NadaK
29.04.2020., srijeda
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 10. Budila sam se polako protežući svoje ruke iznad glave. Sjetila sam se odmah nekoliko slika i pisama a velika Nada će mi odgovoriti na pitanje što znači to "da kane". Spuštajući brzo noge iz kreveta glasno sam ponavljala – Nada će sigurno znati, "da kane", moram ju odmah pitati, ali me je Davor tako čvrsto uhvatio za okovratnik i prisilio me stati na mjestu. Šištao je kroz stisnute zube. -Ne smiješ ništa pitati nikoga. Odmah će znati. Odmah će tata znati da smo mu dirali bilježnicu. Znao sam da se tebi ne smije ništa vjerovati. Pisneš li, sve ću ti zube izbiti i jezik prerezati škarama. I ne smiješ ni iz sobe izaći. Tata je rekao da ostanemo tu. Netko će već doći po nas. -Neće. Svi su nas ostavili.-rekla sam prkosno. -Otišli su i zaboravili na nas- mada mi se činilo da sam u kuhinji ipak nekoga čula. Oslobodila sam se bratova stiska i potrčala prema kuhinji. Otvorila sam vrata i ugledala veliku Nadu kako kleči i mokrom krpom briše krvavu mrlju s poda. Začuđeno me je pogledala očima podbuhlim od suza i nespavanja. Bila sam u pravu. Ona je potpuno zaboravila na nas. Jedan tren smo se tako gledale, a onda je naglim pokretom ruke gurnula vrata, koja su se zatvorila ispred mog nosa. -Zar ne spavate? Ne ulazi ovamo! U krevet! Odmah ću ja doći. Sad ću doći! Bože. Posve sam zaboravila na njih. Gospode, ne moraju to baš vidjeti. Neko sam vrijeme samo mirno stajala ispred zatvorenih vrata. Onda sam se spustila u čučanj i zabila glavu među koljena. Zatvorila sam oči ispred kojih se u lavoru rađao vir zapjenjene krvave vode. -Ako ti je brat budan, dođite u kuhinju, moram vam nešto važno reći- rekla mi je velika Nada pronoseći visoko podignut lavor prema zahodu. Davor je već stajao pored mene i gurao me prema ugrijanoj kuhinji. -Razboljet ćeš se i ti, kao mama. Umrijet ćeš i ti kao mama.-plakao je Davor. -Što to pričaš? Nije mama umrla. Mama se samo naglo razboljela. Odnijeli su je noćas u bolnicu. Sve će biti dobro. Kad Ludvig dođe znat ćemo više. Daj bože, da su se uspjeli probiti do Blatnice.-rekla je Nada milujući Davora po glavi- Eto, to sam vam trebala reći. Nisam čekala Ludviga. Navukla sam čižme, stavila kapu na glavu i krenula k njemu.U njegovu toplu kancelariju. Jedinu s telefonom.Ali telefon nijedanput nije zazvonio. Svakog bi jutra I bez doručka odlazila Ludvigu, sjedila na podu pored njegovih nogu I gnječila glavu svojoj krpenoj lutki, u nadi da će telefon zazvoniti I možda se od nekuda javiti moja mama. Dok ju ne čujem, nikome ništa ne vjerujem. Ni Ludvigu. Kojemu inače sve vjerujem. Da je mama živa, ne bi propustila Davorov rođendan, koji si ni kamenčiće nije odabrao jer je rekao “ nije mi do njih, nije mi ni do čega, ostavi me na miru.” I obrisao oko. Ni svoj rođendan ne bi propustila. Ni Novu godinu. Čak nas je I djed mraz ove godine zaboravio. Tek, kad odrastem, shvatit ću da je moja želja napisana djedu mrazu, bila u izravnoj vezi s krvavom vodom u lavoru. Ludvig me je puštao da tako sjedim u tišini pored njega. Bio je I sam potišten. Češće nego inače, vadio je iz džepova po koji bonbon I nudio mi. Odbijala sam ga samo odmahivanjem glave. Mislim da ga je žalostilo takvo dijete, kakvo sam postajala. Nadao se kako će se s maminim dolaskom sve promijeniti i da ću jednog dana zaboraviti. Strahovao je samo da više nikada neću biti ista. Čuo se zvižduk lokomotive koja je ulazila u stanicu. Ludvig je polako ustao sa stolice, prišao prozoru I zagledao se napolje. Učinilo mi se da je podignutom rukom nekome domahnuo I malo se nasmiješio. Tko zna o čemu razmišlja, koga zamišlja I koga pozdravlja, kad se u to doba dana nikoga živoga ne može sresti. Nitko nema nikakvog posla u ranim popdnevnim satima vani. Nit je jutro, nit je večer, pa da seljaci obilaze stoku, a putnika ionako nema. -Danas idi ranije kući. Evo, stigao je voz iz Blatnice, pa ću ja sada s njim natrag. Moram nešto obaviti. Sutra sam već opet tu, pa ti dođi. Moram kupiti neke stvari. I tebi ću nešto donijeti, vidjet ćeš, možda nove bojice. Ajde ti sada polako, ja se moram spremiti. Nisam znala da Ludvig I sam odlazi u bilo kakvu kupovinu. Davao je uvijek popis potrebnih namirnica strojovođi ili ložaču, pa su mu oni donosili stvari u papirnatim škarniclima. Koliko ja znam, bar od kada smo se mi doselili u Oćauš, ako je Ludvig bilo kamo odlazio, onda je to bilo samo na pecanje. Sam, ili s mojim ocem. -Jel odmah moram ići?- pitala sam nevoljko. -Pa, bilo bi dobro. Da se mogu na miru spremiti. Voz me neće čekati. -Dobro. Sutra ću opet doći. Najprije sam se u mračnom predsoblju spotaknula o nečije visoke cipele. “Takve cipele ima moja mama”-pomislila sam. Zatim sam na vješalici uočila sivi debeli zimski kaput od tvida s uzorkom riblje kosti. “Takav isti kaput ima moja mama”, prostrujala mi je misao mozgom I stresla me poput udara groma. Jurnula sam u kuhinju. Bila je prazna I tamna. U tri koraka vratila sam se do sobnih vrata I naglo ih otvorila. S visoko uzdignutog uzglavlja pozivala me je majka u zagrljaj širokim osmijehom I ispruženim rukama. U prvi sam mah pomislila kako mi se samo pričinja da netko leži u maminom krevetu. Prozirna, blijeda put stapala se s posteljinom u polumraku I da joj se oči nisu krijesile, bila bih uvjerena kako je to samo neuredno ostavljen krevet. Majka je još malo raširila ruke, nestrpljiva da me zagrli. Pojurila sam k njoj, sakrivajući lice na njenim prsima, gušeći se neisplakanim suzama, dok iz mene nije provalilo ridanje odnoseći u nepovrat svu neizvjesnost I strah, nakupljen u protekle dvije sedmice, od kako su je odnijeli. Ni mama ništa nije govorila. Ljubila mi je tjeme I stiskala me čvrsto uz sebe. Šutnjom mi je rekla da ni njen stah nije bio ništa manji od moga. Ni tada, ni ikada kasnije, nisam od nje, ni od bilo koga drugoga, saznala što se zapravo te noći dogodilo. I taj je nesretni događaj ostavio traga u vidu još jedne, sitne, jedva primjetne bore iznad njezine gornje usne. Kao da je, samo malo prije, progutala nešto jako gorko. Iza poluotškrinutih vrata dječje sobe, pritajeni, čekali su tata, Davor, velika Nada I Slavko na moj dolazak, znatiželjni kakav će učinak ostaviti na mene prvi susret s mamom. Njima se činilo zabavnim promatrati izraz moga lica, slično onom kad vam netko nenadano ugura limun u usta. Bili bi možda spremni I na ismijavanje da ih otac u tome nije spriječio, Nije pretpostavio da ću biti toliko potresena I zbunjena, pa se gotovo osjećao krivcem radi moje patnje. Pokušao me je podići u naručje I utješiti, ali sam ga bijesno udarala svojim malim pesnicama po prsima. Sreću, što je mama tu, sreću što je mama živa i vratila mi se, gutao je nemoćan bijes radi saznanja da su svi oni znali sve o njenom povratku, pa I uopće o njenom zdravstvenom stanju, osim mene. Svi su znali sve. Osim mene! Jer to, valjda, meni nije shvatljivo. Jer sam najmanja. Pa čak I Ludvig, koji nije otputovao nikamo. Došuljao se I on za mnom k nama, pozdraviti mamu, a mene, možda, ismijati. -E pa iako sam najmanja. nisam više mala. Ja ću, ako niste znali za dva dana imati punih pet godina. Imat ću pet godina. Zašto meni nitko ništa nije rekao? Imat ću pet godina!-vrištala sam I unosila se u lice ocu. -Htjeli smo te iznenaditi. Da budeš sretna, jer je mama opet kod kuće. S nama. -pokušavao me je umiriti tata. -Sad ćemo mamu ostaviti da se odmara. Mi ćemo svi sjesti u kuhinju, pa ću vam ispričati sve što vas zanima. -Ja neću ništa pitati. Ništa mi nitko ni prije nije htio reći, pa ne moraš ni ti sada. Zato ću ostati s mamom. -Mama se mora odmarati.- ustrajavao je otac -Samo ću ju držati za ruku. Ništa neću pitati. - obećavala sam. – Ostavi ju, zar ne vidiš da ćemo obadvije uskoro zaspati.- rekla je mama, otkrivajući jedan kraj pokrivača. – Ako te budem čuo, odmah ću doći po tebe.-upozorio me je otac. “Nećeš me čuti. Ako sam rekla da ništa neću pitati, onda neću. Nisam dijete. Ali ti je valjda jasno, da sam jedino sigurna u to da je mama ovdje, ako ju držim za ruku. Ako ju čvrsto držim za ruku, nikamo neće otići. Nikad ju neću izgubiti. Neću ju morati tražiti. I neću ju morati čekati. Nikada više me neće svi zaboraviti. Uvijek će netko misliti na mene. I znat će da ja za dva dana imam pet godina. Imam pet godina I već svašta znam. Ono što su mi drugi rekli I ono što sam nekako sama zaključila. I zato ne volim, nikako ne volim, da se prema meni odnose kao prema balavom djetetu. I stalno od mene nešto sakrivaju. A onda se svi čude kako sam tvrdoglava I inatljiva. Da sam zločesta. To me žalosti. Ja sam samo htjela znati kako je moja mama, je li živa I hoće li se vratiti do mog rođendana. I brinula sam se da neće. A nisam si nikako mogla predočiti kakav će to onda rođendan biti.” . Bio je posve običan, u posve običnom danu sredinom tjedna. I ako okrugli, ni torte, ni malinovca, ni gostiju. Ni vunenih čarapa, premda bi mi dobro došle, jer sam stare prerasla. Donijela sam platnenu vrećicu sa svim svojim blagom I istresla na sred stola. Riješila sam ga podijeliti, ne samo s bratom nego I roditelje učiniti bogatima. Usrećiti ih. Meni više nisu trebali. Imala sam sve i bila sam sretna. Sve su stolice za našim stolom bile zauzete I sve je prštalo smijehom I radošću.. |
- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.04.2020., nedjelja
NISAM JA DRVO
|
Slika 9. Oko tog ribljeg ulja uvijek je bilo natezanja. Davor ga je gutao s gađenjem i suzama. Zato mu je laknulo kad me je jednog dana uhvatio kako ga poskrivečki u špajzi pijem iz flašice. Nikad nikomu o tome nije rekao ni riječi. Meni se činilo kako me malo više voli i nekako je bolji sa mnom. Kao da je u flašici čarobni napitak. Ja sam, pak, u špajzu rado navraćala i radi drugih stvari . A odvratan okus ribljeg ulja popravljala sam višnjevačom ili kruškovcem. Samo malo, na vrh jezika. Jako fino. Ne razumijem zašto tako fine stvari nisu za djecu, kad sam na svoje oči vidjela kako su svi naši odrasli gosti bili veseli i raspjevani nakon što im je mama po nekoliko puta natakala ovu zlatnožutu mirisnu tekućinu. Nizali su se kratki zimski dani ispunjeni igrom i isčekivanjem. Najčarobnije mjesto za igranje sada je bila kuhinja, koja miriše na vaniliju i rum. Mama je počela peći božićne, rođendanske i novogodišnje kolače, jer kaže da su najbolji kad malo odstoje u kartonskim kutijama od cipela. Mi ližemo zdjele i kuhače dok čekamo nove okrajke. Davor ima rođendan dva dana prije Nove godine, mama na samu Novu godinu, a ja na posljednji dan prvog školskog polugodišta. Ali se rođendani u našoj kući ne slave onako kako to slavi moj bratić Boro iz Ilove. Na njegov rođendan, koji je u ljeto kad smo i mi u Ilovi kod bake, okupe svu djecu iz susjedstva pa ih nutkaju čokoladnom tortom i malinovcem. Kod nas toga nema. Ni malinovca, ni djece. A najčešće ni torte. Meni je to malo krivo, ali mi mama onda kaže, kako mi nemamo takvih malih susjeda a što se torte tiče, ima drugih kolača, još od blagdana. Rođendani su se ipak obilježavali svečanijim stolom, boljim ručkom i novim vunenim čarapama, kapom ili rukavicama, što je već kome bilo najpotrebnije. Potajno ih je plela mama, kad bi odlazili na spavanje ili se vani igrali. Pletivo smo joj u rukama viđali samo onda kad bi plela nešto što nije bilo namijenjeno nama. Spavaća soba roditelja bila je s našom spojena velikim dvokrilnim vratima, koja bi ostajala otvorena dok ne bi pozaspali. Tih nas je dana tata ušuškivao u krevetima, a onda i sam najčešće ostajao u svom i ispravljao zadaćnice ili čitao. Ponekad je nešto pisao u bilježnicu s tamnocrvenim tvrdim koricama iz koje je onda samo mama čitala, nježno ga grlila i šaputala. -Lijepo, prelijepo. Trebao bi objaviti. -Nije to za publiku. To je za mene. Za tebe. Za moju kritičarku. Tu nam je bilježnicu tata davno prije strogo zabranio dirati. Ili, nedaj bože, iz nje istrgnuti koji čisti list za crtanje. -Starija je od bilo kojeg od vas, ona je moje vlasništvo. Evo tu gore u uglu su i moji inicijali. E.K. Vidite? To za vas znači -ne diraj. Mama mi ju je poklonila, dok još nije bila vaša mama. Nevoljko sam se pomirila s tom zabranom. Dala bih sve svoje kamenčiće da samo jedanput provirim između tih crvenih korica. Možda tata piše govore. Čula sam susjeda Iliju već nekoliko puta kako mu govori -Ti ćeš učo napisati govor za dan oslobođenja. A ja ću ga pročitati. Napiši učo govor za proslavu prvog maja. Napiši učo govor za dvadeset deveti novembar. Ko zna koliko tih govora tata mora napisati. Ali ne znam šta je tu mami prelijepo. Dugački su i dosadni, a i ne razumijem baš sve. Što to znači objaviti, valjda reći svima. Pa Ilija kaže. On ih objavi. Čita na zboru seljacima, svejedno što tata kaže nije za publiku. Jedanput, kad-tad, pogledat ću u tu bilježnicu, pa makar me tata zgromio. Postoje tu i neke druge tajne. Tako sam razmišljala dok sam kroz otvorena vrata vidjela samo tatinu ruku koja je klizila po papiru. Lice je bilo zaklonjeno jastukom. Davoru je rođendan za dva dana. Dat ću mu nekoliko svojih kamenčića, koje god si izabere. Nije beg cicija. Makar izabrao najljepše. I ponavljam si.- Ako ti i bude žao, ne smiješ tražiti natrag. Ne smiješ tražiti natrag. To nije lijepo. Zapamti. To nije lijepo. To je ružno. Što se jedanput da, to se više ne vraća. Ne smiješ tražiti natrag." Najedanput se iz kuhinje začuo prigušeni jauk. Vidjela sam kako se tata uspravio u krevetu i sjeo. Potom se jauk pretvorio u jedva čujno stenjanje. Teka je rastvorena pala pored kreveta, olovka se otkotrljala a tata nam je rukom dao znak da se ne mičemo iz kreveta. S vrata je još doviknuo, da bude jasniji. -Ostanite tu, i da se niste pojavili u kuhinji, ni pod kojom izlikom.-Vrata su se za njim s treskom zalupila. Ubrzo je u cijeloj kući nastalo komešanje. Užurbani koraci, lupa vrata, žamor nerazgovjetnih glasova. Znali smo da su s tatom Nada i Slavko. Palila su se svjetla i srebrne niti su se provlačile ispod vrata od kojih su nam lica bila plava i sablasna. Strah nas je skamenio u klečećem položaju. Zalupila su se i vanjska vrata. Iz tatinog glasa koji se bez sumnje udaljavao jedva smo razabrali -Nado, nađi nešto i pokri ju. Mamini jecaji i stenjanje bili su sve tiši. Kao da je i ona bila sve dalje i dalje od nas. Nisam znala bi li se približila ključanici i provirila kroz nju, ili bi se zavukla u bratov krevet koji se tresao. Pitala sam ga -Jel to ti drhtiš, ili se krevet miče?- Nije mi odgovorio, samo me je čvrsto uhvatio za ruku, pa smo se zajedno tresli, iako smo znali da to nije samo od zime. Tjeskoba nam je zaustavila sve riječi i sva pitanja u stisnutom grlu, dala naslutiti zastrašujući odgovor, pa nas prepustila tako obamrle čekanju. Osim nas, ništa se drugo nije micalo, niti čulo. Ni mama. A onda, kao kad iznenadno nevrijeme nahrupi kroz uske otvore u kuću, na ulaznim se vratima zaori više nepoznatih, dubokih, muških glasova, odlučnih da učine ono što bi se u svakoj drugoj prilici činilo posve besmislenim poslom.. -Nađi još ćebadi, učo.Ti ju učiteljice bolje obuci. Ljubo, skidaj školsku tablu za nosila. Ne, čekaj. Bit će pretvrdo. Nađi čvršće kolce. Brže ljudi. S ovim se ne može čekati do jutra. Iskrvarit će. Umrijet će žena. Prtit ćemo, jašta, učo. Ne brini, kako ćemo do kojeg sela, tako će nam se pribirati i odmjenjivati nas snažni momci. Do kud god treba, a ne do Blatnice. Kad ti kažem. Do kud god treba, kad je život ove žene u pitanju. -Hoćete li moći do Blatnice? Čuli smo tatu kako pita našeg susjeda Iliju, čiji smo glas već razabirali. - Tamo će po nju stići vojni helikopter i prebaciti je do Doboja, Ako živa stigne-ponovio je više za sebe, a onda naglo ušutio. -Možemo li krenuti, momci.