|
|
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
My emo poem
Go to the balcony throw youreslf,
Take those pills drink them all
Load that gun and put it to your head
Sometimes i find that to be the only escape...
But is it?
As the blood dripps from your rists,
making a red stain on the white carpet floor
Will you change your mind
will you wish you havent done any of these things
even if you do, it will be too late
youll die
all thait is left of you will be your blood
will your mother wash it off
what will she do?
youll never know wont you?
cause your dead
and im breathing your oxygen,
im seeing things you woud see
yus if you havent pulled thait trigger
now when we buryed you
i rushed to my home
yes, here it is
theres my razor
will i have the guts, to press it firmly againts my wrists?
your not here to stop me this time
to take the razor from my hands do whatever it takes to stop me
so this was goodbye
this is goodbye
ill slit my wrists and shout goodbye
maybe you hear it
perhaps you dont
who cares anymore
if your brain is already scatterd on the floor.
Poftek
Ovaj post će biti nešto novo. Djelomično će biti moa ispovijest u kojem će mi obliku doći smrt (po definiciji MCR-a tj. Kao najjača uspomena) a djelomično nešto o samom suicidu
Dakle pišem novi post jer smatram da je vrijeme za novi poftich =)
Dani mi prolaze neobično brzo.
Gledam Naruto, crtam, razvijam glas.
Još dugo nisam išla klošarit se po kvartu
Hvala najljepša stara.
Dakle da počnemo od blagog početka
Išla sam se šetati po trgu pred par dana (sama naravno =( ). Prođem pokraj jednog mjesta gdje sam jednom ugledala Ančcinu sistericu sa par emača. Aj
Imat ću traume od tog dana.
Ziher.
Dakle što se dogodilo. JA sam s Teom i Petrom išla okolo, i njupale smo slatkač (njam njam). Hodam ja, a čuje iza sebe netko viče:
-Ivona, Ivona!!-
ja se ne obazirem. Mislim Tea i Petra su tu kraj mene, a ko bi me još mogao zvati. Osim toga ima oko 1000 Ivona u zg-u. Ništa nastavim ja, pičim tamo prema skretanju za ulicu za katedralu, a vidiš Tea me povuče za ruku i veli
-Vonče, treba te Dora-
Koja pak sad Dora? Lu?
Ne, to nije njezin glas
-Anina sestra Dora…-gledala me Tea kao da sam pukla
-Aha…-shvaćanje mi se počelo odražavati na licu
Krenula sam prema njima. Iz daljine nisam mogla razabrati tko je tamo, ali sam vidjela par ljudi. Samo tri lica su mi bila poznata.
Smatram da me oni baš ne podnose.
U to vrijeme je kod mene bila Dorina knjiga Twilight. Došla sam joj, a ona mi je nekim pomalo zluradim osmjehom na licu rekla
-Kod tebe je moja knjiga.- to i nije bilo neko pitanje. Samo sam odgovorila:
-Da, je- kako patetično.
-Pa kad ćeš mi ju vratiti?- osmjeh joj nije silazio sa lica. Pomalo je izgledala kao Joker. Velik osmjeh preko lica.
-Er, prvo se moram nekako rastati od nje.- rekla sam i blijedo se osmjehnula. Osjećala sam se kao budala. Krajičkom oka sam pogledala ostala lica. Bila su mi poznata, iz viđanja jer su sve tri cure išle u našu školu pred dvije godine.
Ili jednu.
No nema veze.
I dakle Olgica koja je stajala do mene je prezirno puhnula
Kako prijateljski raspoložena osoba.
Ne znam koliko je točno ljudi bilo tamo, jer sam punu koncentraciju posvećivala tome da se ne počnem crveniti i preznojavati.
Postaje mi neugodno u društvu nepoznatih ljudi.
Ili samo ljudi kojima se gadim.
Još sam jedino vidjela jednog emača koji je bio čini mi se do Dore, a lik je izgledao baš kao Sasuke.
