|
|
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
My emo poem
Go to the balcony throw youreslf,
Take those pills drink them all
Load that gun and put it to your head
Sometimes i find that to be the only escape...
But is it?
As the blood dripps from your rists,
making a red stain on the white carpet floor
Will you change your mind
will you wish you havent done any of these things
even if you do, it will be too late
youll die
all thait is left of you will be your blood
will your mother wash it off
what will she do?
youll never know wont you?
cause your dead
and im breathing your oxygen,
im seeing things you woud see
yus if you havent pulled thait trigger
now when we buryed you
i rushed to my home
yes, here it is
theres my razor
will i have the guts, to press it firmly againts my wrists?
your not here to stop me this time
to take the razor from my hands do whatever it takes to stop me
so this was goodbye
this is goodbye
ill slit my wrists and shout goodbye
maybe you hear it
perhaps you dont
who cares anymore
if your brain is already scatterd on the floor.
Poftek
Ovaj post će biti nešto novo. Djelomično će biti moa ispovijest u kojem će mi obliku doći smrt (po definiciji MCR-a tj. Kao najjača uspomena) a djelomično nešto o samom suicidu
Dakle pišem novi post jer smatram da je vrijeme za novi poftich =)
Dani mi prolaze neobično brzo.
Gledam Naruto, crtam, razvijam glas.
Još dugo nisam išla klošarit se po kvartu
Hvala najljepša stara.
Dakle da počnemo od blagog početka
Išla sam se šetati po trgu pred par dana (sama naravno =( ). Prođem pokraj jednog mjesta gdje sam jednom ugledala Ančcinu sistericu sa par emača. Aj
Imat ću traume od tog dana.
Ziher.
Dakle što se dogodilo. JA sam s Teom i Petrom išla okolo, i njupale smo slatkač (njam njam). Hodam ja, a čuje iza sebe netko viče:
-Ivona, Ivona!!-
ja se ne obazirem. Mislim Tea i Petra su tu kraj mene, a ko bi me još mogao zvati. Osim toga ima oko 1000 Ivona u zg-u. Ništa nastavim ja, pičim tamo prema skretanju za ulicu za katedralu, a vidiš Tea me povuče za ruku i veli
-Vonče, treba te Dora-
Koja pak sad Dora? Lu?
Ne, to nije njezin glas
-Anina sestra Dora…-gledala me Tea kao da sam pukla
-Aha…-shvaćanje mi se počelo odražavati na licu
Krenula sam prema njima. Iz daljine nisam mogla razabrati tko je tamo, ali sam vidjela par ljudi. Samo tri lica su mi bila poznata.
Smatram da me oni baš ne podnose.
U to vrijeme je kod mene bila Dorina knjiga Twilight. Došla sam joj, a ona mi je nekim pomalo zluradim osmjehom na licu rekla
-Kod tebe je moja knjiga.- to i nije bilo neko pitanje. Samo sam odgovorila:
-Da, je- kako patetično.
-Pa kad ćeš mi ju vratiti?- osmjeh joj nije silazio sa lica. Pomalo je izgledala kao Joker. Velik osmjeh preko lica.
-Er, prvo se moram nekako rastati od nje.- rekla sam i blijedo se osmjehnula. Osjećala sam se kao budala. Krajičkom oka sam pogledala ostala lica. Bila su mi poznata, iz viđanja jer su sve tri cure išle u našu školu pred dvije godine.
Ili jednu.
No nema veze.
I dakle Olgica koja je stajala do mene je prezirno puhnula
Kako prijateljski raspoložena osoba.
Ne znam koliko je točno ljudi bilo tamo, jer sam punu koncentraciju posvećivala tome da se ne počnem crveniti i preznojavati.
Postaje mi neugodno u društvu nepoznatih ljudi.
Ili samo ljudi kojima se gadim.
Još sam jedino vidjela jednog emača koji je bio čini mi se do Dore, a lik je izgledao baš kao Sasuke.
Ista frizura, držanje.
Blago me počela iritirati činjenica da sam ovdje JAKO NE dobrodošla.
U sebi sam cijelo vrijeme ponavljala:
You'll never take me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
'Cause I'm still here.
You'll never get me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never take me alive.
You'll never get me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
I takve stvari. Iskreno bilo me strah.
Smiješno zaista.
Vidjeti ostatke ostataka davno izumrlih organizama (ajme Maja To zvuči retardiranooo) a i dalje sam se tresla cijelo vrijeme.
Mislim da sam se pokušala nasmiješiti, ali je to samo izgledalo kao neka grimasa.
-Oh, pa nemoj se žuriti, može još ostati kod tebe-
Ma kako lijepo.
Ana je upravu.
Njezin učinak na ljude je zastrašujuć.
Ako ikada postane vampir mislim da će imati dar isti kao Jasper.
Samo smatram da će ga zlouporabiti i koristit se njime da se cijela prostorija ljudi ne osjeća mirno i spokojno nego uzrujano, nervozno, grozničavo i panično.
Možda i blago suicidalno.
-Oh, to je vrlo lijepo od tebe.-
Nekoliko para očiju su me pogledali pitajući se jesam li maloumna.
-Pa idem sad, da me ne čekaju- rekla sam okrećući se blago na peti.
-Bok-
Jedino me Dora pozdravila.
Ostalima je laknuli što sam otišla
Sve više i više smatram da moje postajanje ne pridonosi nikakav značaj ovom svijetu.
