Naša cijenjena Vlada furt gura nekakav rebalans proračuna. Stalno čujemo kako rade taj rebalans, a svi znamo da je to samo pretakanje iz šupljeg u prazno. Stalno to čitam po novinama i riječ mi se uvukla u uho. Onda sam malo počela kopkati po svom umu i životu i shvatila da mi stalno imamo neke rebalanse. Ja sam napravila najveće rebalanse u zadnji par mjeseci.

Recimo, sad moram napraviti rebalans ormara. Manje tijelo, manja odjeća. I nadodat ću par štikli. Samo zato kaj hoću. I zato kaj mi je postalo dosadno imati više tenisica od svih muških prijatelja.I nabavit ću si retro obleku za moj gušt i staru dušu u meni.

Onda imam rebalans ljudi. Bivši van, more ljudi unutra. Tako recimo odjednom moram nagurati vrijeme koje sam trošila na glumljene Stepfordske ženice za njega i njegovu familiju na druženje sa starim i novim prijateljima. I dok sam ko luda prije brisala prašinu, čistila, posjećivala obitelji, sad odjednom ne stignem ni pobrisati nesretnu prašinu. Ona se gomila, a ja svakoga dana upoznajem nekoga novog i pokušavam ga stisnut u raspored. Čak i sad dok sam na moru i dok sam mislila da ću imati svo vrijeme svijeta ispada da sam se gadno varala. Jer ekipa samo dolazi i dolazi.

Onda radim rebalans nekih odluka. Recimo... Govorila sam da nikada neću staviti tetovažu. Onak... To mi je bilo fuj! Kakvu točno sliku/simbol ili kaj već netko želi imati na sebi čitav život!? I kak bu on zgledal sa 60? A onda sam jednog dana rekla: Jebe mi se za 60! Ak ih doživim, pričat ću svojoj djeci i unucima kak sam bila glupa kad sam imala 30 i kak sam se opametila na težak način. A ta tetovaža će me podsjećati kako mene nitko ne bu seksal u mojoj kuruzi... Zato kaj se ne bum dala! A i zato kaj bum imala podsjetnik na najveću glupost koju sam si dopustila. Rekla sam da nikad neću pušit travu, da nikad neću letjet u dvokrilcu, da neću putovat sama...

Rebalans oprosta. Eto, oprostila sam dedi. I to velike pizdarije. Plakao je kad me je vidio prije odlaska na more. Kao da nije vjerovao da ću se ikada pojaviti i stisnuti mu ruku. A jesam. I bilo mi je drago. A kad oprost ode, jedan sam morala povuć. Tak sam se zaklela da njemu nikad neću oprostiti. Jednom kad si otišao, otišao si zauvijek. Tehnički, ja sam morala pokupit stvari, ali znaju svi kaj mislim. Dapače, čak se ne isplati ni razmišljati o tome.

Rebalans uludo ulupanog vremena. I dok sam lickala stan i glumila glupaču, odmor mi je bila telka i naši odlasci na cugu s uvijek istim ljudima. Sad kad ne lickam stan i kad nisam uz tu ekipu, sad je došlo moje vrijeme. Pedaliram kilometre i kilometre, vježbam, uživam u šetnjama, cugama , smijehu s dragim ljudima, beskonačnim pozivima sa mojim ludim frendicama, putovanjima i knjigama. Telku vidim skoro nikada, nemam pojma tko je na čemu objavio selfie, maknula Face i internet radi samo za moj gušt. A to je rijetko.

Rebalans očekivanja. Konj više nije u priči, sad očekujem princa. Ne u pravom smislu, ne na konju i bankovnim računom da se smrzneš. Ne s isklesanim trbuhom i bitnom funkcijom. Samo onog uz kojeg ću se ja osjećati posebnom. Da me nasmije, da nije politički korektan u svakom trenutku i da me prihvati ovakvu kakva jesam. I da za promjenu ima muda!

Rebalans prioriteta. Priznajem, do prije par mjeseci mi je lova bila jako bitna. Onda je i moj račun uz posao bio deblji. A sada mi je iskreno bitnije druženje i obitelj. Bilo mi je jako bitno raditi na dobrom poslu, a sada tražim posao u kojem ću ja uživati i kojem ću se ja veseliti. Sada ne zbrajam kune i stišćem ih grozničavo dok cure iz prstiju, sada zbrajam koliko sam se puta smijala do suza. A u zadnje vrijeme je to puno. I bogat sam čovjek.

Mogući rebalans kontinenta. Nudi se tamo neka prilika da napravim i to. Da zamijenim Europu sa Amerikom, onom sjevernom. To je najteži rebalans o kojem razmišljam. Napustiti sve ovdje kako bi tamo radila. I iskreno se nadam da neće doći do tog bolnog reza. To mi je mrzak rebalans i odgađam ga do zadnjeg trenutka.

Rebalans mog budžeta. Da, račun se stanjio i potrebno je ganjati poslove. Eto neka se sreća čak i smiješi i ušla sam u drugi krug za neki poslić koji je solidan za početak, dovoljan da ne napravim rebalans kontinenta.

Rebalans emocija i sebičnosti. Voljela sam njega, a sada volim sve i svašta. Kukala sam oko pizdarija, a sada se smijem svaki dan. Željela sam lijep dom, čiste zastore i dobar kauč i da sve bude savršeno. Sad kad nemam ništa od toga nekako mi više i nije tako nužno. Sve to gledam kao na nešto što ću jednoga dana zamijeniti s još ljepšim. Htjela sam da je on sretan, a sebe nisam to ni pitala. Sad je meni bitna moja sreća. Sebično? Možda i je. Sad sam sebi postala najvažnija. A pod ovu kategoriju je i rebalans osmijeha. Prestala sam davat one lažnjake. Sad velim kaj kog ide. Sad kad me upoznate, ako se nasmijem to je zato kaj hoću a ne zato jer osjećam obvezu.

Rebalansi naše predrage Vlade nikad ne prođu dobro. Ali stvarno! Uvijek neš zaseru i krivo pretaču, pa za par mjeseci ponavljaju sve ispočetka. Moj se rebalans pokazao dobrim za mene. I možda ću ga opet mijenjati za par mjeseci. Samo sam ovoga puta sigurna da ga mogu raditi samo da mi bude bolje...

I za kraj... Nikada, ali nikada se ne mijenjajte za drugu osobu. Nikada ne gubite sebe, nikada ne radite bolne rezove jer se od vas tako očekuje ako ga/ju zbilja volite. Jer ako ta osoba voli vas, voli vas takve kavi jeste. Znam da zvuči otrcano. I jest brate otrcano. Ali ako želite izbjeći bolne rezove i raditi nagle rebalanse, prvo poštujte sebe i ne dajte da vam režu krila.