NadaK
23.04.2020., četvrtak
NISAM JA DRVO
|
SLIKA 8. Putovanje je uglavnom proteklo u tišini i dosadi. Od planine se iz naše perspektive ništa nije moglo vidjeti. Samo nepregledno more crnogorice i kad, kad, kad bi tata ubacivao ugljen, crveno, užareno ždrijelo parnjače.Bilo nam je I tijesno i vruće. Davor se opet stisnuo uz “veliku” Nadu. Vidjela sam kako ga je ona zagrlila i igrala se s njegovom kratko ošišanom kosom. Moja je radoznalost bubrila poput tjesta za kruh. Nisam skidala pogled s njih. “Na što će to izaći? U što će se to izroditi.? Otimačinu vlastitog brata? Ne želim više s njom imati nikakvog posla, makar nam bila i jedina susjeda na čitavoj planini. Ma, ne želim se više ni zvati-Nada. Kao ona. Mogu se zvati Jasna, kao što je htio tata. Ne! Neću se ni tako zvati. Jasna kao istina, rekao je tata, a ja ponekad malo lažem. Da mi nije ostao ni jedan bombon, ako Davor pita. A je. Sakriven ispod nogice maminog kreveta. Sišem ga, ne premećem ga jezikom po ustima, da nitko ne primjeti da ima još. Kad pojedem sve bonbone, žao mi je što nisam dala i bratu. Ali već je kasno. Nikakva Jasna. Možda Tomislav. Tomica. Jednom mi je mama pričala kako je Davor čekao brata. Nikakvu sestru. Za nju nije htio ni čuti. Da, ako se rodi sestra, zamijenit će ju s teta Ružo m. Ona ima Zlatka. Njegov će se brat zvati Tomica, baš je tako rekao. Tomo i ništa drugo! Sviđa mi se i Srećko. Ali tatina mala nećakinja, moja sestrična, nije izgovarala Srećko nego Sraćko, pa je Davor postao Davor, a onda ni ja neću to ime. Iako, mislim, da bi Davoru sasvim odgovaralo. Ja ću od sad biti Tomica. I nikomu ni za živu glavu neću dozvoliti da me opet zove Nada. - Ljudi, stigli smo.-progovorio je onaj sušičavi čovječuljak od strojovođe.-Ne zaboravi učo naći ljude, da ti sutra izbace stvari iz voza. Inače ih vraćam nazad za Teslić. Neka vam je sa srećom! Stanice nigdje. Ispred nas dugačka drvena baraka, na čijem je jednom kraju nekakav ured, a na drugom ogromna drvena vrata, zatvorena lokotom veličine mog dlana. Na vrhu crvenom bojom, rukom napisano “Narodni magazin”. – Dobro je.-uzdahnuo je tata- bar imamo trgovinu. “Kako zna, ne bi se reklo da je išta slično trgovini.Trgovina u kojoj radi moj stric Štefi ima dva velika izloga I rolo na vratima.” Nisam ništa pitala, prvo, jer sam se još uvijek malo ljutila na njega, a drugo, on je već dugim koracima grabio prema onom nekakvom uredu. Čovjek, u čudnoj odjeći, kasnije mi je tata rekao šumarskoj, s opancima na nogama, lijeno se izvuče iz mračne i skučene unutrašnjosti, stane na vrata, očekujući pridošlicu s licem, kao da je upravo stigla rana zima. – Oprostite, molim vas, ja sam novi učitelj Edo K. a ono je i nova učiteljica.- pokaže u smjeru nas - možete li nam reći, gdje je škola? Kako ćemo ju naći? – Ja sam Ludvig, - predstavio se čovjek – mislio sam stiže opet inspekcija. Stalno dolaze.Ne najavljuju se. Šumar, ja sam šumar. Škola? Eto je tamo uz česmu. Vidite! Evo, ovom stazom preko livade. Nema dvije stotine metara. Kad se smjestite, navratite k meni na rakiju. Domaća šljiva. Rakiju dobrodošlice. Ovdje i tako nećete imati drugog posla, dok djeci ne počne škola. A I onda je pitanje koliko ćete đaka imati. Planina je ovo. Seljaci ne šalju rado svoju djecu u školu. Daleko im je a po zimi opasno. Međedi i vukovi. To ti je planina, samo zlo i nevolja. Školska zgrada se zaista smjestila na udaljenosti nekakvih stotinjak metara, na velikoj zaravni, s koje je pogled pucao na rijeku, na onu čudnu dugačku baraku zvanom željezničkom stanicom. U daljini