Ista frizura, držanje.
Blago me počela iritirati činjenica da sam ovdje JAKO NE dobrodošla.
U sebi sam cijelo vrijeme ponavljala:
You'll never take me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
'Cause I'm still here.
You'll never get me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never take me alive.
You'll never get me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
I takve stvari. Iskreno bilo me strah.
Smiješno zaista.
Vidjeti ostatke ostataka davno izumrlih organizama (ajme Maja To zvuči retardiranooo) a i dalje sam se tresla cijelo vrijeme.
Mislim da sam se pokušala nasmiješiti, ali je to samo izgledalo kao neka grimasa.
-Oh, pa nemoj se žuriti, može još ostati kod tebe-
Ma kako lijepo.
Ana je upravu.
Njezin učinak na ljude je zastrašujuć.
Ako ikada postane vampir mislim da će imati dar isti kao Jasper.
Samo smatram da će ga zlouporabiti i koristit se njime da se cijela prostorija ljudi ne osjeća mirno i spokojno nego uzrujano, nervozno, grozničavo i panično.
Možda i blago suicidalno.
-Oh, to je vrlo lijepo od tebe.-
Nekoliko para očiju su me pogledali pitajući se jesam li maloumna.
-Pa idem sad, da me ne čekaju- rekla sam okrećući se blago na peti.
-Bok-
Jedino me Dora pozdravila.
Ostalima je laknuli što sam otišla
Sve više i više smatram da moje postajanje ne pridonosi nikakav značaj ovom svijetu.
NO nema suicida.
Mislim da bi Ani bilo dosadno da se ubijem.
Ne bi imala osobnu pokretnu boksačku vreću koja joj radi masnice
Ne bi imala koga da joj priča o tome kako je Twiligh zanimljiv (ok iskreno mislim da joj za ovo ne bi nedostajala)
Ne bi imala koga grliti kada joj dođe neuračunljiva želja za fizičkim kontaktom
Isto tako i Lu
Ona bi možda preživjela se ubijem (oh, kako to bolesno zvuči)
Ona je jaka osoba.
Ili samo jako dobro skriva osjećaje.
I Katarina.
Mislim da ne bi bilo nikoga sa dovoljno dugim živcima da na MSN sluša njezine lude poruke tipa:
Buć
Ajme kako to ludo zvuči
Hahahahahaha
Njah njah
Bucili bucili.
Nghn
Ja imam. Meni je to kao smirenje nakon napornog dana. To me nasmije.
Mislim da će mi taj dan doći na sam dan smrti. Kao pacijentu BLACK PARADE meni će doći još nešto gore. Dan kada sam bila osjećala 15 emocija odjednom.
Pa sad smatram da je suicid najgore moguće rješenje. Dakle. Recimo.
Umreš.
Popiješ preveliku dozu tableta sa ormarića, možda uzmeš žilet iz ladice, ili sve jako brzo završiš pa samo uzmeš pištolj.
Uzet ću za primjer ovo prvo.
To je način na koji bih se ja osobno ubila.
Dakle popiješ te vražje tablete. Vrti ti se u glavi, gubiš ravnotežu, osjetila ti se polako gase, loviš zadnji dah. Moliš boga da sve što prije završi, samo da što prije prestaneš osjećati, prestaneš razmišljati, prestaneš vjerovati.
I umreš.
Ne znam tadašnji put, što se događa s tobom.
Možda ne ostaješ prisutan, da vidiš kako te majka nađe na podu nepomičnog, zaustavljenog srca, mirnog poput kipa, bez prirodnih udisaja i izdisaja
Ili kao ti prijatelj dolazi do tebe jer si ostavio nešto kod njega prošli dan pa ti sada to pokušava vratiti.
Nećeš vidjeti njegov izraz lica. Nećeš osjetiti nevjericu i šok koju on osjeća. Kao što je on bio za tebe toliko puta, ti nećeš biti tu za njega, sad kada te treba živoga.
