nedjelja, 15.10.2006.

Do you remember me..?

Sjedila sam na antiknom naslonjaču prebacujuću s programa na program.Nisam mogla naći ništa zanimljivo.Ostavila sam na nekoj seriji..Tata je kao i obično zurio u neke papire u radnoj sobi.A mama?Vjerojatno je kod neke frendice iako je 22 sata.Mi smo čudna obitelj..Stari je odvjetnik i stalno je u uredu.Rijetko kad ga vidim..A mislim da zapravo,on ni ne zna koliko ja imam godina….A mama?Pa čudna u svakom slučaju..Nekada je zakon i sve a nekad bih ju ubila…Ima dugu crnu kosu i blijedu put(to sam naslijedila od nje).Stvarno je prelijepa.Jedinica sam pa se ne moram boriti za svoje mjesto pod obiteljskim nebom.DA kažem nešto o sebi…Pa zovem se Elizabeth,ali svi me zovu Ella.Imam 15 godina i idem u srednju školu.Oblačim se uglvnom u crno i navijačica sam..Da da dobro ste pročitali.Istina..i kapetanica sam pa su kostimi i koreografija uglavnom po mom..I misam se pretvorila u Barbie.Imam dečka..Michael..Zovemo ga Mike,metalac je i naaaajslađi tip na svijetu..Moja naj frendica se zove Natasha ..Tash..pa svi imamo nadimke zapravo.Punkerica.. Ona je zakon cura i odana frendica..ali to se odnosi na dečke..mislim..odanost..često ih mijenja.Totalka je otkačena i spremna na zabavu.Zaljubljena je u vampire.Onda je tu i David..Moj bratić.Njega jednostavno obožavam.On je darker.Što bi ljudu neki rekli..Mi smo svu čudaci.Ali nas se četvero držimo uglavnom skupa.Iz razmišljanja me trgnulo zvono mobitela.
-Jel mogu doći-pisala je Tash
-Pa ponoć je-ok,ok volim pretjerivati..
-Nema veze,prespavat ću-odg.mi je.
-Ajd dođi-napisala sam joj.
Nakon par minuta bila je kod mene.
''Hey..'',reče je i uđe unutra.
''Hi'',odgovorih.
Krenule smo uz stepenice u moju sobu.Sjela je na moj krevet.Kako opisati moju sobu?COOL..Nisam umišljena ili tak nešt..Ali svi mi to kažu.Sve je crno..uglavnom..na zidovima su moji crteži i posteri meni najdražih grupa.
''And?Zašt si došla?Trebaš nešto?'',upitah sam ju sa huuuuuge osmojehom
''A-a,ne.Stara mi se opet nalila.'',odgovori mi je čupkajući konce iz poderanih traperica.
Tata joj je umro kad je imala 6,a mama joj je alkoholičarka pa ona dođe kod mene kad ova popizdi.Ovaj je put,začudo,ušla s vrata..Inače me čeka u sobi..Popne se dijete kroz prozor..Imam one ljestvice za ružu penjačicu.Baka mi je dala sjeme.Sjela sam do nje i obgrlila ju.
''Sunce,a zašto se ti ne doseliš kod mene?'',pitah ju.
''Bilo bi to lijepo,ali znaš da ne mogu'',odvrati gledajući me sa onim svojim prekrasnim velikim smeđim očima punim suza.Samo sam ju pogladila po žarko-crvenoj kosi.Upalila sam komp.
''Idi na net i traži nešt o'',počela sam.
''Vampirima da'',dovrši ona umjesto mene.
''Aha..Ja idem po senviče''rekoh joj.
''A tvoja linija?Ipak si chearleadersica..''Joj uvijek se naslađivala s tim..
''Pa..ko ima neš protiv..nek me ne gleda..'',rekoh dok sam izlazila iz sobe.

- 17:59 - Tvoje riječi ( 2 komentara) - Tvoj papir - #

četvrtak, 12.10.2006.

...:::whatever:::....

OPROSTI MAMA...

