Ili bolje... Sto je muškarac s mudima?

Ko dete mi je stari rekel da sam klinka s velkim mudima. I da bu me to koštalo. Ja to niš nisam skužila. Jer muda nisam imala. Rekel mi je da ću shvatiti kad narastem. Ni to nisam shvatila. Ostala sam još zbunjenija. Zar će mi narast kad postanem velika!?

Onda su me počeli zanimat dečki. I seks. I sve ono kaj ide uz to... Ono kad se ponašaju ko idioti da privuku našu pažnju, u osnovnoj kad nas šlataju, u srednjoj kad se pokušaju okrznut o sise, na faksu kad pokušavaju prodavat bisere da bi nam se zavukli u krevet... I onda se uhvatiš da čekaš da odrastu. Pa se malo razočaraš jerbo većina ne odraste.

Mi jesmo s različitih planeta. Mi žene sve trkeljamo okolo naokolo da bi nekaj rekle, a njima trebaš crtat. Mi kažemo ne kad mislimo da i da kad mislimo ne i strašno smo komplicirane. Zajebane smo kad nas nekaj opere, deremo se bez razmišljanja i nikako ne uspijemo prihvatiti da su cijelo vrijeme... Oni isti onakvi kakvi su i bili oduvijek...

Ali to nema veze s mudima. Jer muda, ona prenesena, su ipak nekaj drugo. Ak vam žena veli da želi muško koje nema muda... Iz mog iskustva i iskustva svih koje znam... Laže! Kuja laže! Jer muda su bitna!

Da, želimo od vas da ste dobri prema nama, želimo razumijevanje i ponekad činjenicu da ignorirate naše mušice. Ali više od svega... Uzgojite muda! Jer muškarac bez muda nije muškarac!

A muškarac koji ima muda... To nije moj bivši, recimo.. Jer kada odlučite ostaviti nekoga tko je na dnu dna i ne može vam se suprotstaviti, nemate muda. Ako ste netko tko priča jebačke priče kakav ste heroj jer ste ostavili nekoga tko je ostao bez svega, nemate muda (a ni prijatelje ak vam nitko neće reć da ste pička od čovjeka)! Ako ste osoba koja ne može nekome reći u lice što misli i nakon prekida bježi od svih da ne mora odgovoriti na pitanje di mu je kičma i koji je razlog da se skriva ko kriminalac, nemate muda! A muškarac s mudima je onaj o kojima u konačnici mi žene uvijek pričamo. Ove bez njih proglasimo mrtvima i idemo dalje. One koji ih imaju, pamtimo...

Jer ja i dalje pamtim onog s kojim sam se posvadila nasred dućana i koji me je poljubio usred svađe, a kasnije me zagrlio jer je shvatio da imam loš dan. I dalje se sjećam jednog konobara na kojeg sam se postavila jer sam bila kuja i koji je došao do mene i dao mi lizalicu jer vidio da imam loš dan i da je siguran da nisam uvijek kuja. Nasmijao me je i dobio cugu za šank. Jer mi je rekel da sam đubre na ful dobar način i dokazao mi da nisam u pravu. A nisam uvijek kuja. I dalje pamtim onog lika koji mi je prišao na ulici i rekao mi da bi poludio a da mi ne kaže da sam mu lijepa, a onda samo odšetao. Pamtim dečka koji mi je rekao da imam 15 minuta za spremit se i izveo me na jedan od najboljih izlazaka samo zato što je znao da samo doma prolazila teško razdoblje. Uvijek cijenim frenda koji me nazove i oraspoloži i izvede na stand up samo da se nasmijem i zaboravim brige i kad sam nabrijana mi veli da nije to ništa što jedan seks neće rješit...

Čitav život sam okružena muškim svijetom, od posla do faksa i škole. I ko prijatelji i kolege su mi uvijek bezrezervna podrška. I ja im velim kad ispadnu govna. I oni meni vele kad sam kuja. I to su divna bića koja obožavam. Ali kad je veza u pitanju...

Neki dan me je pitala prijateljica što želim od muškarca. Nisam mogla zucnut niš pametnog. Jer nemam viziju nekog zanimanja, nemam viziju nekog statusa i izgleda. Znam da mora voljet pivu jer ju i ja volim. I da nije baš totalan idiot. I nije me briga koliko vaga veli da je težak, jel ima jebene pločice na trbuhu i koje boje mu je kosa, a još manje oči. Ono što želim je da se muško nekad i postavi. Jer mi je dosta odgoja. Mi smo svi furt postali nekaj oprezni. Pa nemoj vikat, nemoj se svađat, nemoj reć nekaj ružnog... A zapravo želimo sebi nekaj ravnopravnog. Jer ja vičem... I psujem... I svađam se... I želim nekoga tko će mi vratiti. Želim muškarca koji će jednom donijeti odluku i dovest me pred gotov čin, reći mi da je odabrao restoran i isplanirao večeru. Onaj koji će me poljubiti strastveno bez pitanja, onaj koji će dignut glas kad ja dignem, onaj koji će mi reći kad pretjeram, onaj koji se neće povuć ko jebena kornjača usred svađe i pokušat sve okrenut na foru, onaj koji će stati u moju obranu pa čak kada i to ne treba, onaj koji će strgnuti odjeću s mene kada se nađemo u stanu i znamo što želimo, onaj koji se neće prestrašiti i ponuditi mi piće zato kaj misli da nije dovoljno dobar... Želimo muškarce koji će se boriti za sebe i za nas. Jer ponekad ostanemo bez te snage da se borimo za sebe i samo trebamo nekoga tko će reći da je tu. Kao što ćemo se mi boriti za njih kada oni ne mogu.