-čujemo Iliju. -Ti učo ostani, preslab si ti za ovu planinu.Kad stignemo do Blatnice, javit ćemo Ludvigu, kako je. -Ma kakvi, ne dolazi u obzir. Idem i ja.-rekao je odlučno otac. -I ja. I ja idem. Ustrebat će. -dodao je Slavko. Sve je opet utihnulo. Još smo stajali ostavljeni u našoj sobi. Čekali smo da nas se netko sjeti.Ako je još ikoga ostalo. Ako nisu svi otišli i ostavili za sobom širom otvorena vrata. Pa se još neka nevolja može sama i nepozvana bahatiti po našoj kući. Hoće li itko doći i reći nam što se to noćas, kad bi svi trebali mirno spavati, događa ovdje. Je li to zapravo ova nepredvidljiva i zlokobna planina iz svoje utrobe izrodila čudovište koja nam je ščepala mamu. Odvratno, ružno, smrdljivo čudovište, koje ju je odvuklo u duboku rupu u zemlji, iz koje nikada neće dospjeti ni na kakav paperjasti oblak, s kojeg bi nam se mogla smješkati. Samo da netko dođe i kaže nam što ćemo mi sad?Što ćemo sad? Sjela sam na pod, pokrila rukama lice i zaplakala. Preteško mi se bilo sjetiti mame, koja mi se ne može nasmijati od bilo kuda. -Ne plači seko. Vratit će se oni. Znaš da nas nikada ne bi ostavili. Moramo samo čekati. Netko će doći po nas. Dođi, leći ćemo u mamim i tatin krevet i nećemo ugasiti lampu. Nemoj plakati. Pričat ću ti priču. Pored tatinog kreveta nagazila sam tamnocrvene tvrde korice. Oprezno sam podigla bilježnicu, kao da diram bakine porculanske figurice i tiho šapnula bratu. -Pročitaj mi ovo, što je tata tu napisao. Još ne znam pisana slova, pa ne mogu sama. -Znaš da je to zabranjeno.- rekao je Davor i isto tako oprezno uzimao tajanstvenu bilježnicu iz mojih ruku. -Poslije ćemo ju vratiti na pod isto onako kako je bila. I nikome ni riječi o ovome. Bojim se, da ćeš nas ti odati, bilo kako. -Neću. Vjeruj mi. Časna pionirska. Samo mi pročitaj što piše tu gdje je otvoreno, a onda ćemo ju odmah vratiti na pod. -Slušaš?- pitao je Davor, nestrpljivo, ne radi toga što je i on želio pročitati tatino štivo, nego zato što se želio što prije riješiti bilježnice, kao da će se tata svakog časa od nekuda stvoriti na vratima. Obično je to tako bivalo, da su nas prije otkrili, nego bi i počinili ono što nikako nismo smjeli. Tatin rukopis je bio lijep. Ni dok još nisam poznavala pisana slova, pokušavala sam ga odgonetnuti i ponekad mi je to u nekoj riječi i uspijevalo, što nas je oboje veselilo. Tatu i mene. Sad sam bila gotovo sigurna, kako se tome nikako ne bi veselio, nego bi ga naljutilo, pa sam to radije prepustila Davoru. Čudan je bio i oblik teksta. Oboje smo odmah prepoznali da je to pjesma. Čitali su nam pjesmice čika Jove Zmaja, a možda i još nečije. Čije, nisam znala. Ali je Davor već čitao. NE KO LI KO nekoliko SLI KA slika I PI SA MA pisama PAR par SJE ĆA LO sjećalo ME me STA LNO stalno NA na PRO TE KLE protekle DA NE dane SA DA sada JE je U SPO ME NE uspomene PRO GU TAO progutao ŽAR žar I i NI JE DNA jedna SU ZA suza IZ iz O KA oka DA da KA NE kane -Ma daj, ja ništa nisam razumjela. Pročitaj mi još jedanput lijepo, Ne zamuckuj i ne slovkaj-rekla sam svadljivo -Ja ne mucam. Ja ne mucam.-pjenio se brat. Evo ti pa čitaj sama. Ne mogu čitati tatin rukopis, kao štampana. Šta si ne čitaš sama, kad si tako pametna. – Zato što sam mislila da znaš. Dobro, ne moj se ljutiti odmah. Ne mucaš, ali slovkaš. Daj mi još jedanput pročitaj malo ljepše. – Probat ću- rekao je pomirljivo brat- samo zato što sam ti obećao. Nekoliko slika i pisama par sjećalo me stalno na protekle dane Danas je uspomene progutao žar i ni jedna suza iz oka da kane -Sve jedno ne razumijem-mrmljala sam već u polusnu, ponavljajući je od riječi do riječi onako kako ju je otac zapisao te večeri 27. prosinca 1955. Davor je spustio bilježnicu na pod uz nogicu kreveta i puhnuo u plamen petrolejke. Nitko nas se nije sjetio. Morali smo se nekako sami uspavati. |
- 00:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.04.2020., četvrtak
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 8. Putovanje je uglavnom proteklo u tišini i dosadi. Od planine se iz naše perspektive ništa nije moglo vidjeti. Samo nepregledno more crnogorice i kad, kad, kad bi tata ubacivao ugljen, crveno, užareno ždrijelo parnjače.Bilo nam je I tijesno i vruće. Davor se opet stisnuo uz “veliku” Nadu. Vidjela sam kako ga je ona zagrlila i igrala se s njegovom kratko ošišanom kosom. Moja je radoznalost bubrila poput tjesta za kruh. Nisam skidala pogled s njih. “Na što će to izaći? U što će se to izroditi.? Otimačinu vlastitog brata? Ne želim više s njom imati nikakvog posla, makar nam bila i jedina susjeda na čitavoj planini. Ma, ne želim se više ni zvati-Nada. Kao ona. Mogu se zvati Jasna, kao što je htio tata. Ne! Neću se ni tako zvati. Jasna kao istina, rekao je tata, a ja ponekad malo lažem. Da mi nije ostao ni jedan bombon, ako Davor pita. A je. Sakriven ispod nogice maminog kreveta. Sišem ga, ne premećem ga jezikom po ustima, da nitko ne primjeti da ima još. Kad pojedem sve bonbone, žao mi je što nisam dala i bratu. Ali već je kasno. Nikakva Jasna. Možda Tomislav. Tomica. Jednom mi je mama pričala kako je Davor čekao brata. Nikakvu sestru. Za nju nije htio ni čuti. Da, ako se rodi sestra, zamijenit će ju s teta Ružo m. Ona ima Zlatka. Njegov će se brat zvati Tomica, baš je tako rekao. Tomo i ništa drugo! Sviđa mi se i Srećko. Ali tatina mala nećakinja, moja sestrična, nije izgovarala Srećko nego Sraćko, pa je Davor postao Davor, a onda ni ja neću to ime. Iako, mislim, da bi Davoru sasvim odgovaralo. Ja ću od sad biti Tomica. I nikomu ni za živu glavu neću dozvoliti da me opet zove Nada. - Ljudi, stigli smo.-progovorio je onaj sušičavi čovječuljak od strojovođe.-Ne zaboravi učo naći ljude, da ti sutra izbace stvari iz voza. Inače ih vraćam nazad za Teslić. Neka vam je sa srećom! Stanice nigdje. Ispred nas dugačka drvena baraka, na čijem je jednom kraju nekakav ured, a na drugom ogromna drvena vrata, zatvorena lokotom veličine mog dlana. Na vrhu crvenom bojom, rukom napisano “Narodni magazin”. – Dobro je.-uzdahnuo je tata- bar imamo trgovinu. “Kako zna, ne bi se reklo da je išta slično trgovini.Trgovina u kojoj radi moj stric Štefi ima dva velika izloga I rolo na vratima.” Nisam ništa pitala, prvo, jer sam se još uvijek malo ljutila na njega, a drugo, on je već dugim koracima grabio prema onom nekakvom uredu. Čovjek, u čudnoj odjeći, kasnije mi je tata rekao šumarskoj, s opancima na nogama, lijeno se izvuče iz mračne i skučene unutrašnjosti, stane na vrata, očekujući pridošlicu s licem, kao da je upravo stigla rana zima. – Oprostite, molim vas, ja sam novi učitelj Edo K. a ono je i nova učiteljica.- pokaže u smjeru nas - možete li nam reći, gdje je škola? Kako ćemo ju naći? – Ja sam Ludvig, - predstavio se čovjek – mislio sam stiže opet inspekcija. Stalno dolaze.Ne najavljuju se. Šumar, ja sam šumar. Škola? Eto je tamo uz česmu. Vidite! Evo, ovom stazom preko livade. Nema dvije stotine metara. Kad se smjestite, navratite k meni na rakiju. Domaća šljiva. Rakiju dobrodošlice. Ovdje i tako nećete imati drugog posla, dok djeci ne počne škola. A I onda je pitanje koliko ćete đaka imati. Planina je ovo. Seljaci ne šalju rado svoju djecu u školu. Daleko im je a po zimi opasno. Međedi i vukovi. To ti je planina, samo zlo i nevolja. Školska zgrada se zaista smjestila na udaljenosti nekakvih stotinjak metara, na velikoj zaravni, s koje je pogled pucao na rijeku, na onu čudnu dugačku baraku zvanom željezničkom stanicom. U daljini su se nazirali drveni krovovi samo dviju kuća iz kojih je kroz otvorno ognjište sukljao paučinasti tanki dim. Čim je “velika” Nada izvukla ključeve školske zgrade, koje su joj predali u općinskoj zgradi Teslića zajedno s rješenjem o zaposlenju, na vratima se pojavio susjed, koji je svečano izjavio. – Vi ste novi učitelji. Ja sam Ilija, komšija I član “narodnog odbora” Zadužili me drugovi da vas dočekam I vidim treba li vam što. Ušao je zajedno s nama u zgradu, kako bi se uvjerio I sam, ako tata kojim slučajem odbije bilo kakvu pomoć. Naš se stan sastojao od dvije spavaće sobe i kuhinje, a “velika” se Nada smjestila u maloj sobi. Zajedno smo dijelili smočnicu, zahod i hodnik. Bilo je veoma prostrano, za razliku od bakine kuće, ali to je uvijek tako kad je stan potpuno prazan. -A jest, jest. Trebat će pomoć. Pa to je sve prazno. Osim ovih peći. Ajde, nek je bar njih, morat ćete založit vatru. Ovdje u planini je krajem ljeta već hladno noću. Dobro, dobro, odo ja , vratit ću se o čas.- Do večeri su mama I tata postavili pravi gozbeni stol, načinjen od dvije školske klupe I četiri dječje stolice. Razredi su na sreću imali potpuno novi namještaj. Ilija je “o čas” donio pregršt janjećih koža, za sjedenje I ležanje, ili za što će nam već trebati. Onda je ispod gunja izvadio kolut suhog sira I bocu rakije. – Da si mi zdravo, učo-rekao je I pružio mu bocu iz koje je tata malo potegao. Uši su mu se zažarile, huknuo je I odvratio-Jaka vam ova rakija, Ilija, mi u Moslavini pijemo vino, na rakiju nisam navikao. – Naviknuti ćes se, učo, naviknuti. Kad se navikneš, lakše ćeš podnositi svoju nevolju u ovoj divljini. Nitko ovdje dugo ne ostaje. Bježe ko vrag od tamjana. Ali ti nećeš tako brzo, ne zato što bi ti se tu sviđalo, nego znamo mi zašto ti nećeš pobjeći odavde. Dobar glas se daleko čuje, a zao, moj učo, još I dalje. Nemaš ti kuda, pa eto te kod nas. Sve mi znamo. Budi pošten, budi čovjek, pa ćeš se možda jednog dana vratiti tamo otkuda si I došao. Tata je pogledao u mamu, pa u bocu, a onda ju je naglo kao da mu je netko otima, prinjeo ustima I bez imalo gađenja potegnuo još jedan dugačak, dugačak gutljaj. – Ako Ilija tako kaže, onda je to to. -nasmiješi se zbunjeno. -Rakija će nas spasiti od svega. Svakog sjećanja, svakog okretanja u nazad, svake bolećive nade da će se već sutra nešto promijeniti. - - Ajde učo, nemoj tako. Jesam li te prestrašio. Još ćeš ti žaliti za ovom planinom, kad ju budeš morao napustiti. Surova je, gadna, zimi preteška, al ima dušu. Voli se. S ljubavlju, kojom se ni žene ne vole. Moram ja ić za poslom. Ako što ustreba, vikni me.- rekao je Ilija zatvarajući vrata za sobom. Tata je s rukama, duboko u džepovima, ostao naslonjen na zid. Goli bijeli zid, na kojem nije visjela ni jedna slika koja bi mu zaokupila pažnju više od vlastite mučnine u želudcu. – Rukama je pokrio lice, meni se učinilo da plače, to me uvijek prestraši kad netko plače, ali nije. Duboko je uzdahnuo, okrenuo se oko sebe I viknuo. – Djeco, Cila, idemo van. Idemo vidjeti što nas je sve ovdje dočekalo. Činilo se, da je školska zgrada čučala u samom središtu beskonačnog prostranstva neba I šume.Tišina I mir umirili su prenapregnute živce mom ocu. Ruke su mu prestale drhtati, slabosti je nestalo, boja se vratila u njegove obraze I ta je metamorfoza iz bespomoćnosti u život bila očigledna. Na usnicama mu je treperio smiješak koji se pretvarao u širok osmijeh oduševljenja prizorom koji smo gledali. – Ovo je prekrasno. Kao da smo u bajci.- prošaputao je. Mama je kao I obično šutjela. Upijala je svim čulima mirise crnogorice I niske gospine trave . Hodali smo ugaženom stazom, koja se potom razdvajala u dva kraka, Jedan je vodio na česmu, hladan I bistar izvor pitke vode, a drugi prema Usori. Usora, čiji se izvor nalazio svega nekoliko stotina metara dalje, plitka I brza poput svojih pastrva, klizila nam je kroz raširene prste, tako snažno, da bi nas zaboljeli ako bi ih samo malo duže fržali u vodi. Na rijetkim mjestima, gdje joj je korito bilo pjeskovito, nudila nam je pregršt oblutaka zanimljivih boja, bijele, crne, plavičaste I ružičaste, koje smo brat I ja pretvarali u svoje tajanstveno blago. Poslije nam je mama sašila platnene vrećice, na koje je izvezla naše inicijale, u kojima smo čuvali svoje bogatstvo a pokazivali ga samo rijetkim I provjerenim posjetiocima naše kuće. Ubrzo smo se prestali igrati lutkama I drvenim konjićima. Jutra I rane popodneve provodili smo na rijeci, gdje smo na usjecima između dva kamena, na brzace, postavljali svoje vodenice koje nam je tata napravio I satima se svađali, čija se brže okreće I melje više žita. Za vrelih podnevnih sati, lunjali smo po šumi, pili vodu s izvora I od suhog granja gradili svoja sakrivena skloništa. Kraj ljeta, tih nevjerojatnih nekoliko dana prije početka školske godine, dogodila se još jedna velika stvar, o kojoj se nismo usuđivali propitkivati, kako ne bi izazvali prijevremeni kraj našeg istraživačkog pohoda. Naime, roditelji su zaboravili na naše poslijepodnevno spavanje, dosadu I izgubljeno vrijeme kako nam se činilo, koje se otezalo u nedogled, a to se svakako moglo korisnije I zanimljivije provesti. Ta nesputanost da činimo I idemo kud nas je volja, silno nas je veselila, pa o razlozima koji su do toga doveli nismo raspredali. Ništa se nama u toj planini nije činilo divlje I surovo. Osim noći, koja se prerano spuštala I ugrožavala našu slobodu. Večeri do spavanja, provodili bi ispruženi na podu ispred peći, u kojoj je pucketala vatra a kroz dvije male rupice na vratima obasjavala naša lica u iščekivanju priča za laku noć. Ponekad bi sricali pisma za baku I djeda, koje će slijedeći dan jedan od roditelja napisati I poslati. Tata nam je pričao o velkim gradovima, daleko iza glavice planine, kamo ćemo dospjeti ako budemo hrabri odrasli ljudi, o putovanjima, o moru s bijelim barkama I drugim zanimljivostima, a mi bi bojažljivo vadili iz torbica svoje blago propitujući ga je li ono dostatno za jedno veliko putovanje oko svijeta. -Bit će, dok odrastete da možete sami putovati, bit će. -tješio nas je tata. Ponekad bi iz školske zbornice donosio globus, pa bi svi putovali svatko na svoju stranu, sve dok jedanput nisam zaplakala, jer sam ih izgubila negdje u Africi, a brata u Kini. Ne mogu naći Usoru, čak ni Ilove nema na tom globusu, nema ni Oćauša, kakav je to onda Svijet. – Tako mala mjesta se ne mogu ubilježiti na ovolicnoj loptici. -kaže tata- zato ih I nema, iako postoje. Pa, tu smo, zar ne? Slaba mi je to utjeha. I nepravda. Da Oćauša nema na globusu. Kako ću se znati vratiti? A htjela bi se vratiti, ma kuda god da odem kad budem velika. Pošto se neću znatit vratiti, neću više putovati. – Neću više putovati- dajem do znanja I obuvam gumene čižme. Nisu me pitali zašto neću, ne bi im ni rekla I da jesu. Idem na obalu tražiti blago s kojim ću jednog dana sagraditi veliki dvorac, tu na vrhu planine. Veliki dvorac u kojem će sa mnom živjeti moji roditelji, moj brat, bake I djedovi, stričevi I tete, bratići I sestrične, I možda još po netko, tko nema svoj dvorac ili kuću. Možda bi primila I “veliku” Nadu, Rekla je da I mene I Davora jednako voli, kad već mora s nama trošiti svoje dane I svoje vrijeme. Iako bi rado bila na nekom drugom mjestu. – Na kojem? -pitam, jer se ne mogu načuditi njenoj želji, dok sanjivo gleda u daljinu, preko vrhova jela ispred naših prozora, a vani lepršaju prve pahulje snijega. – Na bilo kojem. Na onom gdje je on. – Koji on?