Pregled posta

Running away, forget yesterday well make the great escape, wont hear a word they say they dont know us anyway

Promijenila sam dizz. Promijenila sam glazbu. Promijenila sam slike. Promijenila sam život.
Svoj sam život uspoređivala sa mojim pjesmama. Upalila bih Cancer, i stavila ju na ponavljanje. Mazohistički sam ju slušala, bez obzira na to koliko me boli srce kada ju slušam, koliko ostajem bez daha kada ju puštam. Slušala sam ju. No onda sam stavila na normalno prolaženje pjesma. Cancer bi s vremenom završio. Počeo bi Famous Last Word.
Isto tako život. Stalno sam živjela u sjećanjima na ono prije, na ono što je prošlo i što sam pokušalala uzaludno vratiti nazad.
Ponavljala bih iste pogriješke, iste gluposti, i doživjela ista razočaranja… dan za danom, mjesec za mjesecom. No tada sam izašla van. Izašla sam van iz svog tijela i gledala kako ljudi oko mene pate gledajući me slomljenu. Tako sam i život stavila na normalni prolazak događaja. Nisam bježala od uspomena, a nisam ih se i više bojala. Prestala sam ponavljati iste gluposti i iste pogreške. Našla sam bolji način za život od onogakojisam prije voljela. Mnogi nedavni događaju su na to utjecali. Na primjer:
Bila sam na rođendanskom partyu i shvatila puno više toga od toga što se obično sazna na uobičajenom partyu. Ne samo tko su mi prijatelji, nego i tko su izdajice, a kome nije stalo do mene.
Povrijedili su me moji prijatelji. Oni kojima sam vjerovala. Oni koji su me izdali.
Šćućurila sam se u kutu sobe i plakala. Tiho i nečujno, iako su mi se ramena tresla. Nisam prikrivala jecaje koji su mi navirali iz grudi. Baš prije toga Jajo i još neki (uglavnom jajo) su mi prebacivali o tome kako je emo glup, da se režem da bih dokazala da sam emo, neke stvari o kojima znaju da ne volim pričati, i znaju da mi je teško kad o tome slušam. Ja to nisam mogla podnijeti. Rasplakala sam se (takva sam ja preosjećajna) i slušala MCR Kill All Ur Friends. Najviše zbog dijela lyricsa koji ide ovako:

You'll never take me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
'Cause I'm still here.
You'll never get me alive.
You'll never take me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never take me alive.
You'll never get me alive.
Do what it takes to survive,
And I'm still here.
You'll never get me.
(Still here!)
You'll never take me.
(Still here!)
You'll never get me alive.
Da murdescene, to je taj lyrics koji si ti napisala u svom postu pred par… postova.
No dobro. Tada ju Lu ušla. Ja sam sjedila tamo sklupčana. Ona sjela sjela na sofu ispred mene. Rekla mi je:
«Ti dobro znaš da ja ne želim da se ti režeš. Ja ne kažem da je važno to da ti dokazuješ da si emo. Meni to netrebaš dokazivati. Ja kojoj je to važno već to znam. Nije ti važno što kažu na primjer ljudi o tebi koji su sa tobom dobri jedan dan jer si ima dala zadaću a drugi će te kritizirati zbog kose. Takvi ljudi ti ne trebaju. A osim toga, meni je tvoja krv dragocjena. Ali dragocjena kad teče tvojim žilama, a ne po nekom tapisonu ili nekom starom ispucalom parketu. Meni je samo važno da ti budeš uredu. Jer ti mi se prerežeš, samo da na trenutak ne paziš, ja izgubim prijateljicu. A, ja Ivona, ne želim izgubiti prijateljcu. Ja ne mogu izgubiti prijateljicu. Ti I Ana ste napokon nešto lijepo što mi se dogodilo i ne namjeravam dopustiti tome da ode iz mog života. Shvaćaš?» samo sam ju slušala bez riječi. Gledala sam joj lice, iako se u mraku nije baš najbolje moglo vidjeti. Znala sam da će joj oči se zajsjasti, od načina na koji mi to govori, da će joj se obrve zabrinuto skupiti. Glas joj je bio odlučan i žestok dok mi je to govorila, i samo sam primjetila pri blijedom svjetlu koji je dopriao sa kraja hodnika, da su joj se ruke kretale. Gledala sam ju dok mi su se jecaji smirivali u grlu, sve dok nisam mogla ponovno udahnuti, dok nisam se mogla ponovno nasmiješiti. Shvatila sam. Iako pomalo prekasno, shvatila sam:
Nisam htjela više plakati zbog njih, i onoga što su mi govorili.
Nisam htjela trošit svoje vrijeme i osjećaje i brigu na njih. Moja Lu je to zaslužila. Isto kao i Anamarija koja mi je najprije došla te nije govorila samo mi stisnula ruku i rekla: «Nije uredu od njih, znaju a ti to smeta a i dalje te tako omaložavaju». Bilo mi je grozno krivo što svojim ispadima kvarim Petrin i Anamarijin rođendan, ali jednostavno nisam mogla. Petra, Sara I Dona nisu došle do mene, ali nisam im zamjerila. Nisu sučestvovale u tom draženju. Jajo je sav pokunjen došao, pokušao mi se ispričati, ali neću. Neću mu oprostiti. Jer, kada mi je bratić umro, točno na sam dan njegovoga sprovoda, dođe on meni i počne me izazivati i dražiti zbog moje crne odjeće. Tada mi je moja Ančca došla u spas, i povela me u jedan simpatičan dućančić sa raznim mirišljavim preparatima, od kojih te zaboli glava, ali više ti se ne plače. Kupila mi je jedan simpatičan sapunček mirisa lavande, i potrošila ostatak svog džeparca na njega.
Stvarno, Jaji ću reći da se više ne želim družiti s njim ili biti s njim u društvu. Živcira me to što stalno govori da su Emo idioti, da smo ovo, da smo ono. Pred par dana mi je pokušao skinuti znojnik sa ruku da mi gleda ožiljke. Ja sam ga odgurnula i udarila. Bila sam jako isprovocirana. No dobro.
Shvatila sam puno toga zadnjih dana.
Sve što sam morala napraviti jest uključiti Famous Last Word, ustati, dignuti glavu, i išla se suočiti sa onime preko čega se ne ide, nego protiv čega se bori.
Entuzijazam mi je poput otrova prolazio žilama, peckao pri površinama. Napokon sam bila hrabra. Napokon sam bila smažna. Napokon sam se riješila svake slike osobe sa slomljenim srce. Napokon… Ja sam bila ja. Bez straha i sa nekom individualnošću. Nečime čime samo ja mogu upravljati. I napokon sam uspješno prešla preko mnogih stvari koje su me mučile i uništavale svakim danom.
I znate što?
Život mi je na fast fowardu.
Ja živim. JA sam živa, i živjet ću dokle bog ne odredi da mi je kraj. Neću si oduzeti život. A znate li zašto?
Iskreno neznam ni ja što je razlog ovakvom entuzijazmu i optimizmu. Neznam dali to ima veze sa nadolazećom slobodom, ili sa činjenicom da napokon pripadam nekom društvu, da sam ga mogla sama izabrati, bez ičije prisile?
Ili samo zato što mi Famous Last Word na najjačemu svira u uhu.
Ja ne znam. Nije ni važno. Razlozi nikad nisu važni. Važniji su postupci.
Važnije je ono što si sada nego ono što ćeš biti. Važnije je brinuti se za nekoga drugoga nego samo za sebe, jer će se netko drugi brinuti za tebe. Važnije je živjeti i voljeti nego plakati i umrijeti.
Ja sam izronila iz crne duboke vode. Voda je bila poput živog blata i sprječavala me da izronim i da se spasim.
Ja sam ovaj put pobijedila. I nastavit ću pobijeđivati koristeći ovaj novi strani osjećaj u meni.
Hvala što ste mi podrška ljudi…
Sve vas voljam.
Puffa
Xoxo
WoNcHcA aka Mala Emica =)
PS. Nadam se da vam se sviđaju slike, gledajte google pool i pomozite mi odrediti o sljedeće crtežu.
Papa
PPS. Na kraju posta pozzam swoje Zibre
I moju Anchcu i Lu i Katu
Huggles sreche moje…

EdIIIIt. Wa
Dakle, nacrala sam nekaj malo sjatko samo onak za razonodu, jer mi je
bio bed prichekati da mi glasujete
Dajte mi glasujte na google pollu!!!!! MOram znat kaj chu crtat!!!!!!!!!
google poll vam je ispred slika (crtezha)

gaara
maji sjatki medeni gaara
da koji je poubijao pola sela
hm, this is why i hate kids
=))))))))))))))))))
kissam waas

Post je objavljen 19.06.2008. u 20:08 sati.