SAMO ZA MENE

srijeda, 22.06.2005.

Opet sentimentalnost...

Gledam zoru kako koristi svoje čari da ukrade ljepotu jutru u neobičnoj igri svjetlosti koja mi nježno kuca na prozore dok još snenih očiju prebirem po sentimentalnim sjećanjima u toplom vrtlogu svojih razmišljanja. Novi je dan, ali ja se tako ne osjećam. Osjećam samo težinu jučerašnjeg dana koja se danas samo nadovezuje na istobojnu svakodnevnicu. Stavim noge teške od uspomena na hladni pod te nekako nevoljko upadnem u još jedan dan, stvaran do boli…
Ovaj dim svakodnevnice grize mi oči, i nerijetko mi dođe da zapnem u danu, da se prepustim da me voda umornih sati nosi prema nepoznatom cilju…
A onda se sjetim da sutra možda neće biti ovako, da ću biti u drugom svijetu, kraj drugih ljudi, prepušten osjećajima, neosvojiv u svojim mislima i nedostižan za svaki novi dan.
I onda se prepustim tom razmišljanju koje me povede i utjera mi snagu volje u kosti i tako izdržim još jedan dan. Svakodnevnicu…
Život je negdje drugdje, a ja strpljivo čekam i znam da svakim danom ja sam bliže…
Ipak, ponekad gorak okus sjećanja pozove suze da se družimo u tihim noćima, na jastuku , gdje se moje oči tope u nadi, tope se u pogledu na sutra…
Moja nestrpljiva duša gori od želje za onim mjestima, koja se nalaze samo u sjećanjima, gori za novim danom koji neće biti prekriven čudnim razgovorima s nepoznatim ljudima, paranoične poglede i sve one stvari…
To nisam ja, to nisu moje oči što gledaju ulice pune auta, trgove pune nepoznatih ljudi, to je tek bijedna silueta mene…
Ali kad dođe dan da krenem kući, na livade sreće i polja ljepote, neću oklijevati, ništa mi ovdje neće faliti, a ja ću moći biti ono što jesam, ono što hoću biti, ma što god želim!!!

- 22:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2005.

Osjećam se patetično

Dok je suton bojio nebo crvenom bojom, a oblaci se igrali sa posljednjim zrakama sunca, njih dvoje ostaše sami na plaži, daleko od svih riječi, daleko od onoga što im se u očima činilo stvarnim, bili su u nekom drugom svijetu, u svijetu pogleda i dodira. Valovi što ljubiše obale bivaše sve sporiji, ali glasniji, kako je noć postavljala svoje zastore za igrokaz zvijezda.
A njih dvoje, nepomični… Tiho razgovaraju, i čuje se tek pokoji smijeh u notama valova…
Zaokupljeni sami sobom, zaokupljeni onim što su rekli, što žele reći, zaokupljeni pokojim sramežljivim nježnim dodirom. Neka svijet ide, ova večer za neke nema kraja.
Vjetar je donosio miris soli na njihova lica, bio im je saveznik, ali tek prolaznik jer nije htio smetati. Ona je imala lice poput sunca, bila je poput slike, a njezin osmjeh On je pokušavao dozvati svakom svojom riječi koja bi nerijetko malo zastala u grlu…
Noć je bivala sve toplija, pogledi sve češći, a glazba valova vječna poput njenog pogleda.
On se usudi malo joj bliže prići, ali je odmah nastavio s razgovorom da ne bi bio baš tako očit. Ali Ona se samo nasmijala te i ona priđe bliže.
Sad kad je Mjesec već poklonio sve svoje draži ovoj noći, a zvijezde se nadmetale koja će ljepše sjati, more je naredilo svojoj vojci valova da uspore i da ne ometaju ono dvoje zaljubljenih duša kojima je sve to oko njih bila samo pozornica, ali nisu znali da su baš njih dvoje glavni glumci večeras i da svi baš njih gledaju. I Mjesec, i zvijezde, i more, čak i valovi što su se nestašno igrali po moru. I tad, u toploj noći, On Njoj pokloni nježni poljubac, onako iznenada, a ona mu bez ijedne riječi još nježnije uzvrati…
Sve one riječi što su izrekli, nisu bile važne, svi pogledi, svi dodiri nisu se mogli mjeriti s ovim poljupcima. Nježno se zagrliše, i ostadoše tako dugo u noć. A ujutro, kad je sve ponovo procvjetalo, njih na onom mjestu više nije bilo.
Tek pred suton, On zastane na onom mjestu gdje je sinoć proveo trenutke zauvijek urezane u njegove oči, ostavi cvijet i jednu suzu što tužno krenu prema moru u potrazi za Njom…

- 20:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2005.

Faks...

Završio je i drugi semestar, lagano se pripremaju ispiti…Ma kurac lagano, svi su živčani, svima je pun kurac svega, i ja osobno čekam da se sve ovo završi i da mogu kući. Ovo sve ovdje me je počelo malo previše stiskati za grlo i stvarno imam osjećaj da sa svakim novim danom ovdje ja ludim. Nisam još pokupio sve potpise, profesori zajebavaju, odlučio sam dati 4 ispita u ljetnom roku, ne znam kako ću to izvesti, učim i trudim se, ali nekako mi je svega toga već preko glave. Na faksu me ljudi živciraju, misle ako studiraju DIF, ili KIF ili jednostavno Kineziološki fakultet da su najljepši, najzgodniji i Bogom dani. Mentalitet ljudi na faksu mi se gadi, svi se drže visoko, ''tko smo, što smo''?!!!
Živcira me to što ispiti imaju 15 tisuća jebenih dijelova.
Najprije moram biti redovan na nastavi da dobijem prokleti potpis, onda moram dati norme samo da mogu izaći na ispit, nakon toga imam praktični dio ispita, i tek onda teoriju, za koju se kao nitko ne brine, a svi padaju na tome.
Iskreno, malo gubim snagu za sve ovo, i totalno mi je potrebno jedno opijanje da se mogu opustiti tamo gdje se najbolje osjećam, u mom društvu. Imam ja i ovdje prijatelja, jednog čak mogu nazvati jako dobrim, ali ovo ostalo su egocentrični, egoistični, narcisoidni, uzvišeni oblici života kojima tate ne daju da prestanu igrati nogomet jer misle da će im od sinova biti nešto. Mislim, daj ohladite malo!!!
Ovih sam dana malo išao vježbati šut, jer sam bio koma! Malo sam i igrao, s dečkima koji igraju drugu ligu, i ima stvarno nabrijanih likova, ali ima i trusina koji se jedva vuku po terenu.
Iz rukometa sam uvježbao skok šut, to mi je sad najnabrijaniji potez u rukometu i tako…
Što ostalo reći, pun sam frustracija, zato sam i napisao ovo, želim kući, želim se odmarati, želim da prođe jedan dan a da ja ne mislim na faks i tako…
Ne znam više što bi više napisao, ali znajte vi svi u Gospiću, MISLIM NA VAS!!!!!!

Vidimo se ubrzo!!!!!!

- 11:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30