ako znaš bilo što

e pa da kuči sam več odavno,mislim meni je to več odavno iako sam ovdje tek 2 tjedna...
čak mi nema ni naj jaranice otputovala je a ja trunem u ovoj rupi od grada ako se još može uopće nazvat gradom...ali je.. ga to je ipak moj grad i volim ga...
e da ubrzo idem na more jupi...e sad će i 9mjesec,a ja ne ućim onim tempom kojim bih trebala...a u 9 mjesecu ču vidjet i jednog dečka koji mi se jako svidja...da,da...hajd bolan ljudi ostavite koji komentar...

e ujutro idem kući a nisam nikog bitnog,mislim nikog meni bitnog vidjela...a šta bih sad...doći će i deveti mjesec i opet ću se vratiti u grad koji sam toliko mrzila kada sam tek stigla,a sad mi već nedostaje a još nisam niti otišla...ovaj mi je grad donjeo toliko toga pozitivnog...ovdje sam napokon otvorila oći i vidjela lijepšu stranu život...napokon sam svoj čovjek i dišem punim plućima...iz svega lošeg što sam doživjela u proteklih par godina izvukla sam pouku da uvjek poslije oluje dolazi sunce...

Mi nismo drugo nego put kojim prolazi ljubav.

Ono što nas ne ubija to nas jaća.

Ljubav ima odlike vjećnosti-briše sjećanja poćetka i strahove kraja...

VRIJEME JE PRAZAN PROSTOR KOJI ISPUNJAVAJU
TEK DOGADJAJI,NAŠE MISLI I NAŠI OSJEĆAJI.

I ponovno kiša pada...a ja,ja sam očajnićki željela da ga vidim...ali želje nisu uvijek ostvarive...i baš sad dok ovo pišem razmišljam o tome hoću li ga sresti većeras,da li ću ponovno oboriti pogled pred njim ili ću poduzeti nešto...ali čemu sve to kada odlazim za dva dana...tek ću ga ponovno vidjet za mjesec dana...Rjetko mi je se dogadjalo da mi se netko svidi na prvi pogled,ne znam ali ON ima nešto u sebi što me privlaći poput magneta...
e kad bi on znao da netko 24h. na dan misli na njega...ali bolje je da nezna...odlućila sam,većeras krećem u akciju... tko ne riskira taj i ne profitira...ha nadam se da se neču izblamirat...joj ja bih o svojim blamažama i ljubavnim neuspjesima mogla napisati roman...

Lutam kroz život bez gotovo ikakvog cilja ili zadaće...Ali jedno znam,znam da volim...

Bilo je i boljih dana koje pamtim...ne položeni ispiti,tmurne misli ali jedno me još drži na površini...budim se svako jutro u nadi da ču ponovno sresti bar na tren te oći zbog kojih sam u dileriju posljednjih dana...a onda oborim pogled kada ga vidim ali bar jedno znam nisam uzalud ustala iz kreveta...

Noć,tama,oblaci i ja
sasvim sama...
Tišina,muk,kiša
i jedna suza...
Pogled,zagrljaj,stisak ruku
i oproštaj...
Prve sunćeve zrake,krik pjetla
i još jedna nastala
pjesma...
Koraci,teške rijeći
i potonuli brod mojih snova...
Strah,molitva i
slova tvoga imena...
Jecaji bez glasa,
jedna zapaljena svijeća,
par grešnih rijeći
i moji vapaji što ih vjetar
u oluju odnosi...

sve što se u životu dogadja,dogadja se s razlogom...