Znate što radi muškarac s mudima kada ne zna što bi i kako bi s nama? Pita!

A nisu ni to samo muda... U razgovorima sa svojim prijateljicama i ženama koje me okružuju u zadnje vrijeme, muda su često spominjana i u stvarima za koje se muškarce optužuje da su papučari... Ali to nije papučarstvo, to je ono nešto posebno. To je onaj trenutak kada niste papak pred frendovima i kažete da nas želite, to je trenutak kada nas njegujete kada smo bolesne i nemoćne, to je onaj trenutak kada nas samo zagrlite da osjetimo da ste tu i da nismo same, kada vidite nered i kaos u kući i ne pitate jel treba pomoć nego se primite čišćenja da nam olakšate. I možda nas ne razumijete i mislite da smo lude, ali vidite na našim licima da više ne možemo i samo nam kažete: Razumijem! Jer samo to trebamo.

A ja sam se naborila za njih, natješila ih se, liječila kad su umirali od viroze... I bilo bi dosta! Nije ovo jednosmjerna ulica! Jer ovo što sam do sada radila nisu bili kompromisi, bila su to davanja bez pokrića...

Pogledala sam prijateljicu i rekla joj: Sada želim samo jedno. A to je muškarac koji ima veća muda od mene! Sa ili bez brkova.

I nisam joj morala objašnjavati. Samo se nasmješila...

Posebna natuknica: Nisu svi muškarci isti, kao što neke žene stavljaju silikone da bi imale sise, neke ih jednostavno imaju, a neke nemaju niti potrebe ih imati. Tako i muškarci nisu isti. Neki su savršeni, ali nisu naši. Neki su divni, ali jednostavno nas nisu privukli fizički (kao što sam već rekla, mi žene JESMO komplicirane). Neki su super prijatelji, ali su pizde od dečkiju. Neki imaju brkove, neki ne. Neki imaju muda, neki ne... Kao što neke žene nisu lude, a ja jesam... Život je takav, a ovo je još samo jedan osvrt jedne situacije jedne tamo bezimene ženske koja je samo na jednom putu...

Nešto je trulo...

A nije u državi Danskoj! Nego ovdje. U Hrvatskoj! Toliko je trulo da smo se već privikli na taj smrad. I on nam postaje sve podnošljiviji. A to me ljuti, jer je smrad smrad. A on nikada ne postane ugodan. I umjesto da se osjećamo kao ovce pred klanje, mi okolo hodamo glavom zguranom u pijesku i tješimo se da ima i goreg. A nije to ni pijesak, nego blato.

Jučer sam nakon šest provedenih sati za kompjuterom šaljeći CVe i molbe odlučila da trebam kavu. Imam još love da si priuštim pokoju kavu. I dolazim do kafića. Koji je sav fensi. Jer je u ovom kvartu sve postalo fensi. I kraj kojeg je jedan Konzum. A ispred Konzuma cura mojih godina. Drži plakat. Moli pomoć. I gledam u nju kao da gledam ogledalo. Samo ona drži plakat i gleda u pod. I vidim na njoj sram i da nema drugog izlaza. Nešto me steglo u grlo. Ubacila sam tih deset kuna ispred nje u kutiju. Jer njoj treba za kruh, a ja za njega još imam. Pogledala me i rekla tiho hvala. Ja je nisam mogla pogledati. Jer u tom trenutku nisam razmišljala samo o njoj. Nego i o sebi. I tebi. I nama. I vama. I svima! Okrenula sam se i otišla doma. Za kavu više nisam imala. Doma sam sjela. I počela plakat. A onda sam popizdila. I postala ljuta, jako ljuta!