- pitam dalje, iako mi se čini da joj dosađujem, da u njenom sanjarenju ima neke velike važnosti, da mi je pitanje neumjesno, da ju u nečemu ometam, iako ne vidim da bilo što radi. – Koji on?- uporna sam. – Koji on? Moj Slavko! Eto koji on. Moj dečko. Ti baš moraš sve znati. Ako ti ne kažem, dosađivat ćeš mi do smrti. Ako ti kažem, kao da sam svima rekla. Svi će odmah znati. – Pa što ako znaju. Ti si velika I smiješ imati dečka. – Smijem, ali ne moraju baš svi to znati. Najmanje teta Ana. Obećaj mi da to nikomu nećeš reći. Posebno ne, teti Ani. Jer će Slavko kod mene I ostati neko vrijeme. – Obećavam.- svečano sam joj obećala, čak nisam ništa ni zatražila za to obećanje. Zato što mi je pao kamen sa srca. Davor će opet biti pristojan sa mnom.Previše je vremena provodio u učenju I tražio da ga pustim na miru. Stalno je kod nje vježbao račun I kosu tanku I debelu crtu. A mogao je I sa mnom. Nije htio. I ja znam računati I skoro sva slova. Tata je rekao da su ćirilićna teža od latiničnih. Meni su zanimljiva I jedna I druga. Do prvog polugodišta naučit ću sva. Zašto bi inače išla svaki dan s Davorom u prvi razred. Da znam sve što I on. Dobro, moliti još nisam naučila, I neću. To mi je bez veze. Kad sagradim dvorac, može se I Slavko useliti, pa da vidim hoće li Očauš ubilježiti na globusu. Te je noći napadao toliko veliki snijeg, kakvog u Ilovi nikad nije bilo. Ni kad sam se ja rodila. A bio je snijeg . I mama nije mogla u bolnicu. Pa mi je pupkovinu prerezala seoska babica Ema. Baš mi je bila draga ta sićušna bakica. Koja je porodila svu djecu u Ilovi. Čak I moga tatu. Ta silna bjelina prodrla je kroz naše nezastrte prozore I stopila se sa zidovima I našim posteljama. Probudila me je. Pa sam bosa odcapala na prozor. Uprkos obećanju, koje sam dala baki. Vani, bijelo more namreškano snježnim zapusima, bez ijednog traga, kojim bi se itko živ usudio narušiti njegovu čistoću. Pa kad su mi se oči napunile bjelinom I kad sam počela zbog toga treptati, sjetim se važnog današnjeg događaja. Tapkajući rukama po podu, pronađem svoje vunene čarape, navučem ih I iskradem se iz sobe I umjesto da odem u toplu kuhinju, gdje su mama I tata već pili vrući čaj, polako da ne za škripe otvorim Nadina vrata. – Gdje je? Je l došao? Nada se, pišući nešto na papiru, iznenađenog držanja, kao da se ne sjeća o čemu smo jučer razgovarale, obrecne na mene. – Prepade me, vještice mala. Tko?- A onda, kao da sam ja krivac što je pao snijeg I putevi neprohodni, osorno nastavi. – Nije. Neće ni doći. Ne može.Baš ga je toliko moralo napadati.Voz se neće probiti ni do Blatnice. Ni do Očauša. Sranje.-jadikovala je. Zagrlila sam ju. Bilo mi je žao. Zato što neću vidjeti dečka “velike” Nade. A i zato, jer će se sve nastaviti po starom. Mislim, s Davorom. – Znaš šta? Kad se najedem I obučem, otići ću pitati stričeka Ludviga, hoće li danas stići voz u Očauš. On će znati. Ako hoće, doći će I tvoj dečko.- Tješila sam I nju I sebe. Ono, ako neće, neće ni on, nisam ni spomenula. Ta je tjeskoba ostala u mom srcu. Kad sam, poslije poput snješka bijelića, stajala pred Ludvigom I saznala da vlak vozi samo do Blatnice, na mom se licu ocrtao toliki jad I žalost, da me je, pružajući mi bonbon, morao upitati za razlog. – Šta si se ukipila I toliko snuždila. Ne očekuješ, valjda, nekoga, baš danas. – Očekujemo. Očekujemo “velika” Nada I ja. Ali po ovom snijegu nitko neć stići.Baš smo žalosne.- I bez daljnjih pitanja, ispričam mu sve. Da je to dečko “velike” Nade, da se zove Slavko, da će ostati spavati, da teta Ana ne treba ništa znati. Da će s Davorom ostati sve po starom. A I sa mnom. – A, to je!- nasmije se Ludvig.- Reci ti učiteljici, da joj Ludvig poručuje, kad je ljubav u pitanju, naći će on već kako će doći. Da sjekire padaju, stići će. Ajde, ti lijepo kući da se ne smrzneš. Prtila sam nanose, snijeg mi je prodirao u čizme, rukave, okovratnik, gdje god je mogao, ali mi nije bilo hladno. Grijala me je neka neobjašnjiva nada, da će taj, toliko očekivani gost, mlad I moćan, kojemu ni sjekire ne mogu ništa, prebroditi sve poteškoće I zapreke na putu pa sretno stići u Očauš, prije noći. Prije nego što ću ja morati u krevet. Nadi sam rekla da vlak vozi samo do Blatnice. Ono što je Ludvig poručio, i o sjekirama, nisam rekla . Ne znam zašto. Jako je žalosna, vidim, ali će zato iznenađenje biti veće. A iznenađenja će biti. Rekao je na neki način I Ludvig. Kad mene nečim iznenade za rođendan, sreći nema kraja. Te smo se večeri rano okupili oko naše peći, ispružili se na janjećim kožama a tata nije ugasio petrolejku kao što je to uvijek činio, što da ugođaj bude bolji, a što da malo prištedimo, tamo gdje se to može. Mama je lagano kucnula o zid, znak valikoj Nadi da može doći na sjedeljku, dok je tata pripremao čisti arak papira I šiljio olovku nožem za kruh. Po ovim silnim pripremama se moglo vidjeti kako će ovo biti nešto drugačija večer. O čemu se radi, nismo mogli pogoditi, ali su mamine oči bile nasmijane I strpljive.Možda je tata izmislio neku novu igru, ko će ga znati, on uvijek nešto izmišlja. Ali što god izmislio, zanimljivo je. – Dragi drugovi- otpočeo je svečano tata sjedajući na ćošak kuhinjskog stola. Zaustavili smo dah I čekali. Dugo. Već sam htjela reći “No”, možda je zaboravio što je imao reći, kad je nastavio. - Mi smo se ovdje večeras okupili kako bi riješili neke veoma važne stvari. To jest, stvari, koje će nam uljepšati budućnost i bit će nam veoma važne u slijedeću godinu dana. - Mama I Nada su se smješkale, kao da su s nečim u vezi tatinog govora već bile upoznate, ali ne vjerujem. Tata o ničemu ne govori unaprijed. - Vi dobro znate, drugovi i drugarice, da će uskoro Nova godina. I da nas uvijek o Novoj godini posjećuje, redovito i bez odlaganja, naš poštovani i cijenjeni prijatelj. Naš voljeni...- – Slavko!-rekla sam prebrzo I preglasno. – Slavko?- Zagledao mi se tata u oči. I svi ostali. Samo me Nada nije gledala. Zašto I bi, kad sam izdajica. – Tko je Slavko?-ponovio je tata pitanje, vidno iznenađen prekidom I nepredviđenim skretanjem radnje u potpuno nepoznate vode, o čemi ništa nije znao. – Ma, - promucala je velika Nada – Moj prijatelj. Trebao je doći. Ali neće. Zbog snijega. “Moj prijatelj” mi se nije učinilo istinom, ni dovoljnim razlogom da prtim snijeg do stričeka Ludviga, da zebem I mučim se tamo za nekog “prijatelja”, pa sam se našla prozvanom detaljnije objasniti. Kad sam već prekinula tatu, a to sam rijetko činila, makar si jezik pregrizla, bila sam spremna izreći čistu I punu istinu. – Slavko je Nadin dečko. Ali teta Ana ne smije znati. Da će on ostati spavati kod Nade, kad dođe. Nitko ništa ne smije znati. Ni vi. – Ako dođe.-Ispravi me mama. – Ne ako dođe. On će doći. Doći će, jer se ničega ne boji. Ni sjekira. – Kakvih sjekira?- pitala je mama. – Ona bunca. Ima temperaturu. Laže!- vikao je Davor.- Tata, nastavi ti. Zašto se ona uvijek petlja. Reci joj da šuti I sluša. Uvijek sve pokvari. Ja hoću čuti što si nam htio reći. – Dobro- rekao je tata. - Sad, kad znamo tko je Slavko, moram vam reći, na nečiju žalost, na nečiju veliku žalost ovdje prisutnih, da nisam mislio na njega, nego na našeg prijatelja koji nam je uvijek dragi gost u ovo doba godine. Pa s obzirom, da je veliki snijeg, da su putevi zameteni I neprohodni, da pošta kasni ili uopće ne dolazi.... “Isuse, baš ga je razvukao. To mi namjerno radi. Postajem nervozna”, gledam u obrise svojih noktiju na dlanovima. – Mislio sam, bilo bi dobro, da mu na vrijeme pošaljemo pismo u kojemu ćemo lijepo nabrojati što bismo sve željeli da nam on donese. Jer, on u goste ne dolazi praznih ruku. To već znamo. – Želje ne smiju biti takve da ih ne može ispuniti.-uplela se mama-moraju biti male, u skladu s mogućnostima. - Značajno je namignula tati lijevim okom koji joj je u znak odobravanja lagano kimnuo glavom mukom zadržavajući navalu smijeha. Učinilo mi se sve to skupa nekakvim prešutnim njihovim dogovorom, jer od kud oni znaju kakve su mu mogućnosti, kakve su mogućnosti prijatelja, za kojeg bi se mogla kladiti kako znam da je to djed Mraz. Ali šutim. Šutim, da nešto ne baksuziram. – Sad već sigurno znate na koga ja mislim? Na djeda Mraza. Da, na našeg dobrog djedicu. Ovaj papir ću podijeliti na nas pet. Svatko od vas će napisati svoju želju ili želje na papir, a onda ćemo sve to lijepo poslati u jednoj kuverti. Slažete li se svi drugovi? – Slažemo.-Čulo se jednoglasno. – Bojim se daće djed zabrljati,- rekla sam ispod glasa I s nelagodom da se nevedljivom nekako ne zamjerim- I ispuniti meni Davorovu želju, mami tvoju, Nadi...- – Je li to ikada učinio?-pitala je mama. – Nije. – Pa neće ni sada. Ali ako se bojiš, na piši svoje ime na papiriću. – Dobro.- Složila sam se odmah. Da me ne zbune. Ako se ipak dogodi da zamijeni moju želju sa željom “velike” Nade, može. Mislim da znam što ona želi. Želim to I ja.Problem je u tome, što to nestane pod bor Dok smo duboko promišljali što ćemo napisati na papirić, ne bi bilo zgodno precrtavati, dopisivati ili šarati, na vanjskim ulaznim vratima začulo se snažno lupanje. Tko bi to sad mogao biti, nijemo smo se pitali, a onda smo se “velika” Nada I ja, mala, istovremeno sjurile u mračan hodnik. Na vratima je stajao mladi čovjek, čije su se samo oči smiješile I govorile, jer je sve ostalo bilo bolno smrznuto I ukočeno nesmiljenom mećavom. – Znala sam daćeš doći. Rekao je Ludvig. I da sjekire padaju, ako je ljubav u pitanju, ti ćeš doći. Tako je rekao. A ja mu vjerujem.- Ne znam jesu li me čuli, čini mi se kako me nisu slušali. Grlili su se. Njih dvoje. Zapravo. Ona ga je grlila. Davor je sve to promatrao s izrazom mrzovolje a mama I tata su se srdačno pozdravili sa Slavkom. Potom su se svi usredotičili na presvlačenja odjeće I obuće I smještanju gosta na najudobnije mjesto u kuhinji, ni pretoplo ni prehldno. -Treba ga oprezno odlediti- primijetio je tata-da mu sačuvamo sve vitalne funkcije. Ne smijemo ga dovesti u stanje invalidnosti. Zato mu, Cila, najprije daj posni čaj, a onda ćemo preći na zdravicu. Može, prijatelju? -Ma može druže odmah sa zdravicom, nisam ja baba. Bilo je I goreg kijameta u mom životu od ovog pješačenja kroz smetove. – Ubit će nas Nada, ako ti se što dogodi.- – Neće mi se ništa dogoditi, zna ona što sam I tko sam. – Znam, znam da uvijek misliš kako možeš više nego što možeš, da se ukrmiš od svega što je više od dvije čašice- rekla je tiho u nježnoj sramežljivosti Lice mu se otkravilo Postalo opuštenije, mekše. Lijepo. Sviđao mi se. Ruke su mu se micale lako, kao da su mu kosti od gume. Prsti su mu gladili kratko potkresane brkove, s kojih je nestalo tragova smrzavanja. Smijao se grlenim I zaraznim smijehom. Primicala sam mu se I dodirivala ga oprezno, poput životinjice koja procjenjuje raspoloženje svoga gospodara. Smije li mu se uvaliti u krilo ili samo polizati ruku? Razgovarao je s odraslima, nisam razumijevala ništa od onog što su pričali, ne zato što sam premala ili preglupa da shvatim, ne zato. Nego zato što me to nije zanimalo. Ono što me je zanimalo kad sam u nekim drugim prilikama prisluškivala odrasle, shvaćala sam, razumjela sam, Može mama reći što god želi. I da ne razumijem, I da ne shvaćam, I da sam premala. Ali sada zaista ništa ne razumijem. Ni vitalne funkcije. Ni invalidnost. Tvrdim I dalje, znam, ne razumijem zato što ne prisluškujem. Ne čujem. Samo gledam. Kako se pokreće njegova gornja usna, zajedno s brkom, stisnutim I kratkim kad tvori neku riječ. Rastegnutim I tanjim, kad se smije. Kad se ruka odlaktila sa stola, premjestila slobodno na koljeno, oslobodila prilaz između stola I tijela, otvorila krilo, ugnijezdila sam se u njega, a da to nitko nije primijetio ili se pravio da ne primjećuje. Sad je samo trebalo uhvatiti položaj brka ni stisnutog ni rastegnutog, brka koji šuti I čeka da netko progovori, pa da ubacim sebe na pozornicu, da me čuju I vide, a da nikoga ne naljutim I ne budem nepristojna. – Znaš li ispričati nekakvu priču? – Znam. – Onda nam ispričaj jednu. – Nado, pusti čovjeka da se ugrije I najede. Mama mu priprema večeru. Umoran je To je Nadin gost, pa kad završi s jelom, mora se ići odmarati. Bit će dana za druženje sa Slavkom. Vrijeme je I da vas dvoje odete u krevet.- rekao je tata I očima pokazao u smjeru spavaće sobe. Tom se pogledu nije moglo suprostaviti I mi smo mogli samo pokunjeno promrmljati “laku noć”. Jedva sam dočekala jutro. Noć se razvukla ko crijevo. Trajala je I trajala. Ne znam zapravo ni jesam li zaspala.Opet sam u polumraku napipala vunene čarape, navukla ih na noge I kradom se odšuljala do Nadinih vrata. Možda bi prije nego što uđem mogla pogledati kroz kjučanicu. Da vidim što rade. Je li Nada još tu ili je već otišla na nastavu. Što bi Slavko mogao raditi kad nje nema?Njemu je sigurno dosadno. Možda bi mu bilo drago da mu pravim društvo. Ako mu bude ovdje dosadno, mogao bi se vratiti u Teslić. A to ne bi nikako bilo dobro. Ni za koga. Otvorila sam vrata, sasvim malo, kao da bi kroz njih netko želio odmah pobjeći, ako ih otvorim do kraja.Tako I inače zimi otvaramo vrata. Oprezno, polako I malo, da nam toplina ne pobjegne. S mjesta s kojega sam virkala, najprije sam vidjela uredno pospremljen krevet. “Bože, on je otišao”-pomislim.Zatim provučem glavu I ramena, kako bi bolje promotrila ostatak prostorije.Slavko je sjedio za stolom I čitao knjigu. Pogledao me je ispod oka I nastavio čitati, kao da me nema. – Dobro jutro!Kako si spavao?Je si li nešto sanjao?Što to čitaš?Je li ti dosadno?Ako hoćeš, možemo ići van, napraviti snješka. – Uh, dobro jutro. Koliko pitanja? Pa od kud da krenem. Nije dosadno. Čitam. Knjigu koju ti ne mogu prepričati, jer ne bi razumjela.