su se nazirali drveni krovovi samo dviju kuća iz kojih je kroz otvorno ognjište sukljao paučinasti tanki dim. Čim je “velika” Nada izvukla ključeve školske zgrade, koje su joj predali u općinskoj zgradi Teslića zajedno s rješenjem o zaposlenju, na vratima se pojavio susjed, koji je svečano izjavio. – Vi ste novi učitelji. Ja sam Ilija, komšija I član “narodnog odbora” Zadužili me drugovi da vas dočekam I vidim treba li vam što. Ušao je zajedno s nama u zgradu, kako bi se uvjerio I sam, ako tata kojim slučajem odbije bilo kakvu pomoć. Naš se stan sastojao od dvije spavaće sobe i kuhinje, a “velika” se Nada smjestila u maloj sobi. Zajedno smo dijelili smočnicu, zahod i hodnik. Bilo je veoma prostrano, za razliku od bakine kuće, ali to je uvijek tako kad je stan potpuno prazan. -A jest, jest. Trebat će pomoć. Pa to je sve prazno. Osim ovih peći. Ajde, nek je bar njih, morat ćete založit vatru. Ovdje u planini je krajem ljeta već hladno noću. Dobro, dobro, odo ja , vratit ću se o čas.- Do večeri su mama I tata postavili pravi gozbeni stol, načinjen od dvije školske klupe I četiri dječje stolice. Razredi su na sreću imali potpuno novi namještaj. Ilija je “o čas” donio pregršt janjećih koža, za sjedenje I ležanje, ili za što će nam već trebati. Onda je ispod gunja izvadio kolut suhog sira I bocu rakije. – Da si mi zdravo, učo-rekao je I pružio mu bocu iz koje je tata malo potegao. Uši su mu se zažarile, huknuo je I odvratio-Jaka vam ova rakija, Ilija, mi u Moslavini pijemo vino, na rakiju nisam navikao. – Naviknuti ćes se, učo, naviknuti. Kad se navikneš, lakše ćeš podnositi svoju nevolju u ovoj divljini. Nitko ovdje dugo ne ostaje. Bježe ko vrag od tamjana. Ali ti nećeš tako brzo, ne zato što bi ti se tu sviđalo, nego znamo mi zašto ti nećeš pobjeći odavde. Dobar glas se daleko čuje, a zao, moj učo, još I dalje. Nemaš ti kuda, pa eto te kod nas. Sve mi znamo. Budi pošten, budi čovjek, pa ćeš se možda jednog dana vratiti tamo otkuda si I došao. Tata je pogledao u mamu, pa u bocu, a onda ju je naglo kao da mu je netko otima, prinjeo ustima I bez imalo gađenja potegnuo još jedan dugačak, dugačak gutljaj. – Ako Ilija tako kaže, onda je to to. -nasmiješi se zbunjeno. -Rakija će nas spasiti od svega. Svakog sjećanja, svakog okretanja u nazad, svake bolećive nade da će se već sutra nešto promijeniti. - - Ajde učo, nemoj tako. Jesam li te prestrašio. Još ćeš ti žaliti za ovom planinom, kad ju budeš morao napustiti. Surova je, gadna, zimi preteška, al ima dušu. Voli se. S ljubavlju, kojom se ni žene ne vole. Moram ja ić za poslom. Ako što ustreba, vikni me.- rekao je Ilija zatvarajući vrata za sobom. Tata je s rukama, duboko u džepovima, ostao naslonjen na zid. Goli bijeli zid, na kojem nije visjela ni jedna slika koja bi mu zaokupila pažnju više od vlastite mučnine u želudcu. – Rukama je pokrio lice, meni se učinilo da plače, to me uvijek prestraši kad netko plače, ali nije. Duboko je uzdahnuo, okrenuo se oko sebe I viknuo. – Djeco, Cila, idemo van. Idemo vidjeti što nas je sve ovdje dočekalo. Činilo se, da je školska zgrada čučala u samom središtu beskonačnog prostranstva neba I šume.Tišina I mir umirili su prenapregnute živce mom ocu. Ruke su mu prestale drhtati, slabosti je nestalo, boja se vratila u njegove obraze I ta je metamorfoza iz bespomoćnosti u život bila očigledna. Na usnicama mu je treperio smiješak koji se pretvarao u širok osmijeh oduševljenja prizorom koji smo gledali. – Ovo je prekrasno. Kao da smo u bajci.