Gledam zoru kako koristi svoje čari da ukrade ljepotu jutru u neobičnoj igri svjetlosti koja mi nježno kuca na prozore dok još snenih očiju prebirem po sentimentalnim sjećanjima u toplom vrtlogu svojih razmišljanja. Novi je dan, ali ja se tako ne osjećam. Osjećam samo težinu jučerašnjeg dana koja se danas samo nadovezuje na istobojnu svakodnevnicu. Stavim noge teške od uspomena na hladni pod te nekako nevoljko upadnem u još jedan dan, stvaran do boli…
Ovaj dim svakodnevnice grize mi oči, i nerijetko mi dođe da zapnem u danu, da se prepustim da me voda umornih sati nosi prema nepoznatom cilju…
A onda se sjetim da sutra možda neće biti ovako, da ću biti u drugom svijetu, kraj drugih ljudi, prepušten osjećajima, neosvojiv u svojim mislima i nedostižan za svaki novi dan.
I onda se prepustim tom razmišljanju koje me povede i utjera mi snagu volje u kosti i tako izdržim još jedan dan. Svakodnevnicu…
Život je negdje drugdje, a ja strpljivo čekam i znam da svakim danom ja sam bliže…
Ipak, ponekad gorak okus sjećanja pozove suze da se družimo u tihim noćima, na jastuku , gdje se moje oči tope u nadi, tope se u pogledu na sutra…
Moja nestrpljiva duša gori od želje za onim mjestima, koja se nalaze samo u sjećanjima, gori za novim danom koji neće biti prekriven čudnim razgovorima s nepoznatim ljudima, paranoične poglede i sve one stvari…
To nisam ja, to nisu moje oči što gledaju ulice pune auta, trgove pune nepoznatih ljudi, to je tek bijedna silueta mene…
Ali kad dođe dan da krenem kući, na livade sreće i polja ljepote, neću oklijevati, ništa mi ovdje neće faliti, a ja ću moći biti ono što jesam, ono što hoću biti, ma što god želim!!!
Post je objavljen 22.06.2005. u 22:34 sati.