Mystery story

Slavni ukleti dijamanat



Kao i "kobna lubanja",priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljutskih osjećaja.
Louis XIV.kupio je dijamant 1668.godine od francuskog trgovca Jean-Baptistea Taverniera,za kojeg se vjeruje da ga je ukrao(kao"Zeleno oko malog žutog boga"Miltona Heyesa)iz oka nekog idola u indiskom hramu.(Jedan autor spominje hram Rama-sitra,blizu Mandalaya.)
Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio za Indiju ne bi li povratio bogatstvo,ali je na putu umro.Kralj je dao oblikovati dijamanat u oblik srca,a nosila ga je Mme.de Montespan,kraljeva ljubavnica koja je bila upletena u zloglasnu "aferu s otrovima",u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa.Bila je upletena crna magija,a opet Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve;pritom je golo tijelo Mme .de Montespan služila kao oltar.Skandal je ušutkan,ali je Mme.de Montespan pala u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardnte("komori sa svijećama")te su poslije spaljene.I tako se ćini da je,poslije Taverniera,Mme.de Montespan kojoj je "francuski plavi",kako su zvali dijamanat,donio nesreću.
Stotinu godina poslije,kralj Louis XVI.dao je dijamanat svojoj ženi,kraljici Mariji Antoaneti;zbog upletenosti u skandal s dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva,pa je to bio jedan od neizravnih povoda za Francusku revoluciju,u kojoj je ostala bez glave.Princezu de Lamballe,kojoj je Marija Antoaneta posudila dijamanat,ubila je svjetina.
Dijamanat se ponovno pojavio u Londonu,ali znatno smanjen-s izvornih 112.5 karata (22,5grama) na 44,5 karata-manje od polovice prvotne težine.Kupio ga je 1830.godine londonski bankar Henry Thomas Hope,za 18 000 funti i od tad je poznat kao dijamant Hope.Koliko nam je poznato,Hopeu dijamanat nije teško naštetio,a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rukama pjevačice May Yohe,koja se udala za lorda Franciesa Hopea;njih su mučili bračni problemi i žena je porekla da će dijamanat donjeti nesreću svima koji će ga imati.Umrla je u siromaštvu i za to okrivljavala dijamanat.
Lord Francis ga je,opterećen velikim financiskim teškoćama,početkom 20 st.prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu Colotu,koji je poludio i ubio se-ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom,koji ga je posudio francuskoj glumici iz Folies Bergerea,a onda je ustrijelio iz svoje lože prve većeri kad ga je nosila.Njega su zaklali revolucionari.
Kupio ga je grčki draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliu(ili je prema drugoj verziji bio"pogurnut").Turski sultan Abdul Hamid,poznat kao "Abdul Ukleti",kupo ga je 1908.,a sljedeće je godine svrgnut;poludio je.Sljedeći vlasnik,Habib Bey,utopio se.
Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierrea Cartiera otišao u Ameriku,Edwardu Bealeu Macleaneu,vlasniku Washington Posta.Nedugo zatim je,umrla mu je majka,a zatim i dvije sluškinje.Njegov desetogodišnji sin Vison,koji je uvijek bio strogo ćuvan,jednog je dana pobjegao čuvarima,istrčao pred kuću i poginuo pod kotačima automobila.Maclean se rastao od supruge Evalyn,upleo se u poznat skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar.Evalyn je zadržala dijamanat i često ga nosila,odbacivajući priče o njegovoj zlokobnosti.Ali,kad joj se kći 1946.godine ubila tabletama za spavanje,svi su se sjetili da je na dan vjenćanja nosila dijamanat.
Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947.godine,sve je njezine dragulje kupio newjorški draguljar Harry Winston,navodno za milijun dolara.Izložio je dijamant u New Yorku,ali ga je na kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian;to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula "ukletost"dijamanata.Paket je danas izložen zajedno s dijamantom.
Kada je 1965.godine testiran ultraljubičastim svijetlom u Labaratoriju De Beers u Johannesburgu,nastavio je žariti poput užarena ugljena nekoliko minuta nakon testiranja,što je jedinstveno fenomen među dijamantima.
Skeptici prokletstvo dijamanta Hope,kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice,smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća.I dok je o ovom slučaju skeptičnost možda opravdana,bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao i praznovjernicu.Pokojni T.C Lethbridge bio je uvjeren