- prošaputao je. Mama je kao I obično šutjela. Upijala je svim čulima mirise crnogorice I niske gospine trave . Hodali smo ugaženom stazom, koja se potom razdvajala u dva kraka, Jedan je vodio na česmu, hladan I bistar izvor pitke vode, a drugi prema Usori. Usora, čiji se izvor nalazio svega nekoliko stotina metara dalje, plitka I brza poput svojih pastrva, klizila nam je kroz raširene prste, tako snažno, da bi nas zaboljeli ako bi ih samo malo duže fržali u vodi. Na rijetkim mjestima, gdje joj je korito bilo pjeskovito, nudila nam je pregršt oblutaka zanimljivih boja, bijele, crne, plavičaste I ružičaste, koje smo brat I ja pretvarali u svoje tajanstveno blago. Poslije nam je mama sašila platnene vrećice, na koje je izvezla naše inicijale, u kojima smo čuvali svoje bogatstvo a pokazivali ga samo rijetkim I provjerenim posjetiocima naše kuće. Ubrzo smo se prestali igrati lutkama I drvenim konjićima. Jutra I rane popodneve provodili smo na rijeci, gdje smo na usjecima između dva kamena, na brzace, postavljali svoje vodenice koje nam je tata napravio I satima se svađali, čija se brže okreće I melje više žita. Za vrelih podnevnih sati, lunjali smo po šumi, pili vodu s izvora I od suhog granja gradili svoja sakrivena skloništa. Kraj ljeta, tih nevjerojatnih nekoliko dana prije početka školske godine, dogodila se još jedna velika stvar, o kojoj se nismo usuđivali propitkivati, kako ne bi izazvali prijevremeni kraj našeg istraživačkog pohoda. Naime, roditelji su zaboravili na naše poslijepodnevno spavanje, dosadu I izgubljeno vrijeme kako nam se činilo, koje se otezalo u nedogled, a to se svakako moglo korisnije I zanimljivije provesti. Ta nesputanost da činimo I idemo kud nas je volja, silno nas je veselila, pa o razlozima koji su do toga doveli nismo raspredali. Ništa se nama u toj planini nije činilo divlje I surovo. Osim noći, koja se prerano spuštala I ugrožavala našu slobodu. Večeri do spavanja, provodili bi ispruženi na podu ispred peći, u kojoj je pucketala vatra a kroz dvije male rupice na vratima obasjavala naša lica u iščekivanju priča za laku noć. Ponekad bi sricali pisma za baku I djeda, koje će slijedeći dan jedan od roditelja napisati I poslati. Tata nam je pričao o velkim gradovima, daleko iza glavice planine, kamo ćemo dospjeti ako budemo hrabri odrasli ljudi, o putovanjima, o moru s bijelim barkama I drugim zanimljivostima, a mi bi bojažljivo vadili iz torbica svoje blago propitujući ga je li ono dostatno za jedno veliko putovanje oko svijeta. -Bit će, dok odrastete da možete sami putovati, bit će. -tješio nas je tata. Ponekad bi iz školske zbornice donosio globus, pa bi svi putovali svatko na svoju stranu, sve dok jedanput nisam zaplakala, jer sam ih izgubila negdje u Africi, a brata u Kini. Ne mogu naći Usoru, čak ni Ilove nema na tom globusu, nema ni Oćauša, kakav je to onda Svijet. – Tako mala mjesta se ne mogu ubilježiti na ovolicnoj loptici. -kaže tata- zato ih I nema, iako postoje. Pa, tu smo, zar ne? Slaba mi je to utjeha. I nepravda. Da Oćauša nema na globusu. Kako ću se znati vratiti? A htjela bi se vratiti, ma kuda god da odem kad budem velika. Pošto se neću znatit vratiti, neću više putovati. – Neću više putovati- dajem do znanja I obuvam gumene čižme. Nisu me pitali zašto neću, ne bi im ni rekla I da jesu. Idem na obalu tražiti blago s kojim ću jednog dana sagraditi veliki dvorac, tu na vrhu planine. Veliki dvorac u kojem će sa mnom živjeti moji roditelji, moj brat, bake I djedovi, stričevi I tete, bratići I sestrične, I možda još po netko, tko nema svoj dvorac ili kuću. Možda bi primila I “veliku” Nadu, Rekla je da I mene I Davora jednako voli, kad već mora s nama trošiti svoje dane I svoje vrijeme. Iako bi rado bila na nekom drugom mjestu. – Na kojem? -pitam, jer se ne mogu načuditi njenoj želji, dok sanjivo gleda u daljinu, preko vrhova jela ispred naših prozora, a vani lepršaju prve pahulje snijega. – Na bilo kojem. Na onom gdje je on. – Koji on?