SLIKA 3.
Glatko izbrijana lica, kratko ošišane kose, s brojem L 6644, koračao je mladi čovjek, gotovo još dječak, između dvojice zatvorskih čuvara, dugim mračnim hodnikom kaznionice u Lepoglavi. Čuo je kako se za njim zatvaraju teška željezna vrata, škljocnuo je ključ u bravi. On je mislio na komadić neba, miris mora i osmjeh svoje žene iz sudnice. Htio je posložiti slike po zidovima samice dragih mu krajolika i lica. Titrale su u njegovim zjenicama i mijenjala mjesta u nepravilnom ritmu vlastita srca rugajući se njegovom silnom trudu da uspostavi njihov ustaljeni red. Samica mu je za sada odgovarala. Ne bi više mogao podnijeti ni jedno pitanje u vezi s činom zbog kojeg je osuđen. Znao je da će još jednom morati odgovarati na dosad neizrečena pitanja, ali to je uzimao kao dužnost, koju bi rado što prije obavio. Da je mogao, jučer. Jučer bi joj odgovorio na svako pitanje. Izveli su ga iz sudnice tako brzo, da ju je jedva vidio u mnoštvu koje se gibalo i zaklanjalo mu pogled. Vidio ju je na kratko, kad se krajnjim naporom uhvatila za nečiji rukav i podigla na nožne prste, kako bi i mu nešto u prolazu rekla. Nije ju čuo, ali je bio siguran da u sjaju njezinoga oka nije pročitao nikakvo pitanje "zašto". Pročitao je poruku, čije točno značenje nikako nije mogao u potpunosti razumjeti. Bodrila ga je da izdrži, u to nije sumnjao, ali ni to nije bilo sve što mu je željela reći. Vidio je na tren blijedo, iscrpljeno lice i na njemu nešto, što nikad prije nije vidio. Nešto, što mu je istovremeno ulijevalo snagu i strah. Osmjeh. Njen osmjeh, kao da nije bio živ, nego mrtav, nepokretan i namješten, upućen njemu, ali i svima drugima. Mogao je biti samo jedno. Mogao je biti samo brana svim budućim patnjama, ali i sreći, kojima se ni jednom ni drugom, više nikada neće dati zarobiti. Je li to njezina snaga ili prepuštanje, čekanje ili borba, nije si mogao odgovoriti.
U samici teško možete prepoznati smjenu dana i noći. Ne vidite kretanje sunca po nebeskom svodu. Ne vidite nebo. Vidik vam je uski komadić sivila, podijeljen tamnim okomitim i vodoravnim crtama, na još manje kvadratiće. Ima ih devet i na prvi pogled svi će vam biti isti. Nije tako. U jednom, onom desnom donjem, možete, ako se dobro zagledate, nazrijeti sićušnu mrvicu gole cigle susjednog zida. Znači da je samica okrenuta u dvorište, koje, također, ne vidite. Možda je samica zagledana sama u sebe. Možda je iza zida polje. Široko, veliko polje na kojemu se njišu kukuruzi. Krajem ljeta, djeca će ih zajedno s iskopanim krumpirima peći na otvorenom žaru. Kroz tako mali prozorčić, rupicu, miris neće dotaknuti ničije nosnice.
"Mogu li se zaboraviti mirisi? Boje? Hoću li za sve ovo vrijeme zaboraviti kako njezino tijelo miriše na borovinu? Oprano rublje, po buri i soli? Tatin štagalj po osušenom sakrivenom duhanu? Je li ga i ove godine potajno posadio, između stabljika kukuruza? Ne bi smio. Netko će ga prijaviti. Netko će ga, zaista, jedanput prijaviti. Tko je mene prijavio? Jozi, moj vlastiti brat? Rina, Davorin? Tko je još znao da ćemo isploviti. Nitko. Nema sumnje. To se nebo s nama po igralo. Valovi su progutali naše gorivo. Rezerve nije bilo. Mislio sam da ću odustati. Potonuti. Bila bi to lagana smrt. Nisam bio spreman na tu borbu. Nije mi se činila ravnopravnom. Tebi se ne bi ništa dogodilo. Ne bi te zatvorili ni tražili da kažeš ono što ionako nisi znala. Nisam ti smio reći. Da si bilo što znala, ne bi se izvukla.