Što je bilo dalje?Ah, da. Jesam li sanjao? Jesam. Sanjao sam jednu napast, koja me je cijelu noć progonila. Nije mi dala mira.Stalno me je nešto pitala I zapitkivala. Sve mi se čini, imala je poznati lik. Plavo paperje na glavi, plave radoznale oči, palac joj je virio iz poderane čarape,kao evo što sad viri tebi, da si to bila ti. Da sam tebe sanjao!Znaš što još kažu? Da ono što prvi puta sanjaš u tuđoj kući, da će ti se I ostvariti. Boga mi je to I istina.Eto! Samo što sam progledao evo tebe pored mene, s morem pitanja. – I ja sam htjela tebe sanjati, ali sam zaspala. I onako mi se ne bi ništa ostvarilo. Ja nisam u tuđoj kući, pa da mi se bilo što ostvari. – A što bi ti htjela da ti se ostvari? – Stvarno hoćeš znati? Prvo, da mi napraviš snješka. Velikog. Drugo, kad velika Nada nije tu, mislim dok radi, možeš biti I moj dečko. Mislim, ako hoćeš? Da ti ne bude dosadno. Pa odeš. – Ne boj se, neću otići. I evo, pristajem. Bit ću tvoj dečko I napravit ću ti snješka. A kad narasteš, oženit ću se s tobom.Vrijedi? – Vrijedi! – Sagradit ćemo kućicu od stakla. U njoj će uvijek biti toplo I lijepo. Vidjet ćemo kroz zidove I krov mjesec I zvijezde, hvatat ćemo vjetar da nam pjeva. Dugom ćemo ograditi naš vrt veličine tvog dlana u kojemu ćemo zasaditi karamelu. Voliš karamele, jel? Iz nje će izrasti drvo, grane će mu se savijati pod teretom karamela raznih veličina. Kako koju otkineš, odmah počne rasti nova. Bi li ti se to svidjelo? – Da! Napravi mi odmah takvu kućicu od stakla. – Ne mogu. Tek kad odrasteš. Kad se budem mogao s tobom oženiti. Još si mala. Za sada možeš imati samo dečka koji će ti napraviti snješka I dati ti karamelu. - Iz džepa izvuče jednu I pruži mi ju. – Sad će doći “velika” Nada. Nastava je gotova. A naš dogovor je dogovor.Pa ću opet biti njen dečko.Ali se ne brini, samo ću tebi napraviti kućicu od stakla I s tobom saditi karamele.Idi se sad igrati s bratom. Odlepršala sam u kuhinju I sjela za stol. Mama se još muvala oko peći, iako je već postavila pribor za jelo. – Oho, što je to?Ti si danas prva kod stola.Gladna si? – Nisam baš. – Pa zašto si već za stolom?Tata I Davor će tek doći, a tebe uvijek moram zvati I po nekoliko puta. – Hoću jesti.I spavati poslije ručka.I piti riblje ulje.I sve ono, da narastem. Da što brže narastem. – Ma, vidi ti to.!A smije li mama znati što se tebi danas tako posebno dogodilo??Pa želiš tako naglo odrasti?I odreći se darova za koje si zamolila djeda Mraza? – Nećeš mi valjda reći da djed Mraz ne dolazi odraslima.- prošli su mi žmarci.”Htjela bi odrasti. Zna se zašto, ali se ne mogu odreći poklona koji si želim ove Nove godine. Možda za ovih nekoliko dana I ne mogu tako jako I potpuno odrasti. Ali odmah iza Nove godine, hoću. – A zašto ste mu onda I tata I ti pisali? – Dolazi, naravno da dolazi I odraslima, ali njima ne donosi igračke I bonbone. – Nisam ja poželjela ništa od toga. Ali nemoj ni pokušati pogađati. Nećeš nikad pogoditi da sam poželjela drugog brata. Malo starijeg od Davora. Ako može. Ako ne, bilo kakvog. Evo, sad si me natjerala da ti kažem šta sam poželjela. Vidiš šta se dogodi kad me stalno nešto ispituješ. Sad mi se sigurno želja više neće ispuniti. A I nije više tako važno. Nisam baš jako sigurna da to još uvijek želim. To je bilo prije par dana. Možda bi mog sadašnjeg I jedinog brata to moglo ožalostiti. Kao ja. Kad sam se rodila. Ni on me nije htio. Ali, Slavko, Slavko me hoće. Za ženu. Kad odrastem. Rekao je. – A, zato želiš odrasti. Pa hajde onda, donesi flašicu s ribljim uljem I veliku žlicu. |
- 21:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.04.2020., srijeda
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 7. Djeco, evo nas u Bosni. - rekla nam je mama, dok smo se mi još polusneni protezali na drvenim tvrdim klupama "Ćire" i trljali oči rukama. Tata se, zagledan kroz prozor, naslonio na usku prozorsku daščicu. Dođite na prozor. Ovo je rijeka Usora. Veća je od Ilove.- objašnjavao nam je tata. Prilijepili smo lice na prozor, uzalud nas je mama odmicala, takvu veliku rijeku, koja nam dolazi u susret, mirnu i široku, sa zeleno-žućkastom vodom, još nismo vidjeli. Tražili smo da nam se otvori prozor, kako bi bolje vidjeli, jer se tek počelo daniti, ali nam nisu dopustili. Povremeno nam je na prozor doletjela jarko-crvena sitna žeravica, koju je stara parnjača bljuvala jače pri usponu, ili nešto slabije kad bi se vozili nizbrdo. – Mogla bi vam pasti u oko, i ozlijediti vas, a onda više ništa ne biste vidjeli. Neka prozor ostane zatvoren. Sigurnije je. Uskoro će se sasvim razdaniti, pa ćete dobro vidjeti. Kada smo prelazili Savu, našu najveću rijeku, vi ste još spavali. Bilo nam je žao buditi vas. S jedne strane Save je Hrvatska, a s ove ovdje je Bosna. Još malo, pa smo u Tesliću. Tamo će nas netko dočekati. Tu ćemo večeras ostati prespavati, a sutra ćemo nastaviti put u Očauš. – Tko će nas čekati, kad nas nitko ne pozna? – Jedna drugarica. Ana. Ana se zove. Ali, ona je za vas teta Ana. Zapamtite, teta Ana. – Zašto će nas ona čekati? – Tako je dogovoreno. Mi ne poznajemo grad i ne znamo kamo bismo krenuli. Kod nje ćemo noćas i prespavati. Mama nas je počela obuvati i oblačiti. U posve novu odjeću i cipele, koja nam se jako sviđala, ali ju nismo smjeli obući u Ilovi. Tek nekoliko minuta prije nego što smo krenuli na željezničku stanicu. U vagonu, polegli po klupama, spavalo je još nekoliko putnika. Samo smo mi bili budni. Uzbuđeni i znatiželjni. Oni su Usoru vidjeli već bezbroj puta i boga pitaj jesu li joj se divili ili ju proklinjali. Znali su oni ono što mi nismo, da s jeseni često podivlja, korito postane pretijesno pa se izlije silovitom snagom noseći pred sobom sve mostove a ponekad i prugu. Odsiječe ih od svijeta. Ostanu tako ljudi, zarobljeni u ovoj divljini, zajedno sa svojim siromaštvom i jadom. Dodirujem bratovu ruku na prozoru, htjela bi ga nešto pitati, ali me ne gleda. Oči mu se šire kao da je nešto strašno vidio, što ja nisam, pa gledam kako pored prozora promiču stabla, električni stupovi i visoko grmlje. – Vuk! Vidio sam vuka. -Prodere se Davor.- Tata, vidio sam vuka. Iza jednog drveta, gledao me je ovako- pa oko svojih očiju prstima napravi krugove, što je mogao veće-a kad je vidio da i ja gledam njega, ovako strogo, brzo se sakrio.Vidio sam ga, vidio, tata. – Nisi Davore. Tu nema vukova. Ti si, vjerojatno, vidio psa. – Možda je dijete vidjelo vuka.- Rekao je seljak, koji je pored njihove klupe prebacivao drvenu motku sa zavežljajem preko ramena. – Ima ovdje vukova. Ako ga je vidio, bit će jaka zima. Onda rano počinju silaziti s planine. Požderu nam i stoku i ovce. Ima ih ovdje, ima gospodine. – Druže. -ispravi ga otac. – Druže.- ponovi seljak i počeše se po bradi. Napokon se kompozicija od samo dva vagona zaustavila na željezničkoj stanici Teslić. Malobrojni putnici, u bijelim gaćama i košuljama, bosi, rijetko u opancima, praznoruki, lako su i brzo iskočili na crno tlo, posuto ugljenom. Vidjela sam tatu, kako je na brzinu izvukao novine iz svog sakoa i bacio ih raširene na tlo, pa doviknuo mami. – Sad mi možeš najprije dodati kofere, a onda jednog po jednog. Čovjek nema gdje stati, a da se ne zaprlja. Pazi! Sve je čađavo. Spustio je naše nove cipelice na mali komadić preostalih novina. I kompozicija i mi smo stajali na mjestu. Ako se pomaknemo, cipele su gotove. Danilo se. Od jutarnjeg zraka očekuješ svježinu i miris od kojih ti se pluća šire, oči rasanjuju i najavljuje vedarr i zanimljiv dan. Ništa od toga. Zapuhnuo nas je miris kiseline i ugljena. Nepoznat i težak. – Smrdi!- rekla sam jedva podnoseći takvo mirno stajanje, stavljajući ruku na usta i nos. – U blizini je Tvornica destilacije drveta.- objašnjavao je tata.- Zato tako smrdi. Za par minuta neće ti više toliko smrditi. Priviknut ćeš se. Prevrćem u glavi što bi ta destilacija drveta mogla biti, ali nemam snage, ovako ukliještenih stopala, bilo što pitati, najradije bi zaplakala od muke, a i što me briga. Zapamtit ću samo da smrdi radi nekakve tvornice. Samo da smrdi. A, i nitko nas nije dočekao. Nikakva Ana. Teta Ana. Stanica se potpuno ispraznila. Ni osoblja nema na vidiku. Nikoga, koga bi mogli bilo što pitati. Mama i tata se pogledavaju, vidim, šute i čekaju. Stpljivo, previše strpljivo. Kao da čekaju princa, rekla bi baka. Ko zna je li se već probudila, pitam se, a najradije bi zaplakala. Ne smijem, Davor bi mi odmah prišio ono odvratno "cmizdravica", pa neću. Iz inata. Kad legnem u svoj krevet i pokrijem se preko glave, možda. Dvije, tri suze i malo teške tuge. Prema nama je, konačno, presporim i odmjerenim korakom dolazila dobro obučena, korpulentna žena, kojoj godine nisam mogla procijeniti. Pružila je ruku mami, pa onda tati i jednostavno rekla. – Ja sam Ana. Ana Kovačević. Oprostite, malo sam zakasnila. Računala sam da vlak neće stići na vrijeme. Nikad ne stiže. – Ništa zato, hvala vam što ste uopće došli pred nas.- Rekao je tata. Mama se samo nasmiješila. Kao da je u redu nekoga čekati. Stajati na mjestu sa stopalima prikovanim za tako mali komadić novinskog papira. Voljela bi ju vidjeti. Biti tako dugo miran. – Jeste li dobro putovali? Imate krasnu djecu. Kod mene ćete noćiti. Dođite, idemo. Ne stanujem u Tesliću. Zapravo, stanujem, ali malo izvan grada. Na Rudniku.Tako se to zove. Kroz Rudnik prolazi voz za Blatnicu, i dalje do Očauša. Prevozi balvane za destilaciju. Dogovorila sam da zastane na Rudniku i pokupi vas sutra u jutro, da ne teglite ovolke stvari natrag za Teslić. Je l to u redu? – Odlično, hvala.- odgovori joj otac. Ono “imate krasnu djecu”izgovorila je napamet. Nije nas dobro ni pogledala. Njih su troje hodali ispred brata i mene. Nije nas pitala ni kako se zovemo. Uopće nam se nije obratila, a tako smo “krasni”. Produžim korak, zaobilazeći ih s mamine strane, pokažem im dlanom da uspore ili stanu. Okrenuta prema njima, hodajući natraške pitam tetu Anu. -Imaš li ti djece? Kako se to obraćaš teti Ani?- protisne mama vidno uzrujana neotesanošću. - Nije za tebe teta Ana ti. Odmah se ispričaj. Ja sam tvrdoglavo šutjela. -Neka, neka, bona Cilo, kod nas su ti svi na ti. Ciganka mala, ko da se tu rodila. Ona je to ti odmah usvojila. -Nisam ja ciganka, ja se zovem Nada. -Eto ga na, I moja se kćer zove Nada. I ja imam Nadu. Imam i Bracu, sina. Samo, on nije na Rudniku. Sad sam ti odgovorila i na pitanje. Imam djece, dvoje. Je si li sad zadovoljna? -A gdje je Braco? -U Rajlovcu, u školi, vazduhoplovnoj, vi kažete, čekaj malo, avijatičarskoj. – Kakvoj? – Bit će avijatičar. Upravljat će avionima. “Avijatičar? Vidjela sam samo nacrtani avion. Djed mi ga je nacrtao. Nikad ga nisam vidjela uživo. Ali mi djed nije rekao da u njemu sjedi čovjek.Samo da je avion u ratu bacao bombe. Na Lipik. I razrušio im kuću. To mi se nije sviđalo. Neće ni Braco. U to sam sigurna. – Nado, pusti nas, molim te, da malo na miru razgovaramo. -Obratio mi se tata I pogledao me strogim I suviše dugačkim pogledom, kao što još nikad nije Povukla sam se iza njihovih leđa, vidno nezadovoljna takvim tretmanom, kao da sam malo dijete I nemam pravo ništa pitati. A tu se, ipak radi o meni. I o tome kako ću živjeti u toj Bosni. Nisam trebala nikuda ići. Bolje da me je pljusnuo, nego tako sa mnom razgovarao. Kao da mi nismo važni. Samo oni. Sigurna sam da I Davora sve to zanima, ali on uvijek meni kaže pitaj ti.Ja onda pitam za nas oboje, ali kad pitam, dobijem po nosu. Baš me je taj tata, Davorov, uvrijedio. Taj će još provoditi teror nad nama. Vidjet ćeš, moj brate. Dozlogrdit će ti taj tvoj tata. -Eno kuće.- pokaže Ana rukom. Vukla sam se za njima, zabadajući vrhove cipela u crnu ugljenu prašinu na uskoj stazi uz željezničke šinje. Ostali su gazili po drvenim pragovima pruge. Vrhovi mojih novih cipela bili su izgrebani I prljavi. Nije mi žeo. Ni mene nitko ne žali. S jedne I druge strane nizale su se potpuno iste niske zgrade, ispresijecane tamnim drvenim gredama, poput rebara, između kojih su bile uredno poredane cigle. Nove zgrade, – Kolona I i kolona II “- objasni Ana. – Takve su zgrade gradili Nijemci I na Gojlu. To je u neposrednoj blizini Kutine. Crpili su naftu za vrijeme rata. Nisam ih ni pogledala. Iz inata. Onda sam se naglo predomislila. Učinilo mi se manje zlo gledati dvorišta I nove niske ogradice, nego u vrhove svojih izranjavanih cipela. Jer su se poderotine, pod mojim pogledom širile, kao da će se svaki čas rascvjetati. – Tu žive radnici iz tvornice, željeznice I rudnika. Sami ili s obiteljima. Svi su se spustili iz okolnih planinskih sela. Lakši je ovdje život, nego gore, a I djcu lakše školuju.-objašnjavala je Ana. -Još malo, pa smo stigli. Eno je!-Još jedanput pokaže rukom u smjeru kuće, kao da našu pažnju želi usmjeriti na nešto ljepše, od onog što smo imali prilike vidjeti. Ispod lipine krošnje, nazirao se krov niske I dugačke, lijepe kuće s natkrivenim trijemom. Kočoperila se u dnu velikog urednog dvorišta, a s obje strane staze, koja je vodila od ulaznih vrata pa sve do trijema, nizali su se redovi lijepih kata I kadifa. Tik do ulaznih kratkih stuba, smještena je pumpa za vodu, svježe obojena u tamno zelenu boju. Takve smo pumpe viđali samo na željezničkim postajama, ali nikada sami nismo pumpali vodu. “Kad bi se svom težinom objesila na njenu ručku, voda bi sigurno potekla. I trijem, četvrtast, čiji su rubovi obrubljeni s teglama pelargonija, a krov nadsvođen, jako mi se, jako, sviđa. Koliko je latica rasutih po podu, mogli bi svoj djeci koliko ih ima u Ilovi, lijepo urediti nokte, I još bi ostalo. Crvene, bijele, roza.” – Mama, stigli smo.-doviknula je teta Ana nekome u unutrašnjost kuće. Na kućnim se vratima pojavila stara žena, nasmijanih očiju I obraza, zabrađena crnom maramom, u crnoj kućnoj haljini. – Neka Vas, neka. Dobro došli. Ja sam baka Lucija. Za sve samo baka. Kako za njih, tako I za vas. Sad će baka vas sve lijepo nahraniti. Evo, samo što nije. Pita krumpiruša. Taze. A dotle ćemo mi veliki popiti kafu. Filđani su već natočeni. Djeci mlijeka. U prahu. Drugog nema. Sad će baka. - I pokaže da sjednu na pod uz niski okrugli stolić. – Hvala, ne pijemo kavu. I nismo gladni. Samo malo umorni. Rado bi se malo odmorili.-odbijala je mama. – Kako ne pijete kafu. Je li se tamo kod vas kafa ne pije. To još nisam čula. Ne mora ničega biti, bona, kafe mora. E, sad ćete je popiti. I rakijicu. Ako odbijate, niste dobro došli u našu kuću. Bolan, u Bosni se pije I rakija I kafa. A vi ste sad u Bosni. Davor I ja smo se naspavali, pa vođeni dječjom radoznalošću dali se u pretraživanje I dvorišta I vrta. Išli bi mi I dalje, provirili na pustu ledinu pred dvorištem, ali su ulazna dvorišna vrata bila čvrsto zatvorena, kao čavlima zakucana. “Ne daju se otvoriti¨-žalosno sam konstatirala. – Možemo onda pumpati vodu. Je l ti možeš? – Mogu. Ali neću. Ne smijemo dirati pumpu. Ništa ne smijemo dirati u tuđoj kući, ako nam nije dopušteno.- rekao je to na način, da sam odmah shvatila kako bi to jako rado učinio. Odmjerio svoju snagu I pokazao mi koliko je jači od mene. Jer je dječak. A ja pišulja. – Pa nije pumpa u kući. Probaj, nitko nas neće vidjeti. Samo malo. Oprat ću ruke. Stala sam raširenih nogu na rešetku ispred pumpe, dlanove sastavila u polukrug I čekala. Davor je stiskao ručku, zube I očne kapke. Kad je već razočaran mislio kako mu ovo dokazivanje muškosti ništa neće pomoći, a ručka popuštala, iz utrobe se začuo siloviti šum I buka. Voda je pljusnula u silovitom I kratkom mlazu, dlanovi su mi se razdvojili, prsti ostali rašireni I ukočeni. Bojažljivo sam pogledala u svoje noge. Čađave mrlje s mojih bijelih cipela su se nezaustavljivo širile I ja sam u čudu gledala kako se pretvaraju u dvije odurne žabe krastače. Sa svakim mojim korakom, ibljuvat će vodu, koja će ostavljati tragove, kuda god da pobjegnem. “Cipele su gotove. A, Boga mi, i ja”. Glavica lijepe kate, koju sam netom otkinula i gurnula u rupicu pletiva svoje također, nove vestice, samo ju je žalosno priljubila uz moje grudi, kao da me je zadnjim naporom nastojala umiriti. Skupila se i objesila.. “Kako ću se takva pokazati mami i tati? Tata će pocrveniti od bijesa i reći, kako ta derišta ne mogu ostaviti ni trenutak bez nadzora, a mama će tužno klimati glavom, jer drugih cipela nema.” Davor se brzo izgubio iza šupa, a ja sam morala obaviti ono što se mora. Pokazati se. Stisnula sam šake, kao I uvijek kad bi očekivala grdnju ili udarac po stražnjici, zaustavila dah I stala pred njih. Neka bude, što bude, što prije to bolje. Teta Ana I baka su se smijale, njima je to bilo smiješno. Ja sam dobro znala da to više nikomu neće biti smiješno. – Evo ga na! Pa što ste to radili. Jesam li vam lijepo rekao da ništa ne smijete dirati. Kome sam ja to govorio, vama ili ovom zidu? Ne smiješ ih ostaviti ni tren same, a da nešto ne naprave.