- pitam dalje, iako mi se čini da joj dosađujem, da u njenom sanjarenju ima neke velike važnosti, da mi je pitanje neumjesno, da ju u nečemu ometam, iako ne vidim da bilo što radi. – Koji on?- uporna sam. – Koji on? Moj Slavko! Eto koji on. Moj dečko. Ti baš moraš sve znati. Ako ti ne kažem, dosađivat ćeš mi do smrti. Ako ti kažem, kao da sam svima rekla. Svi će odmah znati. – Pa što ako znaju. Ti si velika I smiješ imati dečka. – Smijem, ali ne moraju baš svi to znati. Najmanje teta Ana. Obećaj mi da to nikomu nećeš reći. Posebno ne, teti Ani. Jer će Slavko kod mene I ostati neko vrijeme. – Obećavam.- svečano sam joj obećala, čak nisam ništa ni zatražila za to obećanje. Zato što mi je pao kamen sa srca. Davor će opet biti pristojan sa mnom.Previše je vremena provodio u učenju I tražio da ga pustim na miru. Stalno je kod nje vježbao račun I kosu tanku I debelu crtu. A mogao je I sa mnom. Nije htio. I ja znam računati I skoro sva slova. Tata je rekao da su ćirilićna teža od latiničnih. Meni su zanimljiva I jedna I druga. Do prvog polugodišta naučit ću sva. Zašto bi inače išla svaki dan s Davorom u prvi razred. Da znam sve što I on. Dobro, moliti još nisam naučila, I neću. To mi je bez veze. Kad sagradim dvorac, može se I Slavko useliti, pa da vidim hoće li Očauš ubilježiti na globusu. Te je noći napadao toliko veliki snijeg, kakvog u Ilovi nikad nije bilo. Ni kad sam se ja rodila. A bio je snijeg . I mama nije mogla u bolnicu. Pa mi je pupkovinu prerezala seoska babica Ema. Baš mi je bila draga ta sićušna bakica. Koja je porodila svu djecu u Ilovi. Čak I moga tatu. Ta silna bjelina prodrla je kroz naše nezastrte prozore I stopila se sa zidovima I našim posteljama. Probudila me je. Pa sam bosa odcapala na prozor. Uprkos obećanju, koje sam dala baki. Vani, bijelo more namreškano snježnim zapusima, bez ijednog traga, kojim bi se itko živ usudio narušiti njegovu čistoću. Pa kad su mi se oči napunile bjelinom I kad sam počela zbog toga treptati, sjetim se važnog današnjeg događaja. Tapkajući rukama po podu, pronađem svoje vunene čarape, navučem ih I iskradem se iz sobe I umjesto da odem u toplu kuhinju, gdje su mama I tata već pili vrući čaj, polako da ne za škripe otvorim Nadina vrata. – Gdje je? Je l došao? Nada se, pišući nešto na papiru, iznenađenog držanja, kao da se ne sjeća o čemu smo jučer razgovarale, obrecne na mene. – Prepade me, vještice mala. Tko?- A onda, kao da sam ja krivac što je pao snijeg I putevi neprohodni, osorno nastavi. – Nije. Neće ni doći. Ne može.Baš ga je toliko moralo napadati.Voz se neće probiti ni do Blatnice. Ni do Očauša. Sranje.-jadikovala je. Zagrlila sam ju. Bilo mi je žao. Zato što neću vidjeti dečka “velike” Nade. A i zato, jer će se sve nastaviti po starom. Mislim, s Davorom. – Znaš šta? Kad se najedem I obučem, otići ću pitati stričeka Ludviga, hoće li danas stići voz u Očauš. On će znati. Ako hoće, doći će I tvoj dečko.