Nešto je trulo...

A nije u državi Danskoj! Nego ovdje. U Hrvatskoj! Toliko je trulo da smo se već privikli na taj smrad. I on nam postaje sve podnošljiviji. A to me ljuti, jer je smrad smrad. A on nikada ne postane ugodan. I umjesto da se osjećamo kao ovce pred klanje, mi okolo hodamo glavom zguranom u pijesku i tješimo se da ima i goreg. A nije to ni pijesak, nego blato.

Jučer sam nakon šest provedenih sati za kompjuterom šaljeći CVe i molbe odlučila da trebam kavu. Imam još love da si priuštim pokoju kavu. I dolazim do kafića. Koji je sav fensi. Jer je u ovom kvartu sve postalo fensi. I kraj kojeg je jedan Konzum. A ispred Konzuma cura mojih godina. Drži plakat. Moli pomoć. I gledam u nju kao da gledam ogledalo. Samo ona drži plakat i gleda u pod. I vidim na njoj sram i da nema drugog izlaza. Nešto me steglo u grlo. Ubacila sam tih deset kuna ispred nje u kutiju. Jer njoj treba za kruh, a ja za njega još imam. Pogledala me i rekla tiho hvala. Ja je nisam mogla pogledati. Jer u tom trenutku nisam razmišljala samo o njoj. Nego i o sebi. I tebi. I nama. I vama. I svima! Okrenula sam se i otišla doma. Za kavu više nisam imala. Doma sam sjela. I počela plakat. A onda sam popizdila. I postala ljuta, jako ljuta!

Tko god ikada čitao ovaj blog, zna da sam ostala prije par mjeseci bez posla. A s njime i bez smrada s kojim sam živjela. No money, no honey! Tako to ide... Ali nije me to pokolebalo. A ne! Ne bi ja bila ja da se opet ne borim i ne pokazujem zube. Ali ponekad me opere ta depresija i taj čemer i postanem ljuta i melankolična i nije mi jasno kako se ta trulež širi a mi samo šutimo. I nitko ništa ne viče, nitko nije na ulicama i svi se svađaju samo oko pizdarija. Jer meni danas nije bitno čiji je dida bio domobran, čiji ustaša, a čiji partizan. Jer živim danas, jer su ljudi ovdje danas. I dok god se svađamo oko tih gluposti, naši političari zadovoljno i dalje trpaju lovu u džep, smješkaju se i pričaju nam pizdarije. Misle si: A vidi ovčica naših! Oni još u Drugom Svjetskom ratu, a mi već para potrošili za slijedećih pedeset godina. I dok se oni počnu baviti današnjim problemima, svi ćemo mi već davno krepati. Jer političari krepavaju, oni ne umiru. Samo ljudi umiru.

I u pravu su! Mi jesmo ovce! Jer većini je bitno da netko nema jednaka prava koja oni imaju, ali se nitko nije zapitao zašto nema novaca za kruh ili zašto živi na kredit! Većina se brine jel Severinin mali ovdje ili preko granice, a ne brine ih činjenica da se svi mladi iseljavaju. Jer većinu smeta što se sapunjare preklapaju na televiziji i što se serije stalno repriziraju, a nitko se ne pita što će biti sutra. Jer svi čitaju idiotarije po portalima, a nitko ne čita što naši ministri izvaljuju.

Kada sam bila dijete sam znala gledati vijesti i ništa nisam razumjela. Gledala sam u političare i mislila koje su to škole završili da zvuče tako pametno. A onda sam i ja završila školu i fakultet. I shvatila da uopće nisu pametni. I da takve pizdarije može trkeljati svatko. Možda vani to trkeljanje ima loše posljedice za njih, ali ovdje to prolazi već desetljećima. I svi JEBENO šutimo! Ne samo ja, ne samo on, ne samo vi, nego SVI! SVI šutimo i ništa ne poduzimamo!

I dosta mi je hodanja po jajima. Jer se dogodilo neki dan po deseti put da su mi rekli da negdje za mene nema mjesta jer iza sebe nemam zaleđa (da, doslovno sam dobila taj odgovor), jer sam svoj svaki posao dobila pošteno, jer sam se uvijek borila sama za sebe, jer su moji roditelji bez žnora, jer nisam ušla u nikakvu stranku, jer je već par poznanika otišlo zarađivati van a to nisu htjeli.I dobila sam živčani slom! Pobacala par stvari, izvikala se, odšetala poštenu kilometražu da nekoga ne ubijem. A onda opet zašutila...

Uvijek sam željela uspjeti ovdje. Ovdje je moja obitelj, moji prijatelji i moj dom. Ovdje sam odrasla, ovdje sam sve proživjela. Ovdje sam sanjala da ću uvijek putovati svijetom, ali u konačnici da ću se uvijek vratiti doma. I sada je došlo do grla. Rečeno mi je: Slušaj vamo Na putu! Sve je to divno krasno što ti želiš ostati ovdje. Ali tamo neki u dalekoj zemlji tebi nudi lijepi posao. A ti samo ovdje mlatiš da bi ostala. A ne ide. A taj čovjek neće dugo čekat. Zato ti lijepo imaš vremena do kraja godine za predati papire. Oš neš, od nečega moraš živjet...

I zato kad sam jučer dala deset kuna njoj, kad sam stigla kući i sjela na krevet, počela sam plakati ko kišna godina. Sva nemoć se skupila u jednom dahu i sve je izašlo kroz tonu suza. Sva muka odluka o odlasku i uvida u moguću budućnost se sjatila na moja ramena. A onda sam se digla, pobrisala suze i izašla iz sobe. Nikome ništa nisam rekla, prešutila sam strah i muku. Jer ne želim da moji gledaju kako mi je teško otići i koliko se lomim oko te odluke. I tako sam šutila... Kao i svi...

Ispada da mi jesmo ovce. One nesvjesne koje čekaju klanje. I nakon što nas maknu, ubiju ili isele, trulež koja se proširila zauvijek će ostati na ovim prostorima. A za to smo si sami krivi. Jer svi šutimo...