nedjelja, 23.11.2014.
zapaljive jelkice
ZA DOBRA STARA VREMENA:
Ovaj post iskoristit ću da one malo starije podsjetim na dobra stara vremena. Zašto ? Zato što su me šibice podsjetile na radosti stvaranja kad sam bila dijete.
Nekada, ne baš tako davno djeca su kod kuće i u školi radila čudesa od šibica i drvenih štipaljki. Puno se je tada radilo rukama.
Moj rođak Darko napravio je Ajfelov toranj od šibica i stoličicu koja se ljulja od štipaljki.
Ja sam napravila prijateljici za poklon, onako bez nekog povoda, vjetrenjaču od kutija šibica i šibica.
Nekada, ne baš tako davno, postajao je predmet tehnička kultura, na kome smo rezbarili, lijepili, bojali, fotografirali, slagali, rezali...Taj predmet svi su voljeli. Svi smo u školi, ne kod kuće, morali napraviti kućicu za ptice.
A u srednjoj školi na tehničkome smo sklapali najsloženije strujne krugove, rastavljali i sastavljali predmete, na tokarskom stroju izradili maticu, na bušilici nešto probušili. Naravno da sam ja bila ta koja je pukla svrdlo. Jaka mišica.
U srednjoj školi na tehničkome svatko od nas stavio je zaštitnu masku i morao potrošiti jednu elektrodu. Varili smo, da svašta smo radili.
U srednjoj školi učili smo crtati predmete u tri dimenzije po pravilima crtanja i znali smo nacrtati nasloženije drvene modele koji su bili probušeni i neobičnih oblika.
U srednjoj školi na tehničkome od žice sam napravila Miki Mausa. Učili smo dakle i lemiti.
Danas nema pilica i rezbarskog luka, danas nema lemljenja i varenja. Lemi se nešto malo. Danas tehničkog uopće nema u srednjim školama. Možda u strukovnim.
A tehnički u osnovnoj školi ??? Čista fizika, tehnologija, što li već. Udžbenici teški za poludjet, teksta ko u priči. Moje dijete nije učilo pisati tehničko pismo, onako kako smo mi to učili. S knjigama su dobili nekakvu kutiju sa komadićima plastike, drvaca, ljepila i ne znam i ja čega i tobože nešto sklapali.
Gdje je nestao predmet koji nas je veselio, opuštao, učio kroz rad ? Tko je ukrao tehnički novim generacijama i nametnuo im brdo lekcija koje moraju naučiti ?
Reći ćete tehnologija ide naprijed. Slažem se. Ali predmet u kojemu se razvijala ručni rad potpuno je nestao.
Onda se odjednom pojavio HNOS koji je zagovarao učenje kroz radu, igru... Obećavalo se rasterećenje učenika, smanjivanje opsega gradiva, poboljšanje standarda škola radi uvođenja novih tehnologija... Mislila sam: "Napokon." No ništa se značajnije promijenilo nije.
Onda je gospodin Primorac odustao a HNOS je umro.
Od HNOSA nam je ostala: projektna nastava, više terenske nastave, neki učitelji više primjenjuju rad u paru i skupinama. Ovi u nižim razredima više se igraju. A od rasterećenja ništa.
Današnja tehnička kultura mogla bi se zvati tehnologija. S tom tehnologijom moje dijete ne zna promijeniti utikač i utičnicu, ne zna napraviti kućicu za ptice, ne zna što je pilica i rezbarski luk, a i nikada neće naučiti crtati u tri dimenzije...
Reći ćete nostalgična sam. Ja ću reći razočarana sam.
Tko je kriv ? Profesori ne. Plan i program, sustav. Sustav u kojemu sam i ja. I moja mama i moja sestra. Sustav koji stalno nešto mijenja u svrhu poboljšanja.
Mi smo jedina zemlja na svijetu koja ima toliko promjena u tako malo godina, da se više i ne trudim znati tko je moj ministar i koje je promijene donio.
Šuvarove dvije općeobrazovne godine srednje škole po meni su bile jako dobre. Moje dijete je sada prvi razred srednje škole. Jedva se opredijelila, na moj nagovor, koji će smjer odabrati. Premladi su i gotovo. A to njihovo opredjeljenje sa 14 godina je opredjeljenje za cijeli život.
Za sada dosta. Baš sam se zapalila.
Slijede zapaljive čestitke.
Na smećkastom papiru nacrtate jelkicu. Premažete je drvofiksom i slažete šibice kako vam dođe.
Pri kraju morate malko rezati šibice da biste dobili željeni oblik, ili jednostavno popunite sve, pa škarama pažljivo izrežete višak.
Pozdrav od Mele !
- 14:28 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