-Joj, još jedan prokleto dosadan dan. Ma, znam napamet što ću radit.-Mislila je Karla.
Probudio ju je glas njene stare: "Diži se! Marš u školu." Joj, kad bi me barem barem jednom ostavila na miru ujutro. –mislila je.Kak' ona uživa kad može napraviti ono što ju nervira. A njena sestra...Anđelak mali...Uf, kako joj ide na živce.Mrzi biti s njom u prostoriji. Kad je ona tamo radi sve što može da bude u centru pažnje. Imala je brdo frendova. Karla i ona su bile čista suprotnost. Karla nije imala prijatelje, bila je zatvorena, šutljiva i stidljiva. Bila je totalni outsider. U crnom od glave do pete s piercom u nosu, a ni u školi nije bila naj. Nitko se nije trudio približiti njoj pa nije ni ona imala ogromnu želju trčati za svakim, a i imala je neku "fobiju" od ljudi. Nije se baš ugodno osjećala kad bi morala s nekim pričati. No to joj je bilo potpuno prihvatljivo. Sve do jednog prokletog dana. Taj dan započeo je kao i svaki drugi. Bila je srijeda. Kišna, tmurna srijeda. Stari joj je bio na poslu, a stara ležala u krevetu, bolesna. A ono derle od sestre zurilo je u TV. Od kada su saznali da je mama bolesna, derle se jako promijenilo. Zadnja tri dana bilo je užasno. Stalno je ležala u krevetu. Nije mogla ni jesti ni piti. Stara i ja Karla se uvijek svađale, stalno. Nikad ju nije bilo briga zbog njenih riječi. Do toga dana. Onako nikakva ustala se iz kreveta i krenula u kuhinju. Dok se vukla do kupaonice, čula je tresak. Otrčala je do kuhinje i imala što vidjeti: njena mama usred kuhinje, bosa na ledenim pločicama stoji, a ispred nje razbijena čaša. "Ah, krasno. Pa jel nisi mogla nekog zvati?" pitala je bijesno kupeći krhotine stakla. "Mogu sama". rekla je saginjući se. "Ostavi. Ja ću, sjedni tamo" rekla joj je podižući se. "Rekla sam ti da mogu sama!" dreknula je na nju."Ah tako znači. Toliko sam se trudila da ti ne prigovaram, da sve sama napravim, da te ne zamaram sa svojim problemima, a ti meni tako." rekla joj je na rubu suza. "Ha" rekla je sa sarkastičnim smiješkom na licu. "Ti kao imaš problema."Ma, znaš što? Boli me briga. Radi što hoćeš! Ne želim te nikada više vidjeti. Da bar umreš!" Viknula je Karla bijesno i istrčala iz kuće. Nije joj bilo ni na kraj pameti ići u školu. Tumarala je ulicama grada ne obaziravši se na zvonjavu mobitela. Uzela ga je iz džepa i pogledala na zaslon. Pisalo je "Derle". Nije se imala namjeru javljati. Ugasila je mobitel i stavila ga na dno torbe. Stala je na sredinu pješačkog mosta i zurila u Dravu. Vjetar je puhao, a ona je samo stajala tamo i zurila u tmurnu vodu koja je tekla kao da nema nikakav cilj. Samo je slobodno tekla i tekla.. Kad bih barem mogla i ona tako ići, lutati bez određenog cilja, u jednom smjeru. Neprestano, od izvora do ušća. Ne osvrtati se. Još je dugo zurila u vodu.
Pogledala je na sat. Pola tri. Možda bi trebala poći doma. Počela se vući niz most, pa kroz ulice... Počela je padati kiša. Ledena kiša. Na sebi nije imala ništa, samo tanku jaknu. Počeo je pljusak, no njoj se nije žurilo kući, samo se nastavila vući po praznoj ulici. Nebo je bilo prekriveno tamnim oblacima. Približila se kući. Pred njome je bilo tetin auto. Polako je izvukla ključeve i bez ikakve žurbe otvorila vrata.. Ušla je u dnevni boravak i pustila da torba padne s ramena. U kući je vladala smrtna tišina. Svi su gledali u nju kao da su je zbog nečega optuživali. Stajala je tamo mokra do kože i zurila u njih. Došli su i teta i baka, čak je i tata došao sa posla. Derle je sjedilo u kutu držeći mamin omiljeni džemper u rukama sa crvenim očima od plakanja. Nešto ju je
probolo u trbuhu. Otišla je u svoju sobu, sjela na krevet i zabuljila se u suprotni zid. Ušla je njena sestra.
To je bilo prvi puta da je pomislila na nju kao na sestru, a ne kao na neko derište, ali samo ju je brobola pogledom i rekla: "Mama je mrtva, a ti si ju ubila. Ti!" Samo ju je pogledala. Ona je nastavila polako povisujući ton: "Ti si ju ubila. Mrzim te! Da joj nisi rekla one grozne stvari ona bi sada bila tu. Kako si mogla? MRZIM TE!!!" Nije znala što da joj kaže. Počela je jecati. Tata je došao u sobu i uhvatio je za ruku. Karlu nije ni pogledao. Izveo ju je van. Znala je da me i on krivi za maminu smrt, ali i ona je znala da je kriva i nije se mogla nositi s tim. Da joj barem nije rekla onakve odvratne stvari. Kad se samo sjeti da joj je poželjela smrt. Da se barem nije počela svađati. Ona i njen dugi jezik. Zašto nije šutjela i pustila je da tjera po svome? Ne traži nikakvo sažaljenje. Zna da je kriva. Sutradan je bila sahrana. Došlo je pola škole. Pola ljudi nije ni znala, a nisu ni oni nju.Došli su radi reda. Nije stajala naprijed sa tatom i Lucijom, nego iza, gdje ju nitko ne vidi. Puhao je snažan vjetar. Nitko ju nije ni tražio. Nije plakala uopće. Počele su svirati trube. Nije više mogla izdržati. Zaplakala je. Vruće suze tekle su niz njene ledene obraze. Ljudi su počeli prolaziti pored nje dobacujući joj
optužujuće poglede. Bilo joj je dosta svega. Otrčala je do kuće, ušla i otrčala ravno do kupaonice. Kopala je po lijekovima dok nije napokon našla što je tražila. Mamine tablete za spavanje. Uzela je bočicu i otišla do svoje sobe. Sjela je za stol, uzela komad papira i počela pisati:
Znam da sam kriva što mame više nema. Žao mi je zbog riječi koje sam joj rekla jer znam da joj je zbog toga pozlilo. Znam i da me ne želite više vidjeti pa mislim da je ovo najbolje rješenje. Ne tražim oprost niti sažaljenje, jer znam da to neću dobiti. Nisam se imala kome izjadati. Sve ono što sam joj rekla nisam mislila. Dugo sam potiskivala osjećaje u sebi. Ono što ću napraviti je i više nego kukavički čin, ali nemam snage više trpjeti vaše optužujuće poglede i šutnju. Ova dva dana potpuno ste me ignorirali, ali to razumijem. Zato vjerujem da vam neću nedostajati. Morala sam ovo napisati. Vraćate se tek navečer, a mene tada neće biti. Tata, molim te daj Luciji sve ono što ja nisam imala. Najvažnije: daj joj ljubav za kojom sam ja žudjela. Niste vi krivi. Ne optužujte se. Ovo je moje zbogom. Nadam se da ćete biti sretni bez mene. Tata, Lucija,
voli vas Karla.
Otišla je do linije i uključila pjesmu:"Mama I'm comming home" od Ozzyja Osbournea i legla na poravnatu postelju...
Otvorila je bočicu s tabletama i drhtavim rukama istresla sav njen sadržaj u usta...
Likovi su stvarni!Priču je napisa,a moja sestra zar nije tužna?

