Petarde su za retarde...

Tak bar piše na jednoj Facebook stranici koju mi je sestra pokazala u odsustnosti mog vlastitog računa. Ja ne koristim taj riječnik i ne bih odabrala tu izjavu u oslikavanju svog mišljenja, ali je slika privukla moju pozornost. Na toj se stranici moli da se prije pucanja i bacanja petardi i svih tih glasnih govana razmisli o starcima, djeci i životinjama. U toj molbi se pridružujem i ja. Zbog nje...

Osobno se nikad nisam palila na to. Čak i kao dijete sam smatrala da osim ako ne eksplodira u vatromet, glasan pucanj za mene nema smisla. Ako je rezultat pucnja da sve smrdi i da je parking pun smeća, za mene je to bio epic fail. Što sam bila starija moje pitanje čemu to? se samo sve više naglašavalo. Ali nisam nikoga osuđivala. Imala sam isti stav kao prema ljudima koji slušaju narodnjake. Za mene ne hvala, ali ako se tebi sviđa, tko sam ja da to osuđujem?

A onda su me petarde počele ljutiti.

Stigla je sa svojih 6 mjeseci pred naša vrata. Doveo ju je lovac. Jer je ona lovački pas. Stajala je uz njega u mirnom stavu. Kraj lovca je stajao moj tata. Nisam imala pojma da uzimamo psa. Nisam sudjelovala u toj odluci. Još mi je veće iznenađenje bilo da je taj pas moj i da je nabavljen za moju dobrobit, što god mu to značilo.

- Evo ti je na sat vemena dok tvoj tata i ja popijemo kavicu. Onda ti vidi jel ti odgovara i želiš li je zadržati. Imam ja i drugu kujicu koju ti mogu dati.

- Zašto bih htjela drugu?

Pogledala sam njene oči. Gledala me svojim velikim smeđim očima raširenim od straha.

- Ova je škart i nije savršena.

TOG trenutka sam odlučila da je ona savršena sa svojim nesavršenostima i savršena za mene. Biti ćemo skupa nesavršene. Sat vremena je ubrzo prošlo i odveo ju je kući. Odbrojavala sam do dana kada ćemo je dobiti. I onda je stigla.

Od prvoga sam dana otkrila da nešto nije u redu. Njen je rep bio podvijen od straha konstantno. Kada smo je htjeli podragati po glavi, spuštala bi glavu i počela se tresti. Vani je hodala pokunjeno i na svaki zvuk se prestrašeno povlačila do mojih nogu. Polako sam je učila da je nitko neće ozlijediti kada je krene pomaziti po glavici. Polako sam joj pokazivala da se može svuda kretati po stanu, da se smije igrati i da je u redu pozdraviti i ponjušiti druge pse. Mjeseci su prolazili i ona se polako oslobađala strahova. Čula sam sve o lovačkim odgojima, znala sam da je dobivala batine i znala sam da je preživjela traumu. Zato sam odlučila da je jedino gušenje koje će primiti od mene ono iz ljubavi. Mazila sam je i pazila, a ona je zbilja bila poslušna i umiljata.

Sjećam se dana kada sam otkrila da je i ona odabrala mene. Stavila je glavu na moje krilo i počela cviliti. Prvog sam puta čula takav mučan cvilež. Bila je uporna i shvatila sam da se nešto dogodilo. Bila je ponoć. Nazvala sam veterinara i dojurila u njegovu ambulantu. Nije me bilo briga koliko će koštati dežurani poziv, samo da joj pomogne. Imala je upalu uha. Na odlasku me veterinar pogledao i rekao mi da čestita.

- Na čemu?

- Zato što je odabrala tebe. Ti si njen najdraži član. Onaj za kojeg zna da će uvijek biti tu.

Od tog dana sam shvatila da je moja odgovornost prema njoj još veća. Radila sam s njom i postala je sigurnija u sebe. Da, bojala se djece, ali s tim mogu živjet. Mahala je repom od sreće i dozvoljavala da je se gladi po glavi. Dapače, počela je to preferirati. Čak i od ekipe po birtijama kojoj gura glavu da je čohaju. Susjedi su počeli govoriti da je postala drugi pas, sretniji pas.

Onda je došao prvi Božić. S njim su stigle i petarde. Taj je Božić bio pakao. Cvilila je, skrivala se po kupaoni, tresla se i uopće nije spavala. A to nije bio ni piknik za mene. Jer ni ja nisam spavala, naturlich. Traume njenog ranog života su se aktivirale nanovo i proživljavala je pakao.

I tako je već prošlo 7 Božića. Svaki je za nju sranje. To biće od 30 kila u tih par dana umire od straha. Našli smo trikove poput glasne televizije i zatvorenih svih prozora da ona odspava. Osluškujem trenutke kada se ne puca toliko da je uspijem izvesti van. Kada je najgore, sjedim s njom u kupaoni na tepihu, čitam knjigu dok me 30 kila gnječi u krilu. Kuham joj posebnu hranu koju obožava jer inače ne jede ništa, pjevam joj (vjerujte, ako joj to zvuči bolje od petardi i smiruje je, petarde su za nju onda zbilja pravi pakao), čuvamo je po smjenama i vodimo kud god možemo sa sobom da nije sama...