NO nema suicida.
Mislim da bi Ani bilo dosadno da se ubijem.
Ne bi imala osobnu pokretnu boksačku vreću koja joj radi masnice
Ne bi imala koga da joj priča o tome kako je Twiligh zanimljiv (ok iskreno mislim da joj za ovo ne bi nedostajala)
Ne bi imala koga grliti kada joj dođe neuračunljiva želja za fizičkim kontaktom
Isto tako i Lu
Ona bi možda preživjela se ubijem (oh, kako to bolesno zvuči)
Ona je jaka osoba.
Ili samo jako dobro skriva osjećaje.
I Katarina.
Mislim da ne bi bilo nikoga sa dovoljno dugim živcima da na MSN sluša njezine lude poruke tipa:
Buć
Ajme kako to ludo zvuči
Hahahahahaha
Njah njah
Bucili bucili.
Nghn
Ja imam. Meni je to kao smirenje nakon napornog dana. To me nasmije.
Mislim da će mi taj dan doći na sam dan smrti. Kao pacijentu BLACK PARADE meni će doći još nešto gore. Dan kada sam bila osjećala 15 emocija odjednom.
Pa sad smatram da je suicid najgore moguće rješenje. Dakle. Recimo.
Umreš.
Popiješ preveliku dozu tableta sa ormarića, možda uzmeš žilet iz ladice, ili sve jako brzo završiš pa samo uzmeš pištolj.
Uzet ću za primjer ovo prvo.
To je način na koji bih se ja osobno ubila.
Dakle popiješ te vražje tablete. Vrti ti se u glavi, gubiš ravnotežu, osjetila ti se polako gase, loviš zadnji dah. Moliš boga da sve što prije završi, samo da što prije prestaneš osjećati, prestaneš razmišljati, prestaneš vjerovati.
I umreš.
Ne znam tadašnji put, što se događa s tobom.
Možda ne ostaješ prisutan, da vidiš kako te majka nađe na podu nepomičnog, zaustavljenog srca, mirnog poput kipa, bez prirodnih udisaja i izdisaja
Ili kao ti prijatelj dolazi do tebe jer si ostavio nešto kod njega prošli dan pa ti sada to pokušava vratiti.
Nećeš vidjeti njegov izraz lica. Nećeš osjetiti nevjericu i šok koju on osjeća. Kao što je on bio za tebe toliko puta, ti nećeš biti tu za njega, sad kada te treba živoga.
Neeee……
Bit ćeš mrtav. Ili mrtva.
Nećeš im moći reći da ćeš uvijek biti duhovno uz njih, natjerati da ti povjeruju. Nećeš imati glasa za to.
A ni snage ni volje.
I tada dođe tvoj sprovod.
Ležiš u toj šugavoj zatvorenoj kutiji, da možeš osjećao bi klaustrofobiju kao nikada do sad, ne čuješ plač i dozivanje ljudi kojima jest stalo do tebe. Ne vidiš kako ti bacaju ruže na lijes šaljući te na vječni počinak.
Ne osjetiš zemlju koja pada na tebe.
Nisi svjestan praznine koju si ostavio za sobom, i koliko će puta ljudi te oplakivati gledajući tvoje slike i prisjećajući se trenutaka provedenih sa tobom.
Neeee……
Biti ćeš mrtav. Ili mrtva.
Počiniti ćeš najsebičniji mogući čin, sebe ćeš spasiti, ako se to može nazvati spasenjem, a ostale ćeš ostaviti same, bez čak i onog malog značaja koji si im pridonio u životu.
Dali znaš što čes mi učiniti? Da neću noćima spavati misleći o tebi, o tome kakva si osoba bio, i sto te nagnulo na ovaj strašan čin? Dali znaš da ćeš mi nedostajati, iako možda nismo se ni znali?
Vjeruješ li mi kada i kažem da nikada neču preboliti tvoj odlazak, da će me tjerati da uzmem žilet, i da si ispišem tvoje ime po rukama?
Dali te briga kada kažem da ćeš mi nedostajati?
Znači li ti to uopče išta?
Tužno je kada vjeruješ da nema nade, nalaziš izlaz u tami.
Da je tvoje svjetlo na kraju tunela optička iluzija.
Tužno…
Eto. Zato se ne želim (više) ubiti. Jer ja ne želim povrijediti svoju majku ma koliko mi god ona branila izlaske, ili Anu koliko god me ona ne shvaćala ozbiljno ili Lu koliko god me znala blago živcirati nekom svojim ponašanjem, ili Katarinu, ma koliko god se ona lako povrijedila na neko moje bezazleno ponašanje.
A ni druge ljude koji su u mom životu. Oni možda ne znaju da mi je stalo do njih, nije ih možda ni briga, ali ja ih ne želim ostaviti iza sebe. Pridonosim im mali značaj, gotovo zanemariv, ali kada si jednom u nečijem životi, makar i na minutu, sekundu, i ako te se oni sjećaju, dio si njihove egzistencije. I odavde nema nazad.
Evo, dakle to bi bilo to.
Ufff dosta sam tema prešla od početka pa do kraja =)
Ah, ništa gibam sad
Puffa
Vončca
PS. Novi GooGle Poll je već dolje, Vampiruša je nacrtana, nadam se da ste zadovoljni sa time kako je ispala
Big kiss
Pogledajte u doljne boxeve, imam dosta novih crteža.
*Huggles*