- Tješila sam I nju I sebe. Ono, ako neće, neće ni on, nisam ni spomenula. Ta je tjeskoba ostala u mom srcu. Kad sam, poslije poput snješka bijelića, stajala pred Ludvigom I saznala da vlak vozi samo do Blatnice, na mom se licu ocrtao toliki jad I žalost, da me je, pružajući mi bonbon, morao upitati za razlog. – Šta si se ukipila I toliko snuždila. Ne očekuješ, valjda, nekoga, baš danas. – Očekujemo. Očekujemo “velika” Nada I ja. Ali po ovom snijegu nitko neć stići.Baš smo žalosne.- I bez daljnjih pitanja, ispričam mu sve. Da je to dečko “velike” Nade, da se zove Slavko, da će ostati spavati, da teta Ana ne treba ništa znati. Da će s Davorom ostati sve po starom. A I sa mnom. – A, to je!- nasmije se Ludvig.- Reci ti učiteljici, da joj Ludvig poručuje, kad je ljubav u pitanju, naći će on već kako će doći. Da sjekire padaju, stići će. Ajde, ti lijepo kući da se ne smrzneš. Prtila sam nanose, snijeg mi je prodirao u čizme, rukave, okovratnik, gdje god je mogao, ali mi nije bilo hladno. Grijala me je neka neobjašnjiva nada, da će taj, toliko očekivani gost, mlad I moćan, kojemu ni sjekire ne mogu ništa, prebroditi sve poteškoće I zapreke na putu pa sretno stići u Očauš, prije noći. Prije nego što ću ja morati u krevet. Nadi sam rekla da vlak vozi samo do Blatnice. Ono što je Ludvig poručio, i o sjekirama, nisam rekla . Ne znam zašto. Jako je žalosna, vidim, ali će zato iznenađenje biti veće. A iznenađenja će biti. Rekao je na neki način I Ludvig. Kad mene nečim iznenade za rođendan, sreći nema kraja. Te smo se večeri rano okupili oko naše peći, ispružili se na janjećim kožama a tata nije ugasio petrolejku kao što je to uvijek činio, što da ugođaj bude bolji, a što da malo prištedimo, tamo gdje se to može. Mama je lagano kucnula o zid, znak valikoj Nadi da može doći na sjedeljku, dok je tata pripremao čisti arak papira I šiljio olovku nožem za kruh. Po ovim silnim pripremama se moglo vidjeti kako će ovo biti nešto drugačija večer. O čemu se radi, nismo mogli pogoditi, ali su mamine oči bile nasmijane I strpljive.Možda je tata izmislio neku novu igru, ko će ga znati, on uvijek nešto izmišlja. Ali što god izmislio, zanimljivo je. – Dragi drugovi- otpočeo je svečano tata sjedajući na ćošak kuhinjskog stola. Zaustavili smo dah I čekali. Dugo. Već sam htjela reći “No”, možda je zaboravio što je imao reći, kad je nastavio. - Mi smo se ovdje večeras okupili kako bi riješili neke veoma važne stvari. To jest, stvari, koje će nam uljepšati budućnost i bit će nam veoma važne u slijedeću godinu dana. - Mama I Nada su se smješkale, kao da su s nečim u vezi tatinog govora već bile upoznate, ali ne vjerujem. Tata o ničemu ne govori unaprijed. - Vi dobro znate, drugovi i drugarice, da će uskoro Nova godina. I da nas uvijek o Novoj godini posjećuje, redovito i bez odlaganja, naš poštovani i cijenjeni prijatelj. Naš voljeni...- – Slavko!-rekla sam prebrzo I preglasno. – Slavko?- Zagledao mi se tata u oči. I svi ostali. Samo me Nada nije gledala. Zašto I bi, kad sam izdajica. – Tko je Slavko?-ponovio je tata pitanje, vidno iznenađen prekidom I nepredviđenim skretanjem radnje u potpuno nepoznate vode, o čemi ništa nije znao. – Ma, - promucala je velika Nada – Moj prijatelj. Trebao je doći. Ali neće. Zbog snijega. “Moj prijatelj” mi se nije učinilo istinom, ni dovoljnim razlogom da prtim snijeg do stričeka Ludviga, da zebem I mučim se tamo za nekog “prijatelja”, pa sam se našla prozvanom detaljnije objasniti. Kad sam već prekinula tatu, a to sam rijetko činila, makar si jezik pregrizla, bila sam spremna izreći čistu I punu istinu. – Slavko je Nadin dečko. Ali teta Ana ne smije znati. Da će on ostati spavati kod Nade, kad dođe. Nitko ništa ne smije znati. Ni vi. – Ako dođe.