Neeee……
Bit ćeš mrtav. Ili mrtva.
Nećeš im moći reći da ćeš uvijek biti duhovno uz njih, natjerati da ti povjeruju. Nećeš imati glasa za to.
A ni snage ni volje.
I tada dođe tvoj sprovod.
Ležiš u toj šugavoj zatvorenoj kutiji, da možeš osjećao bi klaustrofobiju kao nikada do sad, ne čuješ plač i dozivanje ljudi kojima jest stalo do tebe. Ne vidiš kako ti bacaju ruže na lijes šaljući te na vječni počinak.
Ne osjetiš zemlju koja pada na tebe.
Nisi svjestan praznine koju si ostavio za sobom, i koliko će puta ljudi te oplakivati gledajući tvoje slike i prisjećajući se trenutaka provedenih sa tobom.
Neeee……
Biti ćeš mrtav. Ili mrtva.
Počiniti ćeš najsebičniji mogući čin, sebe ćeš spasiti, ako se to može nazvati spasenjem, a ostale ćeš ostaviti same, bez čak i onog malog značaja koji si im pridonio u životu.
Dali znaš što čes mi učiniti? Da neću noćima spavati misleći o tebi, o tome kakva si osoba bio, i sto te nagnulo na ovaj strašan čin? Dali znaš da ćeš mi nedostajati, iako možda nismo se ni znali?
Vjeruješ li mi kada i kažem da nikada neču preboliti tvoj odlazak, da će me tjerati da uzmem žilet, i da si ispišem tvoje ime po rukama?
Dali te briga kada kažem da ćeš mi nedostajati?
Znači li ti to uopče išta?
Tužno je kada vjeruješ da nema nade, nalaziš izlaz u tami.
Da je tvoje svjetlo na kraju tunela optička iluzija.
Tužno…
Eto. Zato se ne želim (više) ubiti. Jer ja ne želim povrijediti svoju majku ma koliko mi god ona branila izlaske, ili Anu koliko god me ona ne shvaćala ozbiljno ili Lu koliko god me znala blago živcirati nekom svojim ponašanjem, ili Katarinu, ma koliko god se ona lako povrijedila na neko moje bezazleno ponašanje.
A ni druge ljude koji su u mom životu. Oni možda ne znaju da mi je stalo do njih, nije ih možda ni briga, ali ja ih ne želim ostaviti iza sebe. Pridonosim im mali značaj, gotovo zanemariv, ali kada si jednom u nečijem životi, makar i na minutu, sekundu, i ako te se oni sjećaju, dio si njihove egzistencije. I odavde nema nazad.
Evo, dakle to bi bilo to.
Ufff dosta sam tema prešla od početka pa do kraja =)
Ah, ništa gibam sad
Puffa
Vončca
PS. Novi GooGle Poll je već dolje, Vampiruša je nacrtana, nadam se da ste zadovoljni sa time kako je ispala
Big kiss
Pogledajte u doljne boxeve, imam dosta novih crteža.
*Huggles*
Promijenila sam dizz. Promijenila sam glazbu. Promijenila sam slike. Promijenila sam život.
Svoj sam život uspoređivala sa mojim pjesmama. Upalila bih Cancer, i stavila ju na ponavljanje. Mazohistički sam ju slušala, bez obzira na to koliko me boli srce kada ju slušam, koliko ostajem bez daha kada ju puštam. Slušala sam ju. No onda sam stavila na normalno prolaženje pjesma. Cancer bi s vremenom završio. Počeo bi Famous Last Word.
Isto tako život. Stalno sam živjela u sjećanjima na ono prije, na ono što je prošlo i što sam pokušalala uzaludno vratiti nazad.