-ljutio se tata, dok je mama, na rubu plača, s mene svlačila mokru odjeću i cipele. Onda me pogodio grom iz vedra neba. Oči bake Lucije probole su moje grudi, točno na mjestu, gdje je jadno visjela mrtva glavica moje lijepe kate. – Otkinula si mi cvijet! Otkinula si mi cvijet! Nemoj to više nikada uraditi. Je si li čula? Tako ću te istući po rukama, da ti to više nikad neće pasti na pamet. Ne dopuštam nikome da mi kida cvijeće.To se ne smije raditi. Uvene. Kakva onda korist od njega. Baciš ga na đubre. Samo probaj, još jedanput, pa ćeš vidjeti kakve ćeš batine dobiti. Guzica će ti briditi nedjelju dana. “Što joj je? Mi smo, kod moje bake, brali cvijeće. Nosili ga u vazu i groblje. Smjela sam se okititi I “lakirati” nokte. Zapravo, to za noklte nismo otkidali, ako je latica na podu bilo dovoljno I ako su bile svježe. Možda, ponekad, da baka ne primjeti, I to samo onda ako bi bile pogažene. Moja baka iz Ilove ne bi pravila toliku galamu. Kakva je ovo baka? Najprije pomisliš da je dobra, kad tamo, to je prava vještica. Kloni je se, što više možeš. Inače, nastradaš. Sva sreća da sutra putujemo. I da ju nikad više ne vidim. Njoj više nikada neću doći. Sigurno.” Čula sam tatu, kako se obraća mami. – Cila, stavi djecu na spavanje. Ni ti, ni ja nemamo snage trčati za njima. Pošto nas je mama presvukla u pidžame I za sobom zatvorila vrata, nekoliko trenutaka ležali smo mirno jedan pored drugog, brat I ja, I osluškivali. Glasovi su bili daleko, prigušeni, najvjerojatnije u dvorištu. Došuljali smo se kao mačke, oprezno da nešto ne srušimo I da nas vještica ne čuje, do prozora, odgurnuli debele neprozirne zavjese I zagledali napolje. Prizor koji smo vidjeli ostat će nam zauvijek u pamćenju. Ispod prozora, mazeći kamene zidove kuće, tekla je bistra I tiha rijeka. Mirno je zaobilazila kamene gromade na svojoj sredini, bruseći strpljivo njihove izbrazdane plohe, ostavljene u svojoj razigranosti neopreznim kupačima, za spas ili odmor. Toliko nam se svidjela rijeka, I njena blizina ovoj lijepoj kući, složili smo se, da bi odmah pristali ostati tu zauvijek i sretni, na Rudniku, samo kad bi se nekako mogli riješiti babe Lucije. Čak, iako druge djece nema. Jer, još nikoga nismo upoznali. Bili bi si dovoljni. Brat I ja. “Možda ih baba drži zaključane?” - brinula sam se za djecu tete Ane, dok sam tonula u san, sa stisnutom šakom u kojoj je glavica lijepe kate našla svoje posljednje utočište. Sutradan u jutro, s hrpom prtljage, stajali smo na širokoj ledini uz otvorenu prugu I čekali vlak, koji će nas konačno, otegliti u Oćauš. S tetom Anom smo se pozdravljali mi, ali I jedna mlada djevojka, koja je očito, čekala isti vlak. – To je Nada, teta Anina kćerka.- rekla nam je mama. Ona je učiteljica I isto putuje u Očauš. Na svoje prvo radno mjesto. Bit će nam prva susjeda. – Ostali smo zabezeknuti. Pa, to nije dijete. Ona se sigurno ne bi s nama igrala. A sumnjam da bi ju itko mogao I zaključati. Nas je teta Ana prevarila. Ona nema djecu. To su ljudi. To je žena. Lijepa žena. Koja je, valjda, jučer bila kod frizera. Zato ju nismo vidjeli. Ni upoznali. Nimalo zbunjena, gledala sam kako se oslobađa majčina zagrljaja I prilazi nam sa širokim osmjehom na licu, otkrivajući pravilne I lijepe zube. – Mamu I tatu sam vam upoznala jučer. Ali, vi ste spavalice, pa mi je promakla ta čast. Ti si Davor, -obraćala se Davoru – ti ćeš od jeseni biti moj đak. A ti si moja imenjakinja, Nada. Kaže mi baba kako si joj već uredovala po cvijetnjaku.To je strogo zabranjeno. Nikomu se neda ni približiti. Bože sačuvaj da joj netko dira cvijeće. To ti nisi znala, pa si nastradala, je l da? – Da!- oborila sam oči na ono što su mi trebale biti cipele. Žabe krastače.Ali žaba nije bilo. Pričinile su mi se rascvjetanim božurima. Neobične boje, istina, ali ipak božurima. Htjela sam se nasmijati, ali su me brinuli prsti. Hoće li izviriti ispod latica? Sagnula sam se da opipam. Latice nisu bile žive. Pod prstima sam osjetila lagano šuštanje I smrdjeli su mi po nekakvom čudnom ljepilu. – Što si napravila od mojih novih cipela?- usudila sam se pitati mamu gledajući ju ravno u oči. Da mi ništa ne promakne. – Ja? Ništa. Ti si ih jučer dobro okupala. Nismo znali da su od kartona. Bile su tako lijepe I mislili smo da su od kože. - pričala je mama “velikoj”Nadi, koja se nije mogla načuditi, kao ni ja. “Pusti sad cipele. Imaš važnijih pitanja za “veliku” Nadu. U slučaju da se još koji puta navraća na Rudnik. Trebalo bi se znati. Brat je već, primijetila sam a da u njega nisam pravo ni pogledala, nisu ga zanimale moje muke oko cipela iako je u neku ruku bio prvi krivac za njihovo stanje, držao Nadinu ruku u svojoj, tako čvrsto da su mu prsti pobijelili. Znači. Sviđa mu se. To njegovo priklanjanje njoj, tako naglo I neočekivano za njega, jer, ne bi se on nikome nepoznatom ni približio, a kamoli se držao za ruku, ostavilo me je u stanju šoka. Nevjerice. Izdaje, baš ako hoćete. Šutirao me je. Odbacio. Postala sam prekobrojna, višak, smetalo. Dosada. Pa neka mu. Mogu ja I bez njega. Ako si je on našao curu, a cura je bolja od sestre, naći ću si ja dečka. Pa da vidim hoće li njemu biti tako usrano, ko meni. E, baš ću vidjeti hoće li I njemu biti tako, kao da mu je netko srce uhvatio kliještima, I ne pušta. Neda da kuca, a sva ti je krv jurnula u glavu I uši, u glavi zuji I kao gumicom briše ono što si zaustio pitati. A važno je za oboje, bar je bilo jučer, prije spavanja. Je li baba Lucija vještica? Sad si sigurna da je. Nema sumnje. To je njezino djelo. Pitanje više nije važno. Sad je važnije nešto drugo, nešto što svi moraju odmah bez odlaganja saznati. I spriječiti. – Cura I dečko zaljubljeni par, svatovi ih vode ravno pred oltar! – Cura I dečko zaljubljeni par, svatovi ih vode ravno pred oltar!- zaorila sam što sam jače mogla. Mami, tati I “velikoj” Nadi je to bilo, čini mi se, I smiješno I zabavno. Davoru nije. On je brzo pustio Nadinu ruku, zacrvenio se I šutnu najveći kamen, koji je vidio. Ni ja se nisam smijala. Meni je bilo za plakati, ali stvarno nisam plačljivica. Samo sam bila zabrinuta s kim ću se sutra igrati. Kao u Ilovi. Samo nas dvoje, možda. “Velika” Nada se ne može tamo sakriti, gdje ja mogu. meni nije bilo smješno. Strojovođa, sitan I smrknut čovjek, najavio nam je svoj dolazak kratkim pućkanjem dima I škripom kočnica. Svi su se moji osjećaji rasplinuli u pari njegove smiješno male lokomotive. U hipu sam zaboravila na brata I njegovu curu. Treba se brzo I spretno popeti na taj mali vlak koji će nas odvući u planinu. Tako nepojmljiv pojam. Planina. Ne brdašce poput Ilovčaka. Planina. Surova I divlja. Stvari su ubacivali u prvi otvoreni vagon iza lokomotive. – Učo, rekli su mi da ću vam ostale stvari sutra preuzeti u Tesliću. Prekosutra će biti u Očaušu. Nađite gore, kad se smjestite, ljude za istovar. – Dobro.-odgovorio je moj otac. Suviše pomirljivo, suviše ljubazno,suviše podložno, čini mi se. Kao da nije mogao reći: Odmah, danas. Hitno je. Trebaju nam naše stvari. Nemojte nas zafrkavati. Tamo su zapakirane krpene lutke, drveni konjić I stare cipele. Zar ne vidite Nadine? Rascvjetane do samih žniranaca. S njim svatko može kako hoće. Osim nas. I mame. I bake I djeda. Kako su mi oni? – Penjite se ljudi, okasnit ću!-nervozirao je čovječuljak. Zato su mu I dali tako malu lokomotivu. – Kamo?- pitao je opet mirno otac. – U lokomotivu, a kud inače? Bit će malo tijesno, ali ćemo se skupiti. Tu vam neće biti zima. Neće vas propuhati. “E, da nas sada vidi djed. Nije se ni on vozio u lokomotivi. Nikad za svog dugačkog života. A, vidi nas! – Ti ćeš učo, kad ti ja kažem, ubaciti koju lopatu uglja. Nisam povezo ložača. Ne bi bilo mjesta za sve, pa je tebe pripalo.- Nehajno se naslonio na prozorčić I zagledao na prugu ispred nas. – Nema problema. -Opet sam začula tatino tepanje, protiv kojeg se sve u meni bunilo. Hoće li konačno pokazati tko je I što je, moj tata, ili će do kraja života ostati nečiji posilni, usrani sluga, ovom mrzovoljnom patuljku, Davorov tata. Zašto mu mama ništa ne kaže? Zašto I ona sve tako prihvaća s mirom, kao da tako mora biti? Ne bi li trebalo biti drukčije? Da su svi na usluzi nama. Samo nama. I ova planina je tu samo radi nas. Da moj tata može raditi I biti odrastao čovjek. Da, konačno, može biti čovjek. |
- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 1. Brod se valja prema Rijeci.Na palubi stoji žena i smješka se. Onako, samo za sebe. Jutros je padala kiša. “ Na sreću, na moju sreću” misli, dok joj se usta razvlače u još širi osmijeh, pa se okreće u nelagodi, gleda li ju tko. More je pozlaćeno posljednjim sunčevim zracima. Mirno i blistavo. Mirna je i ona, jer je more u nju prelilo sav svoj mir i postojanost. Samoj se sebi čini jakom. Osvježenom. Ispunjenom. Da kiša nije pala, ostala bi na plaži. Vukla bi vreću s hrpom bespotrebnih sitnica, ako zatrebaju. Knjigu bi držala u ruci s utisnutim prstom na stranici koju je pročitala još prije dva dana. Jučer ju nije ni otvorila, možda neće ni danas. U podne bi nazvala u ured, da vidi kako ide. Iznervirana bi ugasila mobitel u čvrstoj odluci kako više neće zvati dok se ne vrati. I tako godinama. Doručak, plaža, ručak, plaža, spavanje. Najbolji način da se tijelo i dušu pripremi za izdržati. Baš! Izdržati! Izdržati nešto, za što uopće neznaš što bi to moglo ili trebalo biti. Dan, godina, broj. Danas je čudan dan. Na godišnjem uglavnom ne donosi nikakve odluke. Ništa. Nikada. Ni u pravo, ni u krivo vrijeme. Deset se dana obavlja samo ono što se neizbježno mora obaviti, ali uvijek s istom dosadnom rutinom. Trajalo bi to sve dok se, poput boksača koji mlati praznu vreću, ponovno ne osjeti umornom i beskorisnom. Onda bi se vratila u Zagreb jedva iščekujući jutro, kako bi krenula na posao. Sreća da se danas probudila u kišno jutro. Pa donosi odluku. Dakle, odlučuje. Srpanj je i danas dijete ima rođendan. Čestitat će na večer. Druga odluka, neće u podne zvati u ured. Neka se pitaju što se događa. To je već nešto. Kreće se. “ U mozgu”, misli dok navlači traperice i majicu, “ kretanje je u mozgu”_ pa u torbu opet trpa i ono što će joj trebati, i ono što neće. Papir, olovku, vodu. Tko zna ima li na otoku vode? “Zašto danas? Zašto baš danas? Zato što si u proteklih pedeset godina otok zaobilazila u velikom luku. Nije prilika,” govorila si si, a znala si da lažeš. Bezočno lažeš.!Nisi htjela. Nisi smjela. Mislila si, možda bi se ljutili kad bi znali da ruješ po njihovim životima, njihovim stvarima, njihovoj intimi. To se ticalo samo njih dvoje, I bez obzira što si njohova kćer, nemaš na to nikakvo pravo. Nije to ostavština koja se dijeli kako se kome sviđa. Jedan dan meni, drugi dan tebi. Sve si to opet, postiđena, gurala pod tepih, iako si se povremeno o to spoticala. A onda si jedanput sanjala tatu. Kao da je bio živ. Nekuda te vodio, ali nisi vidjela nikakav put. Mamu, rijetko. Budila si se zbunjena i pitala “što je bilo? Jesam li plakala naglas?” Danas će opet padati kiša. Kad se mrtvi sanjaju, pada kiša. S mamom nisi nikad razgovarala. Nikad o tome nije bilo govora. Znaš da ne može. Na licu joj je zacimentirani osmjeh. Ne pokreće usnice još iz onih vremena.. Usprkos svojoj nepomičnosti, ljubila ti je crvene oči. Tata, da. O, da. On je pričao s tobom.. Ali ga baš nisi uvijek razumjela. Morala bi skidati riječnik sa ormara, ali je bio sarajevsko izdanje. Što li znači iracionalan, ili kakvu smisao ima riječ “eventualno”? Kad “eventualno?” Ili zašto “eventualno da ste vi ostali na otoku”? Kako “eventualno”pitala si se, kad tad još nisi rođena? Nisi sigurna jesi li ih noćas sanjala. Njega ili nju?Odvojeno. Nikad zajedno. Svakog zasebno. Od kad su mrtvi, nisu ti roditelji. Ona je samo tvoja voljena mama. On je samo tvoj otac. Nemoguće ih je spojiti u par. Zbunjena si tolikim promjenama. Još nisi sigurna jesi li ih sanjala, ali je jutros, ipak, padala kiša. Misliš “sigurno su bili tu, jer što bi inače pokrenulo tvoje spržene vijuge na godišnjem? Uvijek si bila poltron. Uvlačila si se tati. Pretpostavljam, jer te nije htio. Pa si bila dobra. Pa si bila pametna. Pa si bila umiljata. Nije pomoglo. Nije te htio” To što si se pokrenula, u redu je. Vraćaš se s otoka. Znači, bila si tamo. Dovoljno odrasla. Dovoljno stara. Nikoga više nema tko bi ti govorio kao baka, “mala si, shvatit ćeš kad odrasteš. A onda bi,kako ne bi zaboravila, dodavala “ne razbijaj si glavu onim što te se ni najmanje ne tiče. Razmišljaj o tome kako ćeš napisati zadaću”. S vremenom si prestala zapitkivati. Imala si stvarno važnijeg posla. Skrivati ljubavne ceduljice, a onda ih kriomice čitati pod poplunom. Znala si, oduvijek si znala, da od odgovora nikad ne odustaješ. Samo si ih odgodila. Do danas. Izbrisani, izbrisani, čak ih ni u Arhivu ne možeš naći. Ne vjeruješ?Te godine se ne spominju. Kao da ih je magla progutala. Nije ih bilo. Nema 1948-1950. A, ipak ima tebe. I ako te ima, mora ti biti važno. “Kao stablu korijen”, kako je govorio djed Franjo, “jer stablo bez korijena nije stablo, nego deblo. Nisi ti deblo! Razumiješ?” Dapače, vraćaš se s otoka kao stablo. Krošnja ti je bogata, razgranata i puna. Ispunila je cijelu palubu, ali ti ne smeta što se nudi i slučajnim putnicima. Ne obazireš se na to. Jer, tu si nabasala samo na sebe. “Mili Bože, kud sam zašo, nigdje puta, nigdje staze, samo goli kamen gaze, moje noge po pustinji” Petar Preradović. "Putnik" “Mili Bože, kud sam zašo, - U guzicu”, derao bi se Davor i cerekao, kad bi sestru nagovorio da ispod stola naprave pozornicu. Ona je bila glavna glumica, recitatorka, uvrijeđena do smrti na bratovu porugu u trenutku zauzimanja poze s najvećom dramatikom. Odjurila bi napuhnuta ko žaba, više ju nisu zanimali ni bonboni 505 s crtom, kojima su se plaćale ulaznice u njihovom kazalištu. I tako bi se redovno, na kraju, potukli, čak i s parnim brojem bonbona. Smatrala je nepravednim da ona kao glavna glumica dobije isto, kao i on, čiji je glavni zadatak bio dizanje stolnjaka. Njena je plaća morala biti veća . I kvit. O tome je mislila, dok se penjala uskim kamenim puteljkom prema Lubenicama. Svako malo, skakala je u stranu, izbjegavajući krupnije kamenje i kolonu stranih registracija. Kuda oni svi idu, Austrijanci, Nijemci, Talijani, poneki Francuz, Nizozemac? Možda je kakav vjerski praznik. O tome nema pojma. Ni sad, kad su neradni dani. Prebirala je u mislima po davno odgledanim, požutjelim fotografijama i bila sigurna u prepoznavanje i najsitnijih detalja na otoku. Položaja škole, koliko je prozora imala zgrada, gdje su bila kamena vrata, kroz koja se moglo dospjeti jedino na liticu, na kojima je Edo zapalio svoju prvu cigaretu, minutu prije nego je započelo njegovo prvo službovanje. Pa mu je nona, jedina koju je vidio tijekom čitavog dana, priprijetila prstom. -No, no. Tako mlad i lip, pa fuma, a fuj, va reći ću magištru, vajka priđe.