-Ispravi me mama. – Ne ako dođe. On će doći. Doći će, jer se ničega ne boji. Ni sjekira. – Kakvih sjekira?- pitala je mama. – Ona bunca. Ima temperaturu. Laže!- vikao je Davor.- Tata, nastavi ti. Zašto se ona uvijek petlja. Reci joj da šuti I sluša. Uvijek sve pokvari. Ja hoću čuti što si nam htio reći. – Dobro- rekao je tata. - Sad, kad znamo tko je Slavko, moram vam reći, na nečiju žalost, na nečiju veliku žalost ovdje prisutnih, da nisam mislio na njega, nego na našeg prijatelja koji nam je uvijek dragi gost u ovo doba godine. Pa s obzirom, da je veliki snijeg, da su putevi zameteni I neprohodni, da pošta kasni ili uopće ne dolazi.... “Isuse, baš ga je razvukao. To mi namjerno radi. Postajem nervozna”, gledam u obrise svojih noktiju na dlanovima. – Mislio sam, bilo bi dobro, da mu na vrijeme pošaljemo pismo u kojemu ćemo lijepo nabrojati što bismo sve željeli da nam on donese. Jer, on u goste ne dolazi praznih ruku. To već znamo. – Želje ne smiju biti takve da ih ne može ispuniti.-uplela se mama-moraju biti male, u skladu s mogućnostima. - Značajno je namignula tati lijevim okom koji joj je u znak odobravanja lagano kimnuo glavom mukom zadržavajući navalu smijeha. Učinilo mi se sve to skupa nekakvim prešutnim njihovim dogovorom, jer od kud oni znaju kakve su mu mogućnosti, kakve su mogućnosti prijatelja, za kojeg bi se mogla kladiti kako znam da je to djed Mraz. Ali šutim. Šutim, da nešto ne baksuziram. – Sad već sigurno znate na koga ja mislim? Na djeda Mraza. Da, na našeg dobrog djedicu. Ovaj papir ću podijeliti na nas pet. Svatko od vas će napisati svoju želju ili želje na papir, a onda ćemo sve to lijepo poslati u jednoj kuverti. Slažete li se svi drugovi? – Slažemo.-Čulo se jednoglasno. – Bojim se daće djed zabrljati,- rekla sam ispod glasa I s nelagodom da se nevedljivom nekako ne zamjerim- I ispuniti meni Davorovu želju, mami tvoju, Nadi...- – Je li to ikada učinio?-pitala je mama. – Nije. – Pa neće ni sada. Ali ako se bojiš, na piši svoje ime na papiriću. – Dobro.- Složila sam se odmah. Da me ne zbune. Ako se ipak dogodi da zamijeni moju želju sa željom “velike” Nade, može. Mislim da znam što ona želi. Želim to I ja.Problem je u tome, što to nestane pod bor Dok smo duboko promišljali što ćemo napisati na papirić, ne bi bilo zgodno precrtavati, dopisivati ili šarati, na vanjskim ulaznim vratima začulo se snažno lupanje. Tko bi to sad mogao biti, nijemo smo se pitali, a onda smo se “velika” Nada I ja, mala, istovremeno sjurile u mračan hodnik. Na vratima je stajao mladi čovjek, čije su se samo oči smiješile I govorile, jer je sve ostalo bilo bolno smrznuto I ukočeno nesmiljenom mećavom. – Znala sam daćeš doći. Rekao je Ludvig. I da sjekire padaju, ako je ljubav u pitanju, ti ćeš doći. Tako je rekao. A ja mu vjerujem.- Ne znam jesu li me čuli, čini mi se kako me nisu slušali. Grlili su se. Njih dvoje. Zapravo. Ona ga je grlila. Davor je sve to promatrao s izrazom mrzovolje a mama I tata su se srdačno pozdravili sa Slavkom. Potom su se svi usredotičili na presvlačenja odjeće I obuće I smještanju gosta na najudobnije mjesto u kuhinji, ni pretoplo ni prehldno. -Treba ga oprezno odlediti- primijetio je tata-da mu sačuvamo sve vitalne funkcije. Ne smijemo ga dovesti u stanje invalidnosti. Zato mu, Cila, najprije daj posni čaj, a onda ćemo preći na zdravicu. Može, prijatelju? -Ma može druže odmah sa zdravicom, nisam ja baba. Bilo je I goreg kijameta u mom životu od ovog pješačenja kroz smetove. – Ubit će nas Nada, ako ti se što dogodi.