NadaK
29.04.2020., srijeda
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 10. Budila sam se polako protežući svoje ruke iznad glave. Sjetila sam se odmah nekoliko slika i pisama a velika Nada će mi odgovoriti na pitanje što znači to "da kane". Spuštajući brzo noge iz kreveta glasno sam ponavljala – Nada će sigurno znati, "da kane", moram ju odmah pitati, ali me je Davor tako čvrsto uhvatio za okovratnik i prisilio me stati na mjestu. Šištao je kroz stisnute zube. -Ne smiješ ništa pitati nikoga. Odmah će znati. Odmah će tata znati da smo mu dirali bilježnicu. Znao sam da se tebi ne smije ništa vjerovati. Pisneš li, sve ću ti zube izbiti i jezik prerezati škarama. I ne smiješ ni iz sobe izaći. Tata je rekao da ostanemo tu. Netko će već doći po nas. -Neće. Svi su nas ostavili.-rekla sam prkosno. -Otišli su i zaboravili na nas- mada mi se činilo da sam u kuhinji ipak nekoga čula. Oslobodila sam se bratova stiska i potrčala prema kuhinji. Otvorila sam vrata i ugledala veliku Nadu kako kleči i mokrom krpom briše krvavu mrlju s poda. Začuđeno me je pogledala očima podbuhlim od suza i nespavanja. Bila sam u pravu. Ona je potpuno zaboravila na nas. Jedan tren smo se tako gledale, a onda je naglim pokretom ruke gurnula vrata, koja su se zatvorila ispred mog nosa. -Zar ne spavate? Ne ulazi ovamo! U krevet! Odmah ću ja doći. Sad ću doći! Bože. Posve sam zaboravila na njih. Gospode, ne moraju to baš vidjeti. Neko sam vrijeme samo mirno stajala ispred zatvorenih vrata. Onda sam se spustila u čučanj i zabila glavu među koljena. Zatvorila sam oči ispred kojih se u lavoru rađao vir zapjenjene krvave vode. -Ako ti je brat budan, dođite u kuhinju, moram vam nešto važno reći- rekla mi je velika Nada pronoseći visoko podignut lavor prema zahodu. Davor je već stajao pored mene i gurao me prema ugrijanoj kuhinji. -Razboljet ćeš se i ti, kao mama. Umrijet ćeš i ti kao mama.-plakao je Davor. -Što to pričaš? Nije mama umrla. Mama se samo naglo razboljela. Odnijeli su je noćas u bolnicu. Sve će biti dobro. Kad Ludvig dođe znat ćemo više. Daj bože, da su se uspjeli probiti do Blatnice.-rekla je Nada milujući Davora po glavi- Eto, to sam vam trebala reći. Nisam čekala Ludviga. Navukla sam čižme, stavila kapu na glavu i krenula k njemu.U njegovu toplu kancelariju. Jedinu s telefonom.Ali telefon nijedanput nije zazvonio. Svakog bi jutra I bez doručka odlazila Ludvigu, sjedila na podu pored njegovih nogu I gnječila glavu svojoj krpenoj lutki, u nadi da će telefon zazvoniti I možda se od nekuda javiti moja mama. Dok ju ne čujem, nikome ništa ne vjerujem. Ni Ludvigu. Kojemu inače sve vjerujem. Da je mama živa, ne bi propustila Davorov rođendan, koji si ni kamenčiće nije odabrao jer je rekao “ nije mi do njih, nije mi ni do čega, ostavi me na miru.” I obrisao oko. Ni svoj rođendan ne bi propustila. Ni Novu godinu. Čak nas je I djed mraz ove godine zaboravio. Tek, kad odrastem, shvatit ću da je moja želja napisana djedu mrazu, bila u izravnoj vezi s krvavom vodom u lavoru. Ludvig me je puštao da tako sjedim u tišini pored njega. Bio je I sam potišten. Češće nego inače, vadio je iz džepova po koji bonbon I nudio mi. Odbijala sam ga samo odmahivanjem glave. Mislim da ga je žalostilo takvo dijete, kakvo sam postajala. Nadao se kako će se s maminim dolaskom sve promijeniti i da ću jednog dana zaboraviti. Strahovao je samo da više nikada neću biti ista. Čuo se zvižduk lokomotive koja je ulazila u stanicu. Ludvig je polako ustao sa stolice, prišao prozoru I zagledao se napolje. Učinilo mi se da je podignutom rukom nekome domahnuo I malo se nasmiješio. Tko zna o čemu razmišlja, koga zamišlja I koga pozdravlja, kad se u to doba dana nikoga živoga ne može sresti. Nitko nema nikakvog posla u ranim popdnevnim satima vani. Nit je jutro, nit je večer, pa da seljaci obilaze stoku, a putnika ionako nema. -Danas idi ranije kući. Evo, stigao je voz iz Blatnice, pa ću ja sada s njim natrag. Moram nešto obaviti. Sutra sam već opet tu, pa ti dođi. Moram kupiti neke stvari. I tebi ću nešto donijeti, vidjet ćeš, možda nove bojice. Ajde ti sada polako, ja se moram spremiti. Nisam znala da Ludvig I sam odlazi u bilo kakvu kupovinu. Davao je uvijek popis potrebnih namirnica strojovođi ili ložaču, pa su mu oni donosili stvari u papirnatim škarniclima. Koliko ja znam, bar od kada smo se mi doselili u Oćauš, ako je Ludvig bilo kamo odlazio, onda je to bilo samo na pecanje. Sam, ili s mojim ocem. -Jel odmah moram ići?