- Zašto je dolazila ovamo, pitala se, a nije odmah krenula na Lošinj. Valjda zato što je tu, na ovom mjestu, sve što je bilo vrijedno ili je htjela da bude vrijedno, počelo. Stajala je trenutak na trgu. Prekrasnom malom opločenom trgu, obasjanog suncem. Bilo je podne. Slika iz bajke. Ali, nije tu radi bajke. Ako želi saznati, mora pitati. Koga? Oko nje su samo turisti s fotoaparatom u jednoj i pivom u drugoj ruci. Nitko ne liči na otočana. Nitko neće znati gdje je škola. Nije to nikakva čuvena škola, umjetnička ili glazbena, da bi bila ikomu zanimljiva. To je obična osnovna škola, osmoljetka, bila pučka s razredima na talijanskom i razredima na hrvatskom jeziku. Lunjala je okolo, naizgled bez cilja. Možda će nabasati na nešto poznato. Kamena vrata ne može profulati. “Ostat će tu dok ne nađe”, htjela je glasno izreći, ali nije bilo smisla. Kupit će razglednicu, koju nikada nije poslala bratu, iako mu je davno oprostila sve psine. Birala je razglednicu, a onda joj se učinilo zgodno. -Oprostite, molim Vas, jeste li vi odavde.? -Da- odgovorio je čovjek s druge strane pulta, brojeći novac iz blagajne. -Mogu li Vas nešto pitati. Samo mi Vi, možda, možete pomoći. - Ako budem znao- odgovorio je i nastavio naglas brojiti. - Živite li od uvijek tu. - Tu sam se rodio. Tu sam i ostao. Ako zanemarim dvije godine na Trsatu, va Rijeci. - Onda me sigurno možete uputiti do škole. - Ne mogu. Jer je ni. - Ali, bila je. - Prije trideset i osam godin. Ima već i više. kako je ni. Ima sigurno više, I četrdeset. - Dobro, gje je bila prije četrdeset? - Što Vas je to briga, u Vas nema tolko. - Ima, ima, ali nije bitno. Htjela bi vidjeti mjesto. Htjela bi vidjeti kamena vrata. - pokazala bi mu sliku, da je imam, ali nemam. To nikada nemam sa sobom. Ni djetetovu. Slike nosim u sebi. U torbi ih uništim. - A, kamena vrata, njih ima, tu malo više gori na litici, Jesi ih već vidila, ća ćeš znati o njima?- pita i prvi puta me pogleda. Novce je spremio u ladicu. - Ništa, iako sam ih vidjela, puno puta, bezbroj puta. U dovratku su dvadeset dva kamena. Nikad nisam bila u Lubenicama. Ovo mi je prvi put. - Šta ne kažeš? Pa, reci zašto te to sve toliko zanima? - Primijetila si kako je s tobom prešao na ti, ali si se pravila da nisi, kao da si ti neka avanturistica ili šta ti ja znam, slobodna ženska. - Mom je ocu u Lubenicama bilo prvo radno mjesto. O njima je pričao nevjerojatne priče, kad smo bili mali. S tim smo pričama odlazili na spavanje, a bile su poput crtića. Bile su u nastavcima. Nisu imale kraj. Novi nastavak se čekao slijedeću večer. E, pa, iz određenih razloga su ostale nedovršene. - Pa je na tebe palo da ih završiš? - Kako znate? - Znam. A kad je to bilo? - 1948. možda 1949. nisam sigurna. - A kako ti se ćaća zva? - Edo. Edo K. Na trenutak se zamislio. Ćutanje se rastegnulo među njima, poput nategnute gume a onda odmahnuo glavom, u nevjerici, je li takvo nešto uopće moguće. Proslovkao je, doslovce proslovkao - Edy, moj dragi Edy, moj prvi dan u školi i moj prvi učitelj. I ti si njegova kćer? Ajde! Ajde! Samo da zaključam. Nek turisti idu đavlu. Odvest ću te na kamena vrata. Kako ne bi zna? Kako se ne bi sjeća? Bio je mlad. Veseljak. Zna je zapivat uz mandolinu s mojim starim. Iša j s njin u ribe. Ma, bio je pravi. Mlad, ali paravi. Zna je zasvirat i na harmoniku, jel da, znaš li ti? - Za harmoniku, ne znam, ali mandolinu je svirao. Sve ptičice iz gore, sve ptičice iz gore, spustile se na more. - Mare, Mando, ima tu još dvi babe žive, sitit će se, ma ko se ne bi sitija Edyja. S njin je došlo neko novo vrime. Veselije, zabavnije. Pravi čovik. Znan za onu nesriću va Lošinju, ma to ti je bila nesrića. Kažen ti. Nije mislija. Nije ništa loše mislija. A kako je, živ je, je li? I mama, ljepotica. Bili su jako mladi. Di sad staju? - E, ne staju više. Nisu više živi.. Ni jednog nema. Ni mame, ni tate. - Mare, Mande, ajde, sićate li se Edyja i Cile. Va su mrli Va su mrli bez otoka. Njih su troje u tišini sjeli na kamenu stepenicu. “Voljela bih vjerovati kako su odavali posljednju počast dobrom čovjeku. Mene radi. Mislim, nije moguće biti tako dobar a ne željeti me.” - Odlunjala je dalje. Tražiti vrata. Nisu ni primjetili, jer, tko je kćer u relaciji s ocem? Jasno se vide svjetla Rijeke. Brod će uskoro pristati. Sići će žena s osmijehom na licu, kao da je baš maloprije dobila novi zub, i taj ju osmijeh više nikada neće napustiti. Dok god bude živa. |
- 00:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.04.2020., utorak
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 6. Edo je ljeto u glavnom provodio u svesrdnom pisanju molbi za zaposlenje. Tražili su se učitelji po cijelom Sisačkom kotaru. Odbijenice su stizale kao ljetni pljuskovi koje je nastojao odmah i zaboraviti. Za njega radnog mjesta naprosto nije bilo. Svakodnevno je obilazio i lupao po općinskim vratima. U međuvremenu je čekanje kratio poljskim radovima s rođacima i susjedima. Nedjeljom bi s djecom i Cilom odlazio na kupanje. Tražili su skrivene vrbike, gdje bi prilaz rijeci bio blag i pjeskovit, raširili bi stare deke i uživali u suncu i osami. Bili su to rijetki trenutci u kojima su mogli biti potpuno sami. Po kući se uvijek netko vrzmao, dolazio i odlazio, nigdje nije bilo ovako potpunog mira kao na Ilovi. Najveće veselje bilo im je zajedničko objedovanje. Zajedno bi skupljali suhe grančice, palili vatru kad bi se bližilo podne, naticali komadiće slanine na vrbovo šiblje i svatko je okretao svoj štapić do savršenstva. Pekli su se tu i mladi krumpiri, jeo se svježi sir i mladi luk, kruh jutros izvađen iz pećnice. Ponijeli bi i teglu svježeg pekmeza od marelica, poslasticu i međuobrok, kad bi djecu iznenada uhvatila glad od igre i brćkanja u toploj, plitkoj vodi. Za djecu nije bilo nikakve opasnosti, jer je Ilova sredinom ljeta bila pitoma i plaha, mogao si je po cijeloj širini pregaziti, a voda ti ne bi dosegla ni do koljena. U predvečerje, kad su seljaci izvodili svoju stoku na ispašu, slagale su se deke i skupljale, pa bi gazeći vruću debelu prašinu, kretali kući. Unatoč roditeljskoj zabrani da ne vučemo noge i ne dižemo neprozirne oblake za sobom, njihovo podizanje, što većih i što gušćih, nama je bilo izvor nepresušnog veselja i zabave. Otrčali bismo dosta daleko naprijed, pronalazili najveće i najšire suho granje, koje smo mogli vući za sobom po prašnjavom tlu, a onda bi se zakovitlali čarobni oblaci, kroz koje se njih dvoje nisu mogli ni nazrijeti. Tako smo jednom u trku vukli granje, prašili i hihotali se, a kad se oblak rasplinuo, mame i tate više nije bilo. Potrčali smo nazad, zavirivali u grmlje, njih nigdje. Trljali smo oči u čudu, kamo su nestali, dozivali ih, najprije tiho pa glasnije, dok nam se glasovi nisu pretvorili u stravičnu dreku beznađa. Ostavili su nas. Ostavili su nas usred ničega. Ne znamo se sami vratiti, a noć samo što nije počela. Nemamo ni kruha, ni kamenčića. Kad se prašina slegla po tlu i travi, dok smo se spremali utješiti jedno drugoga, već daleko ispred nas na visokom nasipu vidjeli smo mamu i tatu kako se držeći za ruke, laganim korakom odmiču u pravcu kuće. Na tren smo se dvoumili, popeti se na nasip i otrpjeti bolna ubadanja suhe oštre trave u tabane ili trčati kroz prašinu i izazvati njihovu ljutnju. Uspeli smo se na nasip i brzinom munje potrčali za njima. Riskirati nismo smjeli, jer što bismo, da ih nismo našli? – Davor se uplašio da ste nas ostavili – ispucala sam ja kad smo im bili za petama. – Nisam ja, ti si se usrala od straha. – No, no. Kakav je to riječnik - korila nas je mama. – Je li? - pitao je mirno tata. - Morali smo se popeti na nasip da nam ne prašite toliko. Došli bismo kući s kupanja kao mlinari, samo bijeli od prašine, a ne brašna. Pustili smo vas samo zato, jer više nećemo dolaziti na Ilovu. – Zašto? - pitali smo u isti glas i pokunjeni jednoglasno obećavali kako nikada više nećemo vući granje i prašiti ih. – Nije u tome stvar. Stvar je u tome da od jeseni više nećemo živjeti s bakom i djedom. Nećemo, zapravo, uopće živjeti u Ilovi. - To je izjavio nekako polako i svečano, gledajući u oči, najprije jedno, pa drugo dijete. “Što smo sad skrivili? To što smo vukli te grančice i čeprkali malo po prašini, unatoč zabrani, nije valjda tako veliko zlo.” Nisam pogledala u brata, pa ne znam što je mislio, ali znam što sam ja. Kako ćemo živjeti bez bake i djeda? Čula sam ja tatu kad je mami šaputao da više ne može podnijeti njeno prigovaranje. Znala sam ja da se to odnosi na bakino prigovaranje i bez pitanja, jer to mama nikad ne radi. Pa i jutros je mrmljala, dok je mama trpala hranu u košaru. – Bolje da ih u crkvu odvedete. Kakve koristi od kupanja. Bezbožnici. Kao da bi se toranj na vas srušio da odete na misu. Da je još u partiji, ajde, mogla bih razumjeti. Ali nije. Izbacili su ga. A ti si još luđa od njega. Istina, njoj nikad nije bilo pravo. To svi znamo pa nam više ne smeta. Samo tata to ne zna. On je tek odnedavno s nama. Nije se još naviknuo. Nećemo, valjda, zbog toga napustiti baku i djeda. Djed nikad ne prigovara, a to je već nešto. Mama je, čini mi se, bila zadovoljna. – Gdje ćemo onda živjeti? - pitao je Davor. – U Bosni. Dobio sam posao. – Gdje je ta Bosna? Je li daleko? Kako ćemo do nje stići? Tamo mi nemamo kuću. Gdje ćemo spavati? - Imala bih ja još pitanja, ali ih je strah progutao. Čekat ću da mi tata kaže. – Putovat ćemo vlakom. Navečer ćemo u Ilovi sjesti na vlak, onda moramo presjedati u Slavonskom Brodu, a kad prijeđemo preko Save, u Bosni smo. Moramo se još voziti do Teslića. Teslić je mali grad u Bosni, ali mi nećemo živjeti tamo, bar ne za sada. Dobio sam posao u planini, u Očaušu. Do tamo ćemo se još pola dana voziti "šumskim" vlakom. – Kakv je to "šumski" vlak? Takav ne postoji. – Za takvo što ni Davor, ni ja, nismo još čuli. Niti vidjeli. Nije sigurno ni djed, a ima već toliko godina. – To je vlak koji ne vozi putnike. Nema putničkih vagona. Ima samo lokomotivu i nekoliko otvorenih vagona koji prevoze trupce iz planine u Teslić. Drvo. Posječena stabla. Zapravo je to teretni vlak, ali ni blizu onako velik kakav ste mogli vidjeti da prolazi kroz Ilovu. – Pa kako ćemo se onda mi vozit’? – Vozit’ ćemo se takvim vlakom. U otvorenom vagonu, možda u lokomotivi, ne znam. Vidjet ćemo. Nema drugog načina da stignemo do Očauša. Samo tako.- Kad je tata spomenuo moguću vožnju u lokomotivi, pogledala sam brata. Nije više gledao pred noge, nego negdje daleko ispred sebe. I on mi se učinio zadovoljnim, nečime jako zadovoljnim. – Stanovat ćemo u školskoj zgradi.- nastavio je tata. Tamo nas čeka stan. Znači da će to biti ubuduće naša kuća. Za dvorište, ne znam. Još nisam bio tamo. Ni neću prije vas, jer idemo svi zajedno. Prespavat ćemo kod bake još samo pet noći a onda idemo. – Kako znaš da baš moramo ići u tu Bosnu?- morala sam još jednom provjeriti tu informaciju. Malo mi je to sve bilo čudno. Ta priča. Iako dobro mogu raspoznati istinite priče o Ivici i Marici, Sedam kozlića, Crvenkapi, koje nam u krevetu priča mama, od onih izmišljenih o šarenom kišobranu, gradu u oblacima, visokoj litici iznad mora, koje tata izmišlja. Da izmišlja, mogu dokazati, jer nikad priču dva puta ne ispriča jednako. Ili nešto doda ili nešto preskoči. Sad nismo u krevetu, pred spavanje, ali se čovjeku može dogoditi da izmišlja u bilo koje doba dana. – Kako znaš da idemo baš u tu Bosnu?- ponovila sam još jednom pitanje, više u nadi da ću otkriti kako je priča potpuna i grozna izmišljotina. – Znam, a ti mi ne vjeruješ, je li? Jučer sam dobio pismo iz Zagreba, u kojemu mi pišu da me šalju u Očauš, a to je u Bosni. Tamo me čeka posao i moramo ići. – Ne moraš, ako nećeš. Zašto bi morao, ako nećeš. Kaže djed, "nikoga ne možeš prisiliti na ono što neće. Ne možeš reći, pij, pa točiti u čašu, ako on neće. Možda čovjek ne može" – Moram, dijete. Ti to još ne razumiješ. Evo, slušaj. Mi jedemo svaki dan, je li tako? Pa, da bismo jeli, mora se raditi. Svaki odrastao čovjek mora raditi, tako i ja. A raditi mogu, za sada, samo u Bosni. Zato se moramo odseliti od bake i djeda. Bit će ti tamo lijepo. Vidjet ćeš. A baka i djed će nam dolaziti u goste kad god budu mogli i htjeli. Kad ne budu, doći ćemo mi u Ilovu. “Tata se ne šali. Govori istinu. Ali mi nije jasno čime je mama zadovoljna i samo šuti. Nimalo se ne buni. Ona sve radi onako kako on želi. Kao da je to normalno. Ostaviti svoju mamu i tatu. Ja vas nikad ne bi mogla ostaviti. Pa ću ići s vama. Kuda god. Ako presele moje korito, moje lutkice, Davorovog konjića, kojeg mi ponekad posudi na par minuta a onda kaže da sam mu počupala grivu, namjerno. Glupost. Mama kaže da se tuđe stvari uvijek više čuvaju od vlastitih. Pa, čuvam ga, kažem, ali mi je htio pobjeći, pa sam ga zgrabila za grivu, nisam isčupala ni dlaku. Ako Bosna ima Ilovu u kojoj se možemo kupati. Ako Bosna ima prašinu od koje se mogu peći torte. Ako Bosna ima dvorište, po kojemu se može trčati. Ako Bosna ima štalu i štagalj, u kojemu se tako dobro možemo sakrivati. Ako Bosna ima kamenja s kojim se možemo nabacivati na susjedovog gusana, zločestog i ogromnog. Ako Bosna ima moju mamu i tatu, i ja idem.” Tata i mama nastavili su razgovor, gotovo šapčući, ispod glasa, kao da mi ne trebamo ništa više čuti. Kao da imaju tajne pred nama, a ne bi trebali. Nama se put otegnuo. Jer, moramo odmah sve ispričati baki i djedu. Kako će oni biti iznenađeni. – Bako, bako! Mi se selimo u Bosnu. - povikala sam još sa ceste ispred kuće. – No, lijepo, da mi ti to kažeš. Da to od tebe čujem. Inače se u ovoj kući ništa ne bi znalo. Jer svi samo šute ili šapću. Nitko ništa ne govori. Nitko ništa ne pita. Dok sve nije gotovo. A kad je gotovo, i nešto krene po zlu, e onda pomagaj. Je li tako, zete? – Jučer sam saznao. Htio sam najprije s Cilom o tome razgovarati. Mislio sam, kad stavimo djecu na spavanje, sjest ćemo s vama i popričati. Eto, ispalo je tako kako je. Ali ćemo svakako o tome večeras porazgovarati. - pravdao se moj otac, crven ko pučkoškolac. – Što imamo pričati, kad ste vi već sve i bez nas odlučili. - ljutila se baka. – Ajde, ajde, umiri se. Nemoj od svega praviti cirkus. Ne možeš ti njima uređivati život. Budi pametna. Naravno da će ići. Kamo god treba. Pa mora negdje raditi. - završio je djed, ravnajući dlanovima stolnjak ispred sebe. Ni u koga nije gledao. Baka se izgubila u pravcu štale, odmahnula rukom i zastala. "Što sam htjela? Pa, kantu. Kantu trebam. Ne mislim. Više ništa ne mislim." – Tata, - obratio se Edo tastu – od nikoga nisam htio ništa sakriti. Samo sam mislio to najprije s Cilom raspraviti. Mislim da moja žena ima najviše prava da to prva sazna. Htjeli smo s vama večeras