- – Neće mi se ništa dogoditi, zna ona što sam I tko sam. – Znam, znam da uvijek misliš kako možeš više nego što možeš, da se ukrmiš od svega što je više od dvije čašice- rekla je tiho u nježnoj sramežljivosti Lice mu se otkravilo Postalo opuštenije, mekše. Lijepo. Sviđao mi se. Ruke su mu se micale lako, kao da su mu kosti od gume. Prsti su mu gladili kratko potkresane brkove, s kojih je nestalo tragova smrzavanja. Smijao se grlenim I zaraznim smijehom. Primicala sam mu se I dodirivala ga oprezno, poput životinjice koja procjenjuje raspoloženje svoga gospodara. Smije li mu se uvaliti u krilo ili samo polizati ruku? Razgovarao je s odraslima, nisam razumijevala ništa od onog što su pričali, ne zato što sam premala ili preglupa da shvatim, ne zato. Nego zato što me to nije zanimalo. Ono što me je zanimalo kad sam u nekim drugim prilikama prisluškivala odrasle, shvaćala sam, razumjela sam, Može mama reći što god želi. I da ne razumijem, I da ne shvaćam, I da sam premala. Ali sada zaista ništa ne razumijem. Ni vitalne funkcije. Ni invalidnost. Tvrdim I dalje, znam, ne razumijem zato što ne prisluškujem. Ne čujem. Samo gledam. Kako se pokreće njegova gornja usna, zajedno s brkom, stisnutim I kratkim kad tvori neku riječ. Rastegnutim I tanjim, kad se smije. Kad se ruka odlaktila sa stola, premjestila slobodno na koljeno, oslobodila prilaz između stola I tijela, otvorila krilo, ugnijezdila sam se u njega, a da to nitko nije primijetio ili se pravio da ne primjećuje. Sad je samo trebalo uhvatiti položaj brka ni stisnutog ni rastegnutog, brka koji šuti I čeka da netko progovori, pa da ubacim sebe na pozornicu, da me čuju I vide, a da nikoga ne naljutim I ne budem nepristojna. – Znaš li ispričati nekakvu priču? – Znam. – Onda nam ispričaj jednu. – Nado, pusti čovjeka da se ugrije I najede. Mama mu priprema večeru. Umoran je To je Nadin gost, pa kad završi s jelom, mora se ići odmarati. Bit će dana za druženje sa Slavkom. Vrijeme je I da vas dvoje odete u krevet.- rekao je tata I očima pokazao u smjeru spavaće sobe. Tom se pogledu nije moglo suprostaviti I mi smo mogli samo pokunjeno promrmljati “laku noć”. Jedva sam dočekala jutro. Noć se razvukla ko crijevo. Trajala je I trajala. Ne znam zapravo ni jesam li zaspala.Opet sam u polumraku napipala vunene čarape, navukla ih na noge I kradom se odšuljala do Nadinih vrata. Možda bi prije nego što uđem mogla pogledati kroz kjučanicu. Da vidim što rade. Je li Nada još tu ili je već otišla na nastavu. Što bi Slavko mogao raditi kad nje nema?Njemu je sigurno dosadno. Možda bi mu bilo drago da mu pravim društvo. Ako mu bude ovdje dosadno, mogao bi se vratiti u Teslić. A to ne bi nikako bilo dobro. Ni za koga. Otvorila sam vrata, sasvim malo, kao da bi kroz njih netko želio odmah pobjeći, ako ih otvorim do kraja.Tako I inače zimi otvaramo vrata. Oprezno, polako I malo, da nam toplina ne pobjegne. S mjesta s kojega sam virkala, najprije sam vidjela uredno pospremljen krevet. “Bože, on je otišao”-pomislim.Zatim provučem glavu I ramena, kako bi bolje promotrila ostatak prostorije.Slavko je sjedio za stolom I čitao knjigu. Pogledao me je ispod oka I nastavio čitati, kao da me nema. – Dobro jutro!Kako si spavao?Je si li nešto sanjao?Što to čitaš?Je li ti dosadno?Ako hoćeš, možemo ići van, napraviti snješka. – Uh, dobro jutro. Koliko pitanja? Pa od kud da krenem. Nije dosadno. Čitam. Knjigu koju ti ne mogu prepričati, jer ne bi razumjela.