- 20:13 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

subota, 07.10.2006.

...:::Well..I'm back:::...

Hello nadam se da ste svi ok!

-sjedim u sjeni stare lipe na mračnom polju
-sjedim i promatram divlje konje koji bezbrižno trčkaraju uokolo
-sve oko mene je mračno...jedina izvor svijetlosti je
baklja zabodena u zemlju
-na mom licu pojavi se suza jedna
-molim te dođi da se ne pojavi i suza druga
-ti me se nesječaš ali ja se sječam tebe!
-vjerujem u tebe
-tvoji ne snovi prolaze polako
-nemoj me pokušavati popravit nisam slomljena
-molim te ne plači
-ne boj se ne spavam još sam bdna
-još uvijek sam ovdije...sve je ostalo od juče
-možeš li me čuti...možeš li me osjetiti u svom umu?
-moram te izbaciti iz glave
-zbogom
-nemogu više misliti na tebe!
-moram krenuti dalje
-osječam jaku bol u prsima
-sada ti dajem moje srce jer to je jedino što mi je ostalo

- 19:13 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #

srijeda, 04.10.2006.

....:::Jebeš naslov:::...

Born with no soul, lack of control
Cut from the mold of the anti-social
Plug them in and then turn them on.
Process the data, make yourself the bomb
What is your target
What is your reason
Do you have emotions, is your heart freezing
Seizing this opportunity to speak
Ya didn't say nothin but turn your fucking cheek
Dead cell. Dead cell.
Sick in the head, living but dead, hear what I said
Learn a lesson from the almighty dread
Jah. Not to worry ya. Not to scare ya...
Kids are getting sick like malaria
Situation gets hairier. I'm throwin up all types of barriers
I'm tellin ya the kids are getting singled out
Let me hear the dead cells shout. Dead cell. Dead cell.
Born with no soul
Lack of control
Cut from the mold of the anti-social
Plug them in and then turn them on
Process the data
Make yourself the bomb
No soul. No control.
Cut from the mold of the anti-social.
Plug them in and then turn them on.
Process the data. Make yourself the bomb.
Stop pointing fingers cause we are the guilty
Of clean cut lines and truth that's filthy
Believe what is the root of the word
Out comes lie when it's cut into thirds
I don't believe what my eyes behold, No
I don't believe what my ears are told, No
Seizin' this opportunity to speak
I'm saying something don't turn your fucking cheek
Dead cell Dead cell.
Born with no soul. Lack of control.
Cut from the mold of the anti-social.
Plug them in and then turn them on.
Process the data. Make yourself the bomb.
No soul. (Dead cell) No control.
Cut from the mold of the (Dead cell) anti-social.
Plug them in and then (Dead cell) turn them on.
Process the data.
Make (Dead cell) yourself the bomb.
Dead. Cell. Dead. CELL!!
Dead cell. Dead cell.


- 19:54 - Tvoje riječi ( 1 komentara) - Tvoj papir - #