Tko god ikada čitao ovaj blog, zna da sam ostala prije par mjeseci bez posla. A s njime i bez smrada s kojim sam živjela. No money, no honey! Tako to ide... Ali nije me to pokolebalo. A ne! Ne bi ja bila ja da se opet ne borim i ne pokazujem zube. Ali ponekad me opere ta depresija i taj čemer i postanem ljuta i melankolična i nije mi jasno kako se ta trulež širi a mi samo šutimo. I nitko ništa ne viče, nitko nije na ulicama i svi se svađaju samo oko pizdarija. Jer meni danas nije bitno čiji je dida bio domobran, čiji ustaša, a čiji partizan. Jer živim danas, jer su ljudi ovdje danas. I dok god se svađamo oko tih gluposti, naši političari zadovoljno i dalje trpaju lovu u džep, smješkaju se i pričaju nam pizdarije. Misle si: A vidi ovčica naših! Oni još u Drugom Svjetskom ratu, a mi već para potrošili za slijedećih pedeset godina. I dok se oni počnu baviti današnjim problemima, svi ćemo mi već davno krepati. Jer političari krepavaju, oni ne umiru. Samo ljudi umiru.

I u pravu su! Mi jesmo ovce! Jer većini je bitno da netko nema jednaka prava koja oni imaju, ali se nitko nije zapitao zašto nema novaca za kruh ili zašto živi na kredit! Većina se brine jel Severinin mali ovdje ili preko granice, a ne brine ih činjenica da se svi mladi iseljavaju. Jer većinu smeta što se sapunjare preklapaju na televiziji i što se serije stalno repriziraju, a nitko se ne pita što će biti sutra. Jer svi čitaju idiotarije po portalima, a nitko ne čita što naši ministri izvaljuju.

Kada sam bila dijete sam znala gledati vijesti i ništa nisam razumjela. Gledala sam u političare i mislila koje su to škole završili da zvuče tako pametno. A onda sam i ja završila školu i fakultet. I shvatila da uopće nisu pametni. I da takve pizdarije može trkeljati svatko. Možda vani to trkeljanje ima loše posljedice za njih, ali ovdje to prolazi već desetljećima. I svi JEBENO šutimo! Ne samo ja, ne samo on, ne samo vi, nego SVI! SVI šutimo i ništa ne poduzimamo!

I dosta mi je hodanja po jajima. Jer se dogodilo neki dan po deseti put da su mi rekli da negdje za mene nema mjesta jer iza sebe nemam zaleđa (da, doslovno sam dobila taj odgovor), jer sam svoj svaki posao dobila pošteno, jer sam se uvijek borila sama za sebe, jer su moji roditelji bez žnora, jer nisam ušla u nikakvu stranku, jer je već par poznanika otišlo zarađivati van a to nisu htjeli.I dobila sam živčani slom! Pobacala par stvari, izvikala se, odšetala poštenu kilometražu da nekoga ne ubijem. A onda opet zašutila...

Uvijek sam željela uspjeti ovdje. Ovdje je moja obitelj, moji prijatelji i moj dom. Ovdje sam odrasla, ovdje sam sve proživjela. Ovdje sam sanjala da ću uvijek putovati svijetom, ali u konačnici da ću se uvijek vratiti doma. I sada je došlo do grla. Rečeno mi je: Slušaj vamo Na putu! Sve je to divno krasno što ti želiš ostati ovdje. Ali tamo neki u dalekoj zemlji tebi nudi lijepi posao. A ti samo ovdje mlatiš da bi ostala. A ne ide. A taj čovjek neće dugo čekat. Zato ti lijepo imaš vremena do kraja godine za predati papire. Oš neš, od nečega moraš živjet...

I zato kad sam jučer dala deset kuna njoj, kad sam stigla kući i sjela na krevet, počela sam plakati ko kišna godina. Sva nemoć se skupila u jednom dahu i sve je izašlo kroz tonu suza. Sva muka odluka o odlasku i uvida u moguću budućnost se sjatila na moja ramena. A onda sam se digla, pobrisala suze i izašla iz sobe. Nikome ništa nisam rekla, prešutila sam strah i muku. Jer ne želim da moji gledaju kako mi je teško otići i koliko se lomim oko te odluke. I tako sam šutila... Kao i svi...

Ispada da mi jesmo ovce. One nesvjesne koje čekaju klanje. I nakon što nas maknu, ubiju ili isele, trulež koja se proširila zauvijek će ostati na ovim prostorima. A za to smo si sami krivi. Jer svi šutimo...

Kada sam prošle zime posjetila Beč zaljubila sam se u falafel. Nisam našla još niti jedan dobar primjerak u Zagrebu (preporuke primam!!!). Moja ljubav je bila tolika da sam rekla frendu da želim naći falafel u Beogradu. Svatko bi mislio da sam poludjela, ali moj frend zna da sam već luda pa je potražio na internetu što nam Beograd po tom pitanju može ponuditi. Našao adresu i odlučio mi udovoljiti. Nakon šetnje po gradu, nađosmo tu adresu... Da vam odmah skratim muke, radi se o Šauarma baru u ulici Svetozara Markovića 39 odmah blizu Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Iako je bila gužva, svako čekanje je bilo više nego vrijedno. Ljudi, ovo je zbilja bio jedan jebeno dobar falafel. Porcija ogromna i nisam je uspjela cijelu pojesti. Pasta od harise se zove ljutika i kao veliki ljubitelj harise, toplo bi je preporučila.