Što je bilo dalje?Ah, da. Jesam li sanjao? Jesam. Sanjao sam jednu napast, koja me je cijelu noć progonila. Nije mi dala mira.Stalno me je nešto pitala I zapitkivala. Sve mi se čini, imala je poznati lik. Plavo paperje na glavi, plave radoznale oči, palac joj je virio iz poderane čarape,kao evo što sad viri tebi, da si to bila ti. Da sam tebe sanjao!Znaš što još kažu? Da ono što prvi puta sanjaš u tuđoj kući, da će ti se I ostvariti. Boga mi je to I istina.Eto! Samo što sam progledao evo tebe pored mene, s morem pitanja. – I ja sam htjela tebe sanjati, ali sam zaspala. I onako mi se ne bi ništa ostvarilo. Ja nisam u tuđoj kući, pa da mi se bilo što ostvari. – A što bi ti htjela da ti se ostvari? – Stvarno hoćeš znati? Prvo, da mi napraviš snješka. Velikog. Drugo, kad velika Nada nije tu, mislim dok radi, možeš biti I moj dečko. Mislim, ako hoćeš? Da ti ne bude dosadno. Pa odeš. – Ne boj se, neću otići. I evo, pristajem. Bit ću tvoj dečko I napravit ću ti snješka. A kad narasteš, oženit ću se s tobom.Vrijedi? – Vrijedi! – Sagradit ćemo kućicu od stakla. U njoj će uvijek biti toplo I lijepo. Vidjet ćemo kroz zidove I krov mjesec I zvijezde, hvatat ćemo vjetar da nam pjeva. Dugom ćemo ograditi naš vrt veličine tvog dlana u kojemu ćemo zasaditi karamelu. Voliš karamele, jel? Iz nje će izrasti drvo, grane će mu se savijati pod teretom karamela raznih veličina. Kako koju otkineš, odmah počne rasti nova. Bi li ti se to svidjelo? – Da! Napravi mi odmah takvu kućicu od stakla. – Ne mogu. Tek kad odrasteš. Kad se budem mogao s tobom oženiti. Još si mala. Za sada možeš imati samo dečka koji će ti napraviti snješka I dati ti karamelu. - Iz džepa izvuče jednu I pruži mi ju. – Sad će doći “velika” Nada. Nastava je gotova. A naš dogovor je dogovor.Pa ću opet biti njen dečko.Ali se ne brini, samo ću tebi napraviti kućicu od stakla I s tobom saditi karamele.Idi se sad igrati s bratom. Odlepršala sam u kuhinju I sjela za stol. Mama se još muvala oko peći, iako je već postavila pribor za jelo. – Oho, što je to?Ti si danas prva kod stola.Gladna si? – Nisam baš. – Pa zašto si već za stolom?Tata I Davor će tek doći, a tebe uvijek moram zvati I po nekoliko puta. – Hoću jesti.I spavati poslije ručka.I piti riblje ulje.I sve ono, da narastem. Da što brže narastem. – Ma, vidi ti to.!A smije li mama znati što se tebi danas tako posebno dogodilo??Pa želiš tako naglo odrasti?I odreći se darova za koje si zamolila djeda Mraza? – Nećeš mi valjda reći da djed Mraz ne dolazi odraslima.- prošli su mi žmarci.”Htjela bi odrasti. Zna se zašto, ali se ne mogu odreći poklona koji si želim ove Nove godine. Možda za ovih nekoliko dana I ne mogu tako jako I potpuno odrasti. Ali odmah iza Nove godine, hoću. – A zašto ste mu onda I tata I ti pisali? – Dolazi, naravno da dolazi I odraslima, ali njima ne donosi igračke I bonbone. – Nisam ja poželjela ništa od toga. Ali nemoj ni pokušati pogađati. Nećeš nikad pogoditi da sam poželjela drugog brata. Malo starijeg od Davora. Ako može. Ako ne, bilo kakvog. Evo, sad si me natjerala da ti kažem šta sam poželjela. Vidiš šta se dogodi kad me stalno nešto ispituješ. Sad mi se sigurno želja više neće ispuniti. A I nije više tako važno. Nisam baš jako sigurna da to još uvijek želim. To je bilo prije par dana. Možda bi mog sadašnjeg I jedinog brata to moglo ožalostiti. Kao ja. Kad sam se rodila. Ni on me nije htio. Ali, Slavko, Slavko me hoće. Za ženu. Kad odrastem. Rekao je. – A, zato želiš odrasti. Pa hajde onda, donesi flašicu s ribljim uljem I veliku žlicu. |
- 21:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Travanj 2020 (20) Prosinac 2019 (2) Studeni 2019 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||