- pitala sam nevoljko. -Pa, bilo bi dobro. Da se mogu na miru spremiti. Voz me neće čekati. -Dobro. Sutra ću opet doći. Najprije sam se u mračnom predsoblju spotaknula o nečije visoke cipele. “Takve cipele ima moja mama”-pomislila sam. Zatim sam na vješalici uočila sivi debeli zimski kaput od tvida s uzorkom riblje kosti. “Takav isti kaput ima moja mama”, prostrujala mi je misao mozgom I stresla me poput udara groma. Jurnula sam u kuhinju. Bila je prazna I tamna. U tri koraka vratila sam se do sobnih vrata I naglo ih otvorila. S visoko uzdignutog uzglavlja pozivala me je majka u zagrljaj širokim osmijehom I ispruženim rukama. U prvi sam mah pomislila kako mi se samo pričinja da netko leži u maminom krevetu. Prozirna, blijeda put stapala se s posteljinom u polumraku I da joj se oči nisu krijesile, bila bih uvjerena kako je to samo neuredno ostavljen krevet. Majka je još malo raširila ruke, nestrpljiva da me zagrli. Pojurila sam k njoj, sakrivajući lice na njenim prsima, gušeći se neisplakanim suzama, dok iz mene nije provalilo ridanje odnoseći u nepovrat svu neizvjesnost I strah, nakupljen u protekle dvije sedmice, od kako su je odnijeli. Ni mama ništa nije govorila. Ljubila mi je tjeme I stiskala me čvrsto uz sebe. Šutnjom mi je rekla da ni njen stah nije bio ništa manji od moga. Ni tada, ni ikada kasnije, nisam od nje, ni od bilo koga drugoga, saznala što se zapravo te noći dogodilo. I taj je nesretni događaj ostavio traga u vidu još jedne, sitne, jedva primjetne bore iznad njezine gornje usne. Kao da je, samo malo prije, progutala nešto jako gorko. Iza poluotškrinutih vrata dječje sobe, pritajeni, čekali su tata, Davor, velika Nada I Slavko na moj dolazak, znatiželjni kakav će učinak ostaviti na mene prvi susret s mamom. Njima se činilo zabavnim promatrati izraz moga lica, slično onom kad vam netko nenadano ugura limun u usta. Bili bi možda spremni I na ismijavanje da ih otac u tome nije spriječio, Nije pretpostavio da ću biti toliko potresena I zbunjena, pa se gotovo osjećao krivcem radi moje patnje. Pokušao me je podići u naručje I utješiti, ali sam ga bijesno udarala svojim malim pesnicama po prsima. Sreću, što je mama tu, sreću što je mama živa i vratila mi se, gutao je nemoćan bijes radi saznanja da su svi oni znali sve o njenom povratku, pa I uopće o njenom zdravstvenom stanju, osim mene. Svi su znali sve. Osim mene! Jer to, valjda, meni nije shvatljivo. Jer sam najmanja. Pa čak I Ludvig, koji nije otputovao nikamo. Došuljao se I on za mnom k nama, pozdraviti mamu, a mene, možda, ismijati. -E pa iako sam najmanja. nisam više mala. Ja ću, ako niste znali za dva dana imati punih pet godina. Imat ću pet godina. Zašto meni nitko ništa nije rekao? Imat ću pet godina!-vrištala sam I unosila se u lice ocu. -Htjeli smo te iznenaditi. Da budeš sretna, jer je mama opet kod kuće. S nama. -pokušavao me je umiriti tata. -Sad ćemo mamu ostaviti da se odmara. Mi ćemo svi sjesti u kuhinju, pa ću vam ispričati sve što vas zanima. -Ja neću ništa pitati. Ništa mi nitko ni prije nije htio reći, pa ne moraš ni ti sada. Zato ću ostati s mamom. -Mama se mora odmarati.- ustrajavao je otac -Samo ću ju držati za ruku. Ništa neću pitati. - obećavala sam. – Ostavi ju, zar ne vidiš da ćemo obadvije uskoro zaspati.- rekla je mama, otkrivajući jedan kraj pokrivača. – Ako te budem čuo, odmah ću doći po tebe.-upozorio me je otac. “Nećeš me čuti. Ako sam rekla da ništa neću pitati, onda neću. Nisam dijete. Ali ti je valjda jasno, da sam jedino sigurna u to da je mama ovdje, ako ju držim za ruku. Ako ju čvrsto držim za ruku, nikamo neće otići. Nikad ju neću izgubiti. Neću ju morati tražiti. I neću ju morati čekati. Nikada više me neće svi zaboraviti. Uvijek će netko misliti na mene. I znat će da ja za dva dana imam pet godina. Imam pet godina I već svašta znam. Ono što su mi drugi rekli I ono što sam nekako sama zaključila. I zato ne volim, nikako ne volim, da se prema meni odnose kao prema balavom djetetu. I stalno od mene nešto sakrivaju. A onda se svi čude kako sam tvrdoglava I inatljiva. Da sam zločesta. To me žalosti. Ja sam samo htjela znati kako je moja mama, je li živa I hoće li se vratiti do mog rođendana. I brinula sam se da neće. A nisam si nikako mogla predočiti kakav će to onda rođendan biti.” . Bio je posve običan, u posve običnom danu sredinom tjedna. I ako okrugli, ni torte, ni malinovca, ni gostiju. Ni vunenih čarapa, premda bi mi dobro došle, jer sam stare prerasla. Donijela sam platnenu vrećicu sa svim svojim blagom I istresla na sred stola. Riješila sam ga podijeliti, ne samo s bratom nego I roditelje učiniti bogatima. Usrećiti ih. Meni više nisu trebali. Imala sam sve i bila sam sretna. Sve su stolice za našim stolom bile zauzete I sve je prštalo smijehom I radošću.. |
- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2020 (20) Prosinac 2019 (2) Studeni 2019 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||