razgovarati, ali mama se ljuti. Zapravo se mama uvijek ljuti, pa kako onda s njom o tome pričati. – Još je povrijeđena. Nemoj se ništa čuditi. Nakon svega. Misliš da nam je bilo lako? Nije. Ali, mora se zaboraviti. I ona će. Samo njoj treba puno više vremena. Možda je i bolje da odete. Koliko god mi je to teško, morate otići. Tako će i ona prije sve zaboraviti. Ne želi ona vama nikakvo zlo. To samo strah iz nje progovara. Ajde, vi djeco svojim putem, a za nas ne brinite. Pa, nije to preko svijeta. Doći ćemo mi kad se smjestite. A i vi k nama, za zimskih praznika. I ljetnih. I djeca, volio bi kad bi ostali s nama, ali oni ne trebaju nas, nego vas, roditelje. Koliko sam se nadao da ćeš brzo dobiti posao, toliko me to zateklo. Ta Bosna. Nevjerojatno, da ti ništa nisu mogli ponuditi tu. Ne mora biti u Kutini, Ilovi. Mogli su u Čairama, Šartovcu, Piljenicama, bilo gdje. Negdje u Hrvatskoj. Kod kuće. Nije istina. Sve ti je to, dragi moj, politika. Rekao je meni jedan u Općini: "Franjo, ti si pošten čovjek, ali dok ja tu sjedim i dok se mene išta pita, a pita me se, taj tvoj zet, Edo K., nikada neće ovdje raditi. Nikada. Ne ovdje, nigdje u Hrvatskoj. Zato me više nemoj zapitkivati. Rek’o sam ti." Nisam mu vjerovao. Tko bi njega za išta pitao. A, eto, izgleda da ga se ipak nešto pita. A, ništa. Čekat ćemo da umre, možda će onda za tebe biti posla i ovdje. – Tko vam je to rekao, tata? - pitao je Edo u nevjerici. Nije moguće da će svoje snove okajavati po bosanskim gudurama do smrti. Premda je pokazao svoju lojalnost sistemu. Premda mu je zatvorska kazna smanjena, jer se pokazalo da nije ni špijun, niti inforbiroovac. – Pa tvoji, dragi moj. Tvoji crveni. Nije važno kako se on zove. Svi su oni isti. Kad dođu na vlast, svi su isti. Zapamti, "vuk dlaku mijenja, ćud ostaje ista". Baka je preko dvorišta u kuću unosila kantu pjenušavog toplog mlijeka. U nju su kapale krupne suze s njezinog porculanskog lica. Prvi puta sam vidjela, da netko odrastao plače. To me nekako prestrašilo. Jako ožalostilo. Mislila sam da to rade samo djeca kad razbiju koljena ili im nešto ne daš. Ali baka nije pala, a ništa nikoga nije ni tražila. Što joj se dogodilo? – Bako, bakice, daj da ja nosim kantu. - uhvatila sam ju za haljinu."Možda joj je jako teško, pa zato plače". – Ne možeš, zlato. Mala si, pa bi prolila. Mora vam baka napraviti sira za put. Iduće ljeto, kad dođeš u Ilovu, bit ćeš veća i jača, pa ćeš baki pomagati. - rekla je polako, mekano i otegnuto, kao da je svaku riječ htjela utisnuti u moju glavu, da ih ne zaboravim, tamo u toj Bosni. – Obećaj svojoj baki da ćeš biti dobra, da ćeš se prije spavanja moliti Bogu, da nećeš hodati bosa po golom podu i prehladiti se. Da se nećeš tući s Davorom za svaku sitnicu. I da ćeš mi doći. Da nikad nećeš zaboraviti gdje si se rodila i da su ti tu korijeni. - Mlijeko je spustila na stazu. Htjela sam je pitati za te korijene, nisam ja trešnja, ali mi je baka gurnula glavu u krilo i uši obuhvatila rukama. Osjetila sam kako joj se prsa trzaju, a iz usta izlazi tanjušan glasić nalik jecaju. Još gore, kao da je grlo namjerno zatvorila, kako više ne bi morala disati. U tom strahu, ja sam zaboravila što sam je htjela pitati. Kako me iznenada stisnula baka, tako me brzo i pustila. Obrisala je oči krajevima pregače, podigla kantu s mlijekom, zabacila prkosno glavu i dreknula. – Djeco! U kuću! Na pranje i spavanje. |
- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.04.2020., ponedjeljak
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 5. Jedne se večeri nešto izvanredno događalo. Djed Franjo je skinuo šunku s tvana, mama je mutila kolače, a baka se povukla u svoju sobu i nije izlazila. Prali su se tanjuri iz kojih se inače ne jede, nosilo se vino iz podruma. Kao da se čekaju gosti, ili kao da je "Uskrs", samo je on već prošao i nisu se farbala jaja. Voda za pranje pušila se u koritu. Mi smo se igrali pod stolom, nitko nam ništa nije govorio, nismo se pleli pod ničijim nogama. Baka je iz sobe izmarširala s ¨"auzacem", stavila ga na stol i rekla. -Što oni tu još rade. Trebala si ih već oprati i staviti u krevet. Samo smetaju.Tu nema nikakvog reda. Zna se kad je djeci vrijeme za spavanje. Pa, ne čekamo princa. Na pranje i spavanje. -Zašto već moramo u krevet- cendrao je Davor i grlio svog drvenog konjića na prsima. Moje su lutke od krpe, bez ruku i nogu, već ležale u drvenoj kutiji, koju mi je napravio djed. Baka nas je pogledala pogledom, ledenoplavim, koji nije trpio nikakav pogovor. Mama je vadila tijesto iz pećnice i nije rekla ništa. Nije nas uzela u zaštitu, pa smo joj frkćući zamjerili. Samo nam je djed namignuo i slegnuo ramenima. -Ako je baka svoje rekla, što se tu može. Umivene i počešljane, u novim flanelskim pidžamicama, koje je mama sašila dva dana prije, nosili su nas mama i djed u krevete. Davor je, od kad sam se ja rodila, spavao s bakom i djedom, a ja u koritu. Sad ga je mama stavljala u svoj krevet. -Ostavi nam svjetlo- zahtijevala sam od djeda -Zašto, pa uvijek ga gasimo. -Bojim se mraka. -Od kad se bojiš mraka. Pa nisi se nikad bojala. U mraku nema ničega, što u sobi nema i kad je dan. Samo, sad ne vidiš. Kad se probudiš, sve će opet biti tu. Nemaš se čega bojati. Gledaj! Kroz prozor te gleda dragi Bogo. Vidiš? On te čuva. Iza zavjesa u našu je sobu ušla velika ružičasta lopta, na kojoj su se jasno vidjele oči i usta. Nas su dvoje polegli, poljubili, ušuškali i otišli. Svjetlo je ugašeno. -Seko, pomolimo se.-Prošaputao je Davor i počeo "Oče naš, koji jesi ... – Kome da se molimo? – Pa, dragom Bogu. – Zašto? Šta će nam on dati? – Zato da nas čuva. Da nam da tatu. Da nam vrati tatu. – Neću se nikomu moliti. Ne znam se moliti. A kako se ti znaš? – Baka me je naučila. – Ne, to! Kako znaš da će nam Bog poslati tatu? – Baka mi je rekla. Ako se dugo budem molio Bogu, jedno jutro ću se probuditi i naći ga u kuhinji. – A kako izgleda? Je li ćelav? – Nije ćelav. Kao i drugi ljudi. Ima noge i ruke, ima glavu i bradu. – Dugačku? Ko Sv. Nikola. – Ne takvu bradu. Takvu ko ti. S rupicom. – Ja bi htjela lijepog tatu. – Bog nam ne može poslati nekog drugog čovjeka. Samo našeg tatu. – Zašto, meni je svejedno. Ja hoću da on bude lijep. – Neće ti poslati nikakvog, kad se ne znaš moliti.-zaključio je Davor i nastavio se moliti. – E, baš da vidim šta ćeš ti dobiti- htjela sam mu zajedljivo reći, kad se baka pojavila na vratima. – Dosta priče. Spavajte!Da više ni jednog nisam čula. Ni riječi! – Dragi Bogo je otplovio na susjedov prozor.Zašto tamo?. Pa on je velik i ničega se ne boji. Koji će ga vrag čuvati? Samo je još mlado lišće na trešnji zašuštalo ispred prozora i čulo se po koje Bobijevo lajanje sve dalje i dalje od kuće. Kamo ide? Ko bi ga znao, kakvog posla opet ima na željezničkoj stanici? Probudili smo se i čudili. Mama nije ni legla. Njen dio kreveta bio je potpuno ravan. Na jastuku se ne vidi da joj je glava tu ležala. Kuda je mama otišla? Je li nas ostavila? A onda se iz kuhinje začulo lagano komešanje i lupanje suđem. Žamor je dolazio do naših ušiju, ali glasove nismo raspoznavali. Točnije, jedan glas je bio potpuno nepoznat. Brat i ja smo se pogledali. On je već bio na nogama, meni se nije bilo tako jednostavno iskobeljati iz korita. Čekao me je, kao da se plašio bakine grdnje ako sam otvori vrata pa smo se oboje istovremeno našli na pragu. Za stolom je, nasuprot mami, sjedio nepoznat čovjek. Ni mlad, ni star, ni lijep, ni ružan. Običan. -Tata,- vrisnuo je Davor. -Vratio si mi se! Došao si mi! I otrčao mu u zagrljaj. Ja sam ostala stajati i procjenjivati došljaka. Običnog. "To nije moj tata. Možda njegov je, Vidio ga je, valjda onda zna. Moj nije. To je samo čovjek, kojeg ja ne poznajem." -Znao sam da ću te jednog jutra naći u kuhinji. Baka mi je rekla. Moli se Bogu.I jesam. Molio sam se svaku večer. I sinoć. Znao sam da će te poslati k meni.- brzao je i petljao jezikom Davor u nastojanju sve izreći u jednom dahu. -Rekao sam ti, kad sam s mamom bio na žici. Sjećaš se? Kad ti je baba poslala kobasice? "Zašto bi američka baba slala kobasice. Tko još kome šalje kobasice. Djed kaže, ne smiješ nikome reći da su na tavanu. Nitko ne smije znati koliko ih ima. Doći će oni ljudi, koji su i po mast došli, i odnijeti ih. Pa, za nas neće ostati ništa. Koliko ih onda ima američka baba? Kad ih šalje svima. A,ne samo svojima. Ne razumijem zašto onda govori. Dat će tebi baba. Ti si moja unučica. Ti si moje sunce. Ako mu je baba dala kobasice, možda je i on njen? Njezino dijete? Ako je on babino dijete, onda je on Davorov tata. I moj. Kaže američka baba. Ali, kako nečije dijete može biti nečiji tata? U to ne vjerujem. Imam ja svog djeda, baš me briga za tatu. Kako? Onda me pita mama i kaže. Babin sin je odrastao čovjek i može biti nečiji tata, ali sve dok je baba živa on je njezino dijete. Kao ti moje. Ne znam, smijem li i njoj vjerovati. Nisam sigurna da zna ovako zapetljane stvari. Ona piše nekakva pisma, ja ju nešto pitam, ona kaže ne znam. Zašto bi to morala znati? Ali, znam ja da baba ne skida kobasice s tavana za bilo koga. Dobro. To je Davorov tata, a što je s mojim?" Djevojčica stisne šake, nakrivi glavu i stupi odlučno pred došljaka. -Je si li ti pojeo babine kobasice? Čovjek spusti dječaka na pod. Nove uglancane cipele su krenule prema djevojčici, lagano i oprezno. Nije podizala pogled, piljila je u cipele koje su same hodale. Čovjekovog lica nigdje. Ruke su se pružile, ali ju nisu dotakle. -To je moja djevojčica. Moja mala snježna pahuljica. Moja Nada. Neka, Nada. Nikad ti nisam napisao, a htio sam da se zove Jasna. Jasna kao dan. Jasna kao istina. Neka, Nada. Nada nas je održala na životu. Nada nam je držala glavu iznad vode. Nada će biti s nama do kraja života. Podizao me je polako u svoje naručje. Polako i oprezno, kao da bi se mogla braniti, opirati nepoznatom, a ja sam već osjećala potpunu bliskost s nekim, čija koža tako lijepo miriše i čije su oči, iste moje. Isto poslijepodne vodio nas je tata kroz Selo, svakoga za jednu ruku, pozdravljao se s prijateljima i poznanicima, sa svima srdačno. Prvi su govorili: -Konačno si se vratio.Lijepo, lijepo. Svrati k nama. Imamo si puno toga ispričati- a drugi-Već si se vratio. Što, skratili su ti. Kako to? Valjda vas ima previše? Nije im zamjerio, podigao je glavu još više i nastavljao pozdravljati polja, vinograde, pse, mačke, konje i krave.Svakog živog stvora, koji nam se našao na putu, kao da je i jučer bio tu, i prije, i uvijek. |
- 21:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Budite dio velikog tima
|
Retired? Unemployed? Laid-Off, or Insufficient Income? Start your own Internet business from home. Build residual and leveraged income to create real wealth. World Wide Income System that REALLY WORKS! All it needs is you. FREE Training and support, websites and products all provided! - ZERO RISK! www.sfi4.com/20144360/FREE |
- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.04.2020., subota
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 4. U rano jutro, putnički se vlak, uz kratku i zaglušnu buku kočnica, zaustavio na željezničkoj stanici Sela. Iz njega je prvi spretno iskočio Franjo, dohvatio prtljagu I pomogao kćeri da siđe s djetetom. Prtljage nije bilo puno. Tek onoliko, koliko je prije dva dana ponijela u Rijeku. Vlakovođa je zvučnim signalom dao upozorenje da napušta stanicu I uskoro su se dva sićušna oka crvenila u polumraku. Svitalo je. U zraku se osjećao skori dolazak ljeta. Lagani vjetar donosio je dobro poznate mirise pokošene trave I stajske balege. Vrtovi su već bili posađeni I gredice su se nazirale u beskonačnim nizovima. Cesta, kojom su trebali krenuti bila je potpuno prazna. Samo se iz daljine moglo čuti zvono predvodnika stoke koja je odlazila na ispašu uz rijeku. Zastala je I duboko udahnula. Godila joj je ova jutarnja svježina, nakon noći u zadimljenom I pretrpanom vlaku. Osvrtala se oko sebe, ali osim njih troje nitko više nije izašao iz vlaka. Čekali su da prometnik podigne rampu. Dugi niz kuća s jedne i druge strane ulice dobivale su dobro poznate konture. Sunce im je izranjalo iza leđa i zlatilo sljeme njihovih krovova. S druge strane ulice, preko željezničkih šinja, jurnuo je prema njima strelovitom brzinom njihov crni mješanac, pozdravljajući ih mahanjem repa i tihim cvilenjem. Skočio je na Cilu, položio svoje cape na njena ramena a onda ju u znak dobrodošlice oblizao po licu i rukama. Zatim je jurnuo prema Franji, koji je malo više podigao uplašeno dijete u naručju, pa skočio i na njega, ali nešto niže, kao da je znao kako bi dijete mogao ozlijediti. – Ne boj se zlato. To je naš Bobi. Neće tebi Bobi ništa. On je dobar pesonja. On čuva naše dvorište i nepozvane goste ne pušta dalje od ulaznih vrata. Vidi kako je došao pred nas. To je on tebe, eto, došao dočekati. Vidi kako je dobar.- tepao je Franjo unuku, dok je ovaj već lagano tonuo u san na njegovom ramenu. – Ako potraje ovako lijepo još nekoliko dana, brzo ćemo brati marelice- nastavio je, više zato da bi prekinuo napetu tišinu koja se naglo ispriječila među njima. Napetiju i težu kako se približavala njihova stanica. Pretpostavljao je, da je kćeri tako iznenadan dolazak i u ovakvim okolnostima, teško pao. Znao je da će ju susjedstvo mrcvariti pitanjima do u najsitnije detalje o tome što se i kako dogodilo, što misli što će biti dalje, hoće li se rastati, da zašto bi ga čekala, mlada je i život je pred njom, jedno dijete ko nijedno, snaći će se ona već. Oblijetati će ih i oni koji su k njima dolazili i do sad, a još više oni koji nisu nikad. Ali, od trpjet će. I ona, a i oni. Rekao bi joj to, ali kad se okrenuo, vidio ju je kako još stoji na istom mjestu i gleda u krovove kuća. – Tata, čini mi se da ove godine ima još više rodinih gnijezda, nego prije. Gle, čak i na električnom stupu.