Uplašio sam se jedanput, kad si vrag bi ga znao zbog čega, krenula prema onim duplim vratima. Čuo sam tvoje korake, zastala si na čas, učinilo ti se da si nešto tamo čula. Pa si se okrenula i otišla. Dobro si čula. Bio sam tamo. Stješnjen između njih, jedva sam disao, dok sam izvlačio sakrivene dolare koje mi je Jozi dao, zadnji put kad je bio na Lošinju. Ali, glupan, prokleti glupan, druge papire nisam pokupio. Pa su ih našli. Odmah su ih našli. Kao da su znali, da sam ih tamo sakrio. Ti to možda i ne znaš, ali ja znam. Vidio sam taj naš plan i bilješke, u Rijeci, gurnuli su mi ih pod nos. Nisam imao kuda. I eto, priznao sam. Ali ti znaš, i ja znam, d s izdajom, špijunažom i informbiroom, nemam nikakve veze. Ti znaš, da sam ja izabrao ovaj put jer sam mislio da ćemo živjeti bolje, lakše. Odricanje od svega i svačega, ja bi još mogao podnijeti, ali tebe i Davora nisam smio u to uvući. Vratiti vas na otok i gledati kako gladujete. A opet, bez vas nisam mogao živjeti. Sad sam tu. Vrijeme još nisam naučio računati po obrocima. Pokušao sam. Ni disati, slobodno, još se ne usuđujem. Iako znam koliko je kubnih metara zraka u samici, pa sam to podijelio sa 19710 dana, kako bi mi bilo dostatno. Ponekad me obuzme tjeskoba, pa da se smirim, dišem brže i glasnije. Tako mi se pomrsi računica jer trošim prebrzo i previše. Neki dan sam tražio malo papira i jednu olovku od stražara. Imam ti potrebu pisati. I općenito imam potrebu pisati. Htio bih po sjećanju nešto nacrtati. Možda neke male sitne vinjete. Kuću, dvorište, šljivik. Još mi ga nisu dali. Glava mi je često kao pčelinjak. Zuji i pretijesna mi je. Postane teška i padne mi s ramena. Papir mi je neophodan. Mijenjao bi vodu za njega. Ali stražar nije pristao. Ako mi ga uskoro ne daju, raznijet će me vlastite misli, poput bombe koja je pored mene raznijela Franca. Čudo. Pravo čudo. Ostao je živ, a crijeva smo mu rukama držali putem do Papuka. Plakao sam od sreće kad su mi to javili. Tada sam već bio u Čazmi, negdje pred sam kraj rata. Kad sam ga prvi puta sreo, rat je već bio gotov, bio je živ i toliko oporavljen da je rukovodio ljudima na naftnim bušotinama. Meni su rekli da se moram vratiti u školu. Na sve četiri godine".
Ključ se okrenuo u bravi. Edo K. Bio je pozvan upravitelju kaznionice. Neočekivano. Možda će ga premjestiti. S drugim zatvorenicima. Ili možda na Goli otok. Netko je tamo ili umro ili pušten.
Kancelarija, u koju ga je stražar priveo s lisicama na rukama, kao da bi bilo kuda mogao bježati, bila je vrlo oskudno opremljena. Ali je zato bila pretrpana predmetima povezanih špagom. Svuda. Pod, stol, stolice. Predmet L 6644, koji je ležao na najmanjoj hrpici stola, bio je otvoren. Upravitelj, kratkovidan, visok i košćat, gotovo ga je dodirivao nosom. Tako dugački nos Edo K. još nije vidio. "Sigurno ima svoju svrhu. Pas ima njušku. Njušiti, onjušiti i nanjušiti je danas izuzetno častan posao. A i ima ga. I bit će ga još dugo. Dok god ima političkih," mislio je, stojeći u stavu mirno, iako bi se rado od srca nasmijao.
– Zatvorenik Edo K. Zvanje, učitelj. Dakle, završena učiteljska škola.
– Da. Završena.
– Dakle, pismen.
– Da, pismen.
– A račun?
– Mislite matematika? Moja prva ljubav. Matematika je jedina istina na svijetu.
Želio sam studirati – nije završio rečenicu.
– To te nisam pitao. Jebe mi se za tvoju prvu ljubav. Pitam te, znaš li računati?