Ponavljala bih iste pogriješke, iste gluposti, i doživjela ista razočaranja… dan za danom, mjesec za mjesecom. No tada sam izašla van. Izašla sam van iz svog tijela i gledala kako ljudi oko mene pate gledajući me slomljenu. Tako sam i život stavila na normalni prolazak događaja. Nisam bježala od uspomena, a nisam ih se i više bojala. Prestala sam ponavljati iste gluposti i iste pogreške. Našla sam bolji način za život od onogakojisam prije voljela. Mnogi nedavni događaju su na to utjecali. Na primjer:
Bila sam na rođendanskom partyu i shvatila puno više toga od toga što se obično sazna na uobičajenom partyu. Ne samo tko su mi prijatelji, nego i tko su izdajice, a kome nije stalo do mene.
Povrijedili su me moji prijatelji. Oni kojima sam vjerovala. Oni koji su me izdali.
Šćućurila sam se u kutu sobe i plakala. Tiho i nečujno, iako su mi se ramena tresla. Nisam prikrivala jecaje koji su mi navirali iz grudi. Baš prije toga Jajo i još neki (uglavnom jajo) su mi prebacivali o tome kako je emo glup, da se režem da bih dokazala da sam emo, neke stvari o kojima znaju da ne volim pričati, i znaju da mi je teško kad o tome slušam. Ja to nisam mogla podnijeti. Rasplakala sam se (takva sam ja preosjećajna) i slušala MCR Kill All Ur Friends. Najviše zbog dijela lyricsa koji ide ovako:
You'll never take me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
'Cause I'm still here.
You'll never get me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never take me alive.
You'll never get me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never get me.
(Still here!)
You'll never take me.
(Still here!)
You'll never get me alive.
Da murdescene, to je taj lyrics koji si ti napisala u svom postu pred par… postova.
No dobro. Tada ju Lu ušla. Ja sam sjedila tamo sklupčana. Ona sjela sjela na sofu ispred mene. Rekla mi je:
«Ti dobro znaš da ja ne želim da se ti režeš. Ja ne kažem da je važno to da ti dokazuješ da si emo. Meni to netrebaš dokazivati. Ja kojoj je to važno već to znam. Nije ti važno što kažu na primjer ljudi o tebi koji su sa tobom dobri jedan dan jer si ima dala zadaću a drugi će te kritizirati zbog kose. Takvi ljudi ti ne trebaju. A osim toga, meni je tvoja krv dragocjena. Ali dragocjena kad teče tvojim žilama, a ne po nekom tapisonu ili nekom starom ispucalom parketu. Meni je samo važno da ti budeš uredu. Jer ti mi se prerežeš, samo da na trenutak ne paziš, ja izgubim prijateljicu. A, ja Ivona, ne želim izgubiti prijateljcu. Ja ne mogu izgubiti prijateljicu. Ti I Ana ste napokon nešto lijepo što mi se dogodilo i ne namjeravam dopustiti tome da ode iz mog života. Shvaćaš?» samo sam ju slušala bez riječi. Gledala sam joj lice, iako se u mraku nije baš najbolje moglo vidjeti. Znala sam da će joj oči se zajsjasti, od načina na koji mi to govori, da će joj se obrve zabrinuto skupiti. Glas joj je bio odlučan i žestok dok mi je to govorila, i samo sam primjetila pri blijedom svjetlu koji je dopriao sa kraja hodnika, da su joj se ruke kretale. Gledala sam ju dok mi su se jecaji smirivali u grlu, sve dok nisam mogla ponovno udahnuti, dok nisam se mogla ponovno nasmiješiti. Shvatila sam. Iako pomalo prekasno, shvatila sam:
Nisam htjela više plakati zbog njih, i onoga što su mi govorili.
