I stvarno mi se puno puta već dogodilo da sam se razočarala u ljude i stvarno sam već puno puta rekla da neću vjerovati nikome i da ću živjeti samo za sebe. Al opet, ta neka luda, blesava nada da možda ipak postoji nešto više od prizemnih strasti vrati mi ono malo vjere u čovjeka. I opet povjerujem. Nisam više toliko balava da bih mogla reći da sam naivna… al možda ipak jesam… možda sam ipak naivna kad pomislim da treba vjerovati u dobrotu ljudi. Jer ne treba! I opet sam se opekla. Na trenutak sam se izgubila u vjeri i bojim se da bih se mogla utopiti u trenutku. I onda se moj jedan prijatelj čudi zašto volim film "Vatromet taštine" u kojem su apsolutno svi likovi opsjednuti isključivo koristoljubljem. Zašto? Pa zato jer je baš taj film najbolji pokazatelj pravog života. Nema dobra u svijetu… čak i ako ga vidiš, vjeruj nestat će jako brzo. Ovo je sad jako mračan tekst, potaknut nedavnim razočarenjem i potaknut još jednom razbijenom iluzijom.
Međutim, izgleda da ću ostati luda do kraja. U filmu "Vatromet taštine" postoji ipak jedna osoba koja je dobra. To je stari sudac. I on na kraju svima pokaže koliko su jadni u svojim životima. Ne utječe to baš na ostale, al on je barem pokazao da ipak postoji. Ipak postoji netko dobar … i na sreću i ja sam srela takve ljude. Možda ih nema puno, ali nada da su ipak oko nas, daje mi snage da i dalje živim u svojoj naivnosti i ipak ponekad vjerujem ljudima.
You may say I'm a dreamer,
but I'm not the only one...
Post je objavljen 07.06.2004. u 01:38 sati.