- rekla je to na način, iz kojeg je mogao zaključiti da se smirila, da je već sama sa sobom rasčistila, da će znati što treba raditi i kako se postaviti. Prema svima, pa i prema Selu. Briga oko toga ga je napuštala, ali se javljala druga. Možda i veća. Briga sa ženom. "Njen bijes i ljutnja su nepodnošljivi i jedan krivi potez mogao bi upropastiti Cilinu budućnost. Neke se žene, stvarno, ne zaslužuju zvati majkama, pa makar to bila i moja vlastita. Morao sam ići, o tome se uopće nije trebalo prepirati. Ali, ne. Nije htjela ići, pa nisam trebao ni ja. Trebali smo ju napustiti. Da se nauči pameti. Koješta. Ne bi mogao, a nadam se da ne bi mogla ni ona. Bože, nadam se, da ćemo se izvući iz pakla." Dalje su opet šutjeli. Bobi je optrčavao oko njih, petljao im se pod noge, istrčavao za nekoliko metara naprijed, pa se vraćao i opet skakao na Cilina ramena. Bio je to njen pas, kojega je jedne večeri krajem rata, nahranila i više se, do njene udaje, od nje nije odvajao. Za nju bi Bobi bio zaštita i sigurnost, kad bi ostajala sama u kući, A kroz Selo prolazile vojske, čije se oznake nije usudila ni pogledati.Grozne su se priče ispredale danju, na plotovima susjednih dvorišta, o Čerkezima i njihovim zvjerstvima, iako ona još nije vidjela ni jednoga. Kuća u kojoj su se nastanili, nakon posljednjeg bombardiranja Lipika, imala je neobično visoku i gustu ogradu, kakve su uobičajene u Slavoniji, ali u Selu nije bilo više ni jedne takve. Kad su izašli iz izbjegličke kolone i spustili svoje zavežljaje baš pred tu kuću, imali su više sreće nego za cijeloga rata, jer, baš je ona, pukim slučajem, bila prazna i useljiva. Tako su i ostali. S nadom, da će se u Lipik vratiti, odmah kad se rat završi. U Selu se nisu mogla vidjeti pretjerana ratna razaranja, tek pokoja spaljena kuća, ali se ni po čemu nije moglo uspoređivati s gradićem iz kojega je došla. Ispočetka je plakala za prijateljicama, parkom, Kursalonom i vrućom vodom, ali, kako se vrijeme taložilo na njenim ramenima sve je manje plakala i pitala kad će se vratiti. Po oslobođenju, život je u Selu postajao sve zanimljiviji. I ono je imalo svoje veselje, svoje zabave i svoje tuge. Zabave, na kojima se okupljalo i staro i mlado, zaredale su se sa svakim dolaskom preživjelog, bilo domobrana ili partizana. One , koji se nisu vratili, oplakivalo se samo u njihovim kućama, i tamo je čovjek zalazio samo reda radi. Jednog se predvečerja, u vrijeme oglašavanja zvona s crkvenog tornja, krajem proljeća, sjeća se, pronio glas: -Večeras je zabava u dvorištu K. Vratio se Edo. Eto ga na, vratio se Edo. Otišlo je dijete, vratio se čovjek. Te su se noći, iznad zagrijane gomile rasplesanih tijela, srele njihove oči. U iskrama, koje nitko osim njih samih nije zamijetio, ostale su neizrečene poruke, čije su značenje odmah razumjeli. I tri godine kasnije, kad su već bili bračni par, čitali su i prepoznavali govor zjenica, bolje od svih izgovorenih riječi. Eto, o tome je razmišljala dok su se približavali kući, koja joj se sad činila manjom, ali ljepšom, nego kad ju je prvi puta vidjela. Na otvorenim vratima čekala ih je mama. Njezino je lice bilo blijedo i bezizražajno, kakvo imaju porculanske lutke. U njezinim se očima nije mogla pročitati ni dobrodošlica, ni prijekor. Kratko ju je, po navici, zagrlila, poljubila još kraćim poljupcem unuče, površno odmjerila muža i požurila u kuhinju. Od zakopčane i suzdržane Njemice, nitko više ne bi ni očekivao. Znali su to i otac i kćer. Treba joj vremena, i oni će joj ga dati. -Dođite jesti. Svako putovanje je naporno. Na kuhinjskom stolu, pribor je bio postavljen samo za dvoje. Što je značilo, da ona neće sjesti za stol. Niti će išta pitati." O suđenju ne želim čuti ni riječ. Ni o njemu. Unesrećio nas je. Sve. Bolje da nas je sam vrag odnio, nego što nas je tako osramotio. To mu ne mogu oprostiti. Nije seljak. Obrazovan je, al blesav. Što mu vrijedi škola, kad je blesav. To ne mogu oprostiti. Tu sramotu. A ne želim ni zaboraviti." - mislila je dok je izvlačila kantu s vodom iz bunara. "A, i ona. Nikad nije nikoga poslušala. Uvijek je bila svojeglava. Pa, sad ima. Da joj nismo rekli, da joj nismo govorili, ajde. Hoćeš sreću? Neću! Hoćeš nesreću? Da! Objema rukama. E, sad ju je zbilja zgrabila. Zbilja ju je čvrsto zgrabila. A s njom i mi. Ni krivi, ni dužni." U njenoj se sobi nije ništa promijenilo. Isti polumrak, isti mirisi, iste stvari. Ništa u njoj nije bilo pomaknuto. Dodano je samo, svježe izribano drveno korito, položeno na dvije stolice, s tuhicom i jastukom, u kojemu će u buduće spavati Davor.Uz njen krevet. To je bilo sve. I prije, nego što je iscrpljena zaspala, sjetila se , kako joj jučer u Rijeci nisu dopustili ni nakratko zagrliti Edu. A htjela mu je šapnuti, kako će ove zime opet postati otac. Kako će postati otac, možda je uspio pročitati iz njenih mutnih očiju, iako je to bilo gotovo nemoguće, jer ju je obamrlost držala sve dok ga nisu počeli izvoditi iz sudnice. Prvo je pismo stiglo, točno onoga jutra, kada je pomakla nogu u krevetu i prvi put osjetila nježno podrhtavanje svoje utrobe, a srce počelo tući tako glasno, da nije bila sigurna čuje li ih oba, ili samo svoje. Uzbuđenje, koje ju je obuzelo, na poštarevo zvono, na tren ju je paralizirao. "Bit će djevojčica" još je uspjela pomisliti, radi tako blagog podsjećanja kako postoji, jer se Davor odmah snažno ritao, dok je otvarala neuglednu omotnicu. Bilo je to veoma dugo pismo, u kojem joj je Edo pisao o ćeliji kao o kocki obješenoj u zrakopraznom prostoru, o rešetkama i sivilu iza njih. Pisao je o tome kako su ga pozvali upravitelju i kako sada vodi analfabetski tečaj za kriminalce i političke. Kako i sam ponekad piše ili crta vinjete. Selo, kuću, šljivik. Puno čita, kaže, imaju knjižnicu, iako izbor nije bog zna što. Svedjedno, uzima sve što mu padne u ruke. Vrijeme teče. "Kako si?" piše i "piši mi o svemu" završava. Ali ništa ne piše o tome "zašto" i "kako ćemo". Tješi se da n može. Pisma otvaraju, čitaju, kontroliraju. Glavno da je on dobro. |
- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.04.2020., petak
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 3. Glatko izbrijana lica, kratko ošišane kose, s brojem L 6644, koračao je mladi čovjek, gotovo još dječak, između dvojice zatvorskih čuvara, dugim mračnim hodnikom kaznionice u Lepoglavi. Čuo je kako se za njim zatvaraju teška željezna vrata, škljocnuo je ključ u bravi. On je mislio na komadić neba, miris mora i osmjeh svoje žene iz sudnice. Htio je posložiti slike po zidovima samice dragih mu krajolika i lica. Titrale su u njegovim zjenicama i mijenjala mjesta u nepravilnom ritmu vlastita srca rugajući se njegovom silnom trudu da uspostavi njihov ustaljeni red. Samica mu je za sada odgovarala. Ne bi više mogao podnijeti ni jedno pitanje u vezi s činom zbog kojeg je osuđen. Znao je da će još jednom morati odgovarati na dosad neizrečena pitanja, ali to je uzimao kao dužnost, koju bi rado što prije obavio. Da je mogao, jučer. Jučer bi joj odgovorio na svako pitanje. Izveli su ga iz sudnice tako brzo, da ju je jedva vidio u mnoštvu koje se gibalo i zaklanjalo mu pogled. Vidio ju je na kratko, kad se krajnjim naporom uhvatila za nečiji rukav i podigla na nožne prste, kako bi i mu nešto u prolazu rekla. Nije ju čuo, ali je bio siguran da u sjaju njezinoga oka nije pročitao nikakvo pitanje "zašto". Pročitao je poruku, čije točno značenje nikako nije mogao u potpunosti razumjeti. Bodrila ga je da izdrži, u to nije sumnjao, ali ni to nije bilo sve što mu je željela reći. Vidio je na tren blijedo, iscrpljeno lice i na njemu nešto, što nikad prije nije vidio. Nešto, što mu je istovremeno ulijevalo snagu i strah. Osmjeh. Njen osmjeh, kao da nije bio živ, nego mrtav, nepokretan i namješten, upućen njemu, ali i svima drugima. Mogao je biti samo jedno. Mogao je biti samo brana svim budućim patnjama, ali i sreći, kojima se ni jednom ni drugom, više nikada neće dati zarobiti. Je li to njezina snaga ili prepuštanje, čekanje ili borba, nije si mogao odgovoriti. U samici teško možete prepoznati smjenu dana i noći. Ne vidite kretanje sunca po nebeskom svodu. Ne vidite nebo. Vidik vam je uski komadić sivila, podijeljen tamnim okomitim i vodoravnim crtama, na još manje kvadratiće. Ima ih devet i na prvi pogled svi će vam biti isti. Nije tako. U jednom, onom desnom donjem, možete, ako se dobro zagledate, nazrijeti sićušnu mrvicu gole cigle susjednog zida. Znači da je samica okrenuta u dvorište, koje, također, ne vidite. Možda je samica zagledana sama u sebe. Možda je iza zida polje. Široko, veliko polje na kojemu se njišu kukuruzi. Krajem ljeta, djeca će ih zajedno s iskopanim krumpirima peći na otvorenom žaru. Kroz tako mali prozorčić, rupicu, miris neće dotaknuti ničije nosnice. "Mogu li se zaboraviti mirisi? Boje? Hoću li za sve ovo vrijeme zaboraviti kako njezino tijelo miriše na borovinu? Oprano rublje, po buri i soli? Tatin štagalj po osušenom sakrivenom duhanu? Je li ga i ove godine potajno posadio, između stabljika kukuruza? Ne bi smio. Netko će ga prijaviti. Netko će ga, zaista, jedanput prijaviti. Tko je mene prijavio? Jozi, moj vlastiti brat? Rina, Davorin? Tko je još znao da ćemo isploviti. Nitko. Nema sumnje. To se nebo s nama po igralo. Valovi su progutali naše gorivo. Rezerve nije bilo. Mislio sam da ću odustati. Potonuti. Bila bi to lagana smrt. Nisam bio spreman na tu borbu. Nije mi se činila ravnopravnom. Tebi se ne bi ništa dogodilo. Ne bi te zatvorili ni tražili da kažeš ono što ionako nisi znala. Nisam ti smio reći. Da si bilo što znala, ne bi se izvukla. Uplašio sam se jedanput, kad si vrag bi ga znao zbog čega, krenula prema onim duplim vratima. Čuo sam tvoje korake, zastala si na čas, učinilo ti se da si nešto tamo čula. Pa si se okrenula i otišla. Dobro si čula. Bio sam tamo. Stješnjen između njih, jedva sam disao, dok sam izvlačio sakrivene dolare koje mi je Jozi dao, zadnji put kad je bio na Lošinju. Ali, glupan, prokleti glupan, druge papire nisam pokupio. Pa su ih našli. Odmah su ih našli. Kao da su znali, da sam ih tamo sakrio. Ti to možda i ne znaš, ali ja znam. Vidio sam taj naš plan i bilješke, u Rijeci, gurnuli su mi ih pod nos. Nisam imao kuda. I eto, priznao sam. Ali ti znaš, i ja znam, d s izdajom, špijunažom i informbiroom, nemam nikakve veze. Ti znaš, da sam ja izabrao ovaj put jer sam mislio da ćemo živjeti bolje, lakše. Odricanje od svega i svačega, ja bi još mogao podnijeti, ali tebe i Davora nisam smio u to uvući. Vratiti vas na otok i gledati kako gladujete. A opet, bez vas nisam mogao živjeti. Sad sam tu. Vrijeme još nisam naučio računati po obrocima. Pokušao sam. Ni disati, slobodno, još se ne usuđujem. Iako znam koliko je kubnih metara zraka u samici, pa sam to podijelio sa 19710 dana, kako bi mi bilo dostatno. Ponekad me obuzme tjeskoba, pa da se smirim, dišem brže i glasnije. Tako mi se pomrsi računica jer trošim prebrzo i previše. Neki dan sam tražio malo papira i jednu olovku od stražara. Imam ti potrebu pisati. I općenito imam potrebu pisati. Htio bih po sjećanju nešto nacrtati. Možda neke male sitne vinjete. Kuću, dvorište, šljivik. Još mi ga nisu dali. Glava mi je često kao pčelinjak. Zuji i pretijesna mi je. Postane teška i padne mi s ramena. Papir mi je neophodan. Mijenjao bi vodu za njega. Ali stražar nije pristao. Ako mi ga uskoro ne daju, raznijet će me vlastite misli, poput bombe koja je pored mene raznijela Franca. Čudo. Pravo čudo. Ostao je živ, a crijeva smo mu rukama držali putem do Papuka. Plakao sam od sreće kad su mi to javili. Tada sam već bio u Čazmi, negdje pred sam kraj rata. Kad sam ga prvi puta sreo, rat je već bio gotov, bio je živ i toliko oporavljen da je rukovodio ljudima na naftnim bušotinama. Meni su rekli da se moram vratiti u školu. Na sve četiri godine". Ključ se okrenuo u bravi. Edo K. Bio je pozvan upravitelju kaznionice. Neočekivano. Možda će ga premjestiti. S drugim zatvorenicima. Ili možda na Goli otok. Netko je tamo ili umro ili pušten. Kancelarija, u koju ga je stražar priveo s lisicama na rukama, kao da bi bilo kuda mogao bježati, bila je vrlo oskudno opremljena. Ali je zato bila pretrpana predmetima povezanih špagom. Svuda. Pod, stol, stolice. Predmet L 6644, koji je ležao na najmanjoj hrpici stola, bio je otvoren. Upravitelj, kratkovidan, visok i košćat, gotovo ga je dodirivao nosom. Tako dugački nos Edo K. još nije vidio. "Sigurno ima svoju svrhu. Pas ima njušku. Njušiti, onjušiti i nanjušiti je danas izuzetno častan posao. A i ima ga. I bit će ga još dugo. Dok god ima političkih," mislio je, stojeći u stavu mirno, iako bi se rado od srca nasmijao. – Zatvorenik Edo K. Zvanje, učitelj. Dakle, završena učiteljska škola. – Da. Završena. – Dakle, pismen. – Da, pismen. – A račun? – Mislite matematika? Moja prva ljubav. Matematika je jedina istina na svijetu. Želio sam studirati – nije završio rečenicu. – To te nisam pitao. Jebe mi se za tvoju prvu ljubav. Pitam te, znaš li računati? – Znam. – Dobro? – Mislim, i više nego dobro. – To više gurni si... Odgovaraj samo ono što pitam, ni manje, ni više. Raumiješ? – Razumijem. – Nemoj da to moram ponavljati. Kažem samo jedanput. Pametnom dosta. Budale streljamo, Razumiješ? – Razumijem. – E, ajde onda. Dobro. Bar jedan. Slušaj me dobro. Ja to tebi nisam dužan objašnjavati. Ali, hoću. Da bolje razumiješ. I da me poštediš pitanja. Jel dobro slušaš? – Slušam. – Ovako. Jučer sam dobio Ukaz. Sve kaznionice, ne samo u Lepoglavi. Dužan sam u najkraćem mogućem roku organizirati, sustavno i kontinuirano provoditi tečaj za opismenjavanje svih jebenih, nepismenih a punoljetnih zatvorenika. Političkih, lopova i ubojica. Svih. Razumiješ? Nema neću, nema sabotaže, nema ne mogu. Većina je nepismena. Ono malo pismenih nemaju tvoju kvalifikaciju. Inače, takve zadatke ne povjeravamo takvima kao ti, političkima iz samice. Ne bi se htio kajati radi toga. Razumiješ? Ako moj položaj dođe u pitanje, ti si mrtav. Jesmo li se razumjeli? – Shvatio sam – Sigurno? Pazi, još ti jedanput ponavljam, budem li čuo i vidio, samo nanjušio, da im osim čitanja, pisanja i računa, puniš glavu drugim glupostima, streljat ću te.Pardon. Dat ću te streljat. Jesi li me dobro čuo? Je li to sad jasno? – Jasno. – Što ti treba? Dobro, ne moraš odmah reći. Evo ti tu papir i olovka. Plan ćeš mi napraviti do sutra. Što ti treba, reći ćeš mi isto tako sutra. Glavno da smo se mi razumjeli. Da smo to tako brzo i ekspeditivno riješili, jel tako? Moram poslati izvještaj. Pitanja nemaš, nadam se. Sve sam jasno i glasno reko, Jel tako? – Nemam pitanja. – I bolje. Rajko, jesi li ti u jutro u službi? Jesi, evo vidim. U službi si. Ti ćeš mi ga dovesti sutra u 10h. Razumiješ? To mu je dosta vremena. I previše. Neka mrcina radi, razumiješ? – Razumijem druže upravitelju. Edo je hodao uz stražara hodnikom, koji kao da se malo stisnuo, postao malo kraći, za centimetar ili desetak, lisice su malo olabavile, zraka je bilo više. Stražar je pod svojom mišicom držao nekoliko araka papira, ispisanih s druge strane, ali upotrebljivih, "i te kako upotrebljivih," mislio je učitelj. "Cijeli plan može stati na komad, ili najviše dva. Možda ću koji moći upotrijebiti za sebe, za svoje osobne potrebe. Ne odmah. Nisam mislio tako. Naravno, pitati ću upravitelja kad procijenim situaciju dobrom. Moram biti oprezan. I pametniji. Sutra ćeš, umjesto svoje djece i Davora, odgajati starije od sebe. Prekaljene političke, prekaljene lopove i prekaljene ubojice. Pazi da ti netko ne zabije nož u leđa." Stražar mu je pred vratima pružio papir i olovku, pa neobično glasno zveckajući ključevima, jedva čujno rekao: – Čuvaj se učitelju. Znaš kako se kaže. Daj Bože zdravlja. A ti ne traži od Boga ono što imaš, nego pameti. Pameti, neka ti da. Ne daj da te preveslaju. I nakon što je plan bio pripremljen za jutro, osjetio je laganu drhtavicu, što od zime, što od kasnih sati, a što od sutrašnjeg dana, sklupčao se na slamarici i polako tonuo u san. Ali mu njen osmijeh, čudan, neobičan osmijeh nije donio spokoj, ni san. Što li mu je htjela reći, što li je morao čuti a nije? Što li mu je htjela reći? Što li mu je htjela reći? "Bože, daj mi pameti!" zavapio je i glasno se počeo smijati. |
- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2020 (20) Prosinac 2019 (2) Studeni 2019 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||