I onda dok osluškujem te petarde i gledam njen strah, osjećam ogromnu tugu. Jer ne postoji čudo kojim ću joj dokazati da će sve proći i da je ne treba biti strah. I znam da postoji još puno djece, staraca i životinja kojima to pucanje uzrokuje emotivnu bol i izaziva strahove. I voljela bih da svatko tko ih bezumno ispaljuje po 30 komada sa svog prozora u naše dvorište kod kuće ima nekoga kao nju, nekoga tko će ga natjerati da stane i razmisli prije nego napravi toliku buku, nekoga kod koga će vidjeti taj strah i shvatiti da to nije zabava.

Ako već nemate primjer oko sebe, onda vas sve molimo ona i ja da stanete. Voljele bismo spavati i ne provoditi vrijeme u kupaoni. Hvala!

Novogodišnje rezolucije

Razmišljala sam si kako mi je 2014 godina bila totalno sranje. Ostala bez posla, ostavljena i ponovno kod staraca. A to nije istina! Da, sve se to dogodilo. Ali onda sam opet dobila posao, našla svoj stan, bavila se stvarima koje su me zanimale, došla na kilažu kakvu nisam imala od srednje škole, zadovoljna sam prijateljima, obitelji i svime što me okružuje. Da, sve može biti bolje, ali u principu nemam nekih prigovora. Nisam smrtno bolesna, ne gladujem i nisam sama na svijetu. Moj život je zapravo dobar!

No, negdje sam pročitala da moraju postojati novogodišnje rezolucije. I za razliku od prošlogodišnjih koje su trebale moj život i mene pretvoriti u savršenu sliku onoga što bih trebala biti, ovogodišnje su pomalo drugačije. One su upravo onakve kakva sam ja, neobične.

Dakle:

Obećajem da neću stiskati gumb u liftu za brže zatvaranje lifta. To je jedan jako sebičan gumb i često se zloupotrebljava da netko ne uđe u vaš lift jer ćete izgubiti 5 dragocjenih sekundi dok ta osoba ne uđe.

Neću odbijati prilike za upoznavanje novih ljudi. Odbijanje se može odvijati samo ako je razlog pitanje života i smrti. Gledanje baš onog filma ili serije se NE ubraja u taj razlog.

Neću se sekirat u prometu i čekanjima u redovima.

Iskreni osmijeh vraćam pošiljateljima. U to se ubraja i suosjećanje.

Jedna sebična: Radim ono što želim i uz koga želim. Depresivni i negativni ljudi nisu na popisu ove rezolucije.

Prošlost iz 2014 ostaje u 2014. Svako prisjećanje na loše ljude i događaje strogo kažnjavam (kaznu još moram osmisliti).

Obitelj i najbliži prijatelji i dalje ostaju najbitnije stavke u mom životu. Pod obitelj ubrajam i psa. Sa riječju prijatelj baratam opreznije i s većim poštovanjem.

Više se smijem. 2014 su mi upravo osmijesi stranaca znali popraviti raspoloženje. Možda sad moj popravi nekome.

Nosit ću šareniju odjeću. Tu odluku sam donijela prije 3 dana kada sam kupila hlače boje limete.

Prihvatiti ću činjenicu da nisam savršena i da nikada neću biti savršena. Isto tako ću prihvaćati tuđe nesavršenosti u većoj mjeri nego do sada. Stan ne mora izgledati savršeno i smije biti neuredan. Prašina ne predstavlja potencijalan smak svijeta.

Ostat ću crvenokosa. One se zabavljaju isto kao i plavuše. A i dobro mi stoji.

Ponašanje jednog seronje ne znači da su svi seronje. Neću nikoga osuđivati unaprijed i kretati s najgorim mislima.

Jedna konvencionalna: Prestajem pušiti. Ako i podbacim, neću raditi dramu oko toga. Jer nisam savršena.

Svaki dan jedno dobro djelo ili riječ upućena nekome. Nije da mi drugi broje, ali ja ću si brojati.

Generalno vježbam za to da me boli ona stvar za tuđe mišljenje. U 2015 je cilj doseći maksimum ignoriranja zlih jezika i komentara.

I tak. Ove bum se godine više zabavljala, manje sekirala. To preporučujem i vama. Bar ćemo imati manje infarkta.

Za kraj jedno opažanje.

Slušam naše kandidate kako su dočekali Novu godinu. I svi su bili uz neke tuđe obitelji, po rodilištima, sa braniteljima, domovima i kod potencijalnih glasača. Za to si vrijeme mislim kako bi mi bilo draže da sam čula da su bili kod kuće sa svojom obitelji. Tako bih ih doživjela kao ljude.

Oznake: pas, petarde, obitelj