– Znam.
– Dobro?
– Mislim, i više nego dobro.
– To više gurni si... Odgovaraj samo ono što pitam, ni manje, ni više. Raumiješ?
– Razumijem.
– Nemoj da to moram ponavljati. Kažem samo jedanput. Pametnom dosta. Budale streljamo, Razumiješ?
– Razumijem.
– E, ajde onda. Dobro. Bar jedan. Slušaj me dobro. Ja to tebi nisam dužan objašnjavati. Ali, hoću. Da bolje razumiješ. I da me poštediš pitanja. Jel dobro slušaš?
– Slušam.
– Ovako. Jučer sam dobio Ukaz. Sve kaznionice, ne samo u Lepoglavi. Dužan sam u najkraćem mogućem roku organizirati, sustavno i kontinuirano provoditi tečaj za opismenjavanje svih jebenih, nepismenih a punoljetnih zatvorenika. Političkih, lopova i ubojica. Svih. Razumiješ? Nema neću, nema sabotaže, nema ne mogu. Većina je nepismena. Ono malo pismenih nemaju tvoju kvalifikaciju. Inače, takve zadatke ne povjeravamo takvima kao ti, političkima iz samice. Ne bi se htio kajati radi toga. Razumiješ? Ako moj položaj dođe u pitanje, ti si mrtav. Jesmo li se razumjeli?
– Shvatio sam
– Sigurno? Pazi, još ti jedanput ponavljam, budem li čuo i vidio, samo nanjušio, da im osim čitanja, pisanja i računa, puniš glavu drugim glupostima, streljat ću te.Pardon. Dat ću te streljat. Jesi li me dobro čuo? Je li to sad jasno?
– Jasno.
– Što ti treba? Dobro, ne moraš odmah reći. Evo ti tu papir i olovka. Plan ćeš mi napraviti do sutra. Što ti treba, reći ćeš mi isto tako sutra. Glavno da smo se mi razumjeli. Da smo to tako brzo i ekspeditivno riješili, jel tako? Moram poslati izvještaj. Pitanja nemaš, nadam se. Sve sam jasno i glasno reko, Jel tako?
– Nemam pitanja.
– I bolje. Rajko, jesi li ti u jutro u službi? Jesi, evo vidim. U službi si. Ti ćeš mi ga dovesti sutra u 10h. Razumiješ? To mu je dosta vremena. I previše. Neka mrcina radi, razumiješ?
– Razumijem druže upravitelju.
Edo je hodao uz stražara hodnikom, koji kao da se malo stisnuo, postao malo kraći, za centimetar ili desetak, lisice su malo olabavile, zraka je bilo više. Stražar je pod svojom mišicom držao nekoliko araka papira, ispisanih s druge strane, ali upotrebljivih, "i te kako upotrebljivih," mislio je učitelj. "Cijeli plan može stati na komad, ili najviše dva. Možda ću koji moći upotrijebiti za sebe, za svoje osobne potrebe. Ne odmah. Nisam mislio tako. Naravno, pitati ću upravitelja kad procijenim situaciju dobrom. Moram biti oprezan. I pametniji. Sutra ćeš, umjesto svoje djece i Davora, odgajati starije od sebe. Prekaljene političke, prekaljene lopove i prekaljene ubojice. Pazi da ti netko ne zabije nož u leđa."
Stražar mu je pred vratima pružio papir i olovku, pa neobično glasno zveckajući ključevima, jedva čujno rekao:
– Čuvaj se učitelju. Znaš kako se kaže. Daj Bože zdravlja. A ti ne traži od Boga ono što imaš, nego pameti. Pameti, neka ti da. Ne daj da te preveslaju.
I nakon što je plan bio pripremljen za jutro, osjetio je laganu drhtavicu, što od zime, što od kasnih sati, a što od sutrašnjeg dana, sklupčao se na slamarici i polako tonuo u san. Ali mu njen osmijeh, čudan, neobičan osmijeh nije donio spokoj, ni san. Što li mu je htjela reći, što li je morao čuti a nije? Što li mu je htjela reći? Što li mu je htjela reći?
"Bože, daj mi pameti!" zavapio je i glasno se počeo smijati.
Post je objavljen 17.04.2020. u 20:01 sati.