Nisam htjela trošit svoje vrijeme i osjećaje i brigu na njih. Moja Lu je to zaslužila. Isto kao i Anamarija koja mi je najprije došla te nije govorila samo mi stisnula ruku i rekla: «Nije uredu od njih, znaju a ti to smeta a i dalje te tako omaložavaju». Bilo mi je grozno krivo što svojim ispadima kvarim Petrin i Anamarijin rođendan, ali jednostavno nisam mogla. Petra, Sara I Dona nisu došle do mene, ali nisam im zamjerila. Nisu sučestvovale u tom draženju. Jajo je sav pokunjen došao, pokušao mi se ispričati, ali neću. Neću mu oprostiti. Jer, kada mi je bratić umro, točno na sam dan njegovoga sprovoda, dođe on meni i počne me izazivati i dražiti zbog moje crne odjeće. Tada mi je moja Ančca došla u spas, i povela me u jedan simpatičan dućančić sa raznim mirišljavim preparatima, od kojih te zaboli glava, ali više ti se ne plače. Kupila mi je jedan simpatičan sapunček mirisa lavande, i potrošila ostatak svog džeparca na njega.
Stvarno, Jaji ću reći da se više ne želim družiti s njim ili biti s njim u društvu. Živcira me to što stalno govori da su Emo idioti, da smo ovo, da smo ono. Pred par dana mi je pokušao skinuti znojnik sa ruku da mi gleda ožiljke. Ja sam ga odgurnula i udarila. Bila sam jako isprovocirana. No dobro.
Shvatila sam puno toga zadnjih dana.
Sve što sam morala napraviti jest uključiti Famous Last Word, ustati, dignuti glavu, i išla se suočiti sa onime preko čega se ne ide, nego protiv čega se bori.
Entuzijazam mi je poput otrova prolazio žilama, peckao pri površinama. Napokon sam bila hrabra. Napokon sam bila smažna. Napokon sam se riješila svake slike osobe sa slomljenim srce. Napokon… Ja sam bila ja. Bez straha i sa nekom individualnošću. Nečime čime samo ja mogu upravljati. I napokon sam uspješno prešla preko mnogih stvari koje su me mučile i uništavale svakim danom.
I znate što?
Život mi je na fast fowardu.
Ja živim. JA sam živa, i živjet ću dokle bog ne odredi da mi je kraj. Neću si oduzeti život. A znate li zašto?
Iskreno neznam ni ja što je razlog ovakvom entuzijazmu i optimizmu. Neznam dali to ima veze sa nadolazećom slobodom, ili sa činjenicom da napokon pripadam nekom društvu, da sam ga mogla sama izabrati, bez ičije prisile?
Ili samo zato što mi Famous Last Word na najjačemu svira u uhu.
Ja ne znam. Nije ni važno. Razlozi nikad nisu važni. Važniji su postupci.
Važnije je ono što si sada nego ono što ćeš biti. Važnije je brinuti se za nekoga drugoga nego samo za sebe, jer će se netko drugi brinuti za tebe. Važnije je živjeti i voljeti nego plakati i umrijeti.
Ja sam izronila iz crne duboke vode. Voda je bila poput živog blata i sprječavala me da izronim i da se spasim.
Ja sam ovaj put pobijedila. I nastavit ću pobijeđivati koristeći ovaj novi strani osjećaj u meni.
Hvala što ste mi podrška ljudi…
Sve vas voljam.
Puffa
Xoxo
WoNcHcA aka Mala Emica =)
PS. Nadam se da vam se sviđaju slike, gledajte google pool i pomozite mi odrediti o sljedeće crtežu.
Papa
PPS. Na kraju posta pozzam swoje Zibre
I moju Anchcu i Lu i Katu
Huggles sreche moje…
EdIIIIt. Wa
Dakle, nacrala sam nekaj malo sjatko samo onak za razonodu, jer mi je
bio bed prichekati da mi glasujete
Dajte mi glasujte na google pollu!!!!! MOram znat kaj chu crtat!!!!!!!!!
google poll vam je ispred slika (crtezha)
gaara
maji sjatki medeni gaara
da koji je poubijao pola sela
hm, this is why i hate kids
=))))))))))))))))))
kissam waas
