Dan prvi

Ne sjećam se puno prvih dana od ostalih događaja u svom životu. Prvih dana škola, fakulteta, posla ili bilo čega. Za par godina se vjerojatno neću sjećati ni ovoga. Ovo je još jedan dan u nizu onih koji slijede, samo jedan. Traje 24 sata i sutra će već biti prošlost. Ali je prvi da sam se trudila napraviti nešto novo i vidjeti svijet drugim očima. Nisam skočila u ocean pun morskih pasa niti se borila sa lavovima, gledala vulkan koji riga lavu, ali ima vremena. Sve je to iza ugla, čeka me kada najmanje očekujem.

Bila u teretani. Vježbala. Zaklela se na vraćanje u formu.

Popila s tatom i sestrom kave. Radili planove za ljeto.

Dobila neočekivani poziv da dođem u posjet. Nisam odbila.

Saznala da ću s društvom napraviti dvotjednu turu po Jadranu od Istre do Dubrovnika. Opet se svi trude da ne budem sama. Hvala vam!

Nakon kupovine pri izlasku iz dućana vidjela dijete koje je držalo mačića umotanog u ručnik. Najnježniji trenutak dana.

Došla u roditeljski stan i otkrila da sam se počela snalaziti po njihovoj kuhinji.

Nisam zaplakala niti jednog trenutka.

Pomislila sam samo par puta da mi je teško. A onda se sjetila osobe koja je nedavno izgubila majku, a ipak ide dalje. Njeno ime je Maja a ja sam se u tom trenutku divila njenoj snazi.

Prešla deset kilometara brzim hodom. Na nasipu naišla na tenisku prožvakanu lopticu. Šutala je i osjećala se kao dijete. Mislim da je barem dvoje ljudi pomislilo da sam luda.

Saznala u šetnji da volim glas Davida Bowieja. Odlučila ne odvajati se više od mp3a.

Upoznala čovjeka koji živi na zapadnom djelu grada uz nasip, a nikada nije bio na zapadnom djelu nasipa. Nije mu palo napamet. Uvijek ide prema istoku. Nisam ga upoznala na nasipu.

I dalje ga volim... I dalje navečer razmišljam kako mi nedostaje prije nego zaklopim oči... Molim samo za trenutak kada će te želje nestati...

Fotografija koja mi je obilježila dan... Put...