Ponoć je opasno doba. Ono što je ujutro svježem i ornom čovjeku nezamislivo, u ponoć tom istome, ali iznurenom i pod dojmom svega što mu se preko dana dogodilo može izgledati sasvim prirodno, normalno ili čak poželjno. Ponoć je vrijeme aveti i domina. Ako je Mlada domina i izašla u subotnji provod, vratila se već prije ponoći jer je neko vrijeme promatrao da aktivna, a tik pred ponoć se odvažio uznemiriti je porukom pod naslovom „crv“ znajući da je ona već dugo (ne znamo koliko dugo) svjesna da je čeka:

Prošlo je više od deset minuta prije nego mu je utažila molbu:

Iako mu se javila, to još nije značilo da je dospio u središte njene pozornosti, pa je on stigao nekoliko puta podsjetiti je da joj je na raspoloženju:

Između ostaloga smo saznali i mogući završetak njihovog prethodnog susreta na „Iskrici“, ali i sigurno znamo da se u međuvremenu, tri dana, nisu čuli.

Njoj je ponovo trebalo desetak minuta da odgovori na jednu od prethodnih poruka. Reklo bi se da joj se zamisao svidjela:

Usprkos maloj digresiji zbog zamisli koja joj se svidjela, ona je imala svoj plan i program:

…raspitivala se ona.

Nestanak velikih slova u Paukovoj poruci mogao je značiti da je počeo pisati samo jednom rukom, a druga mi nedostaje da pritisne tipku „shift“.

Na kraju prethodne poruke očekivao bi se uskličnik, ali i za taj interpunkcijski znak potrebno je pridržati tipku kojom se dobivaju velika slova.

Opa! Da li to izgleda kao da priča kolegicama profesoricama u zbornici ili frendicama u kafiću?

Prije nego je stigla njezina naredba priredio je novu poruku, pa ju je poslao prije nego poduhvatio pisanja nove:

On odgovara kratko, da samo pisanje uzima što manje vremena, kako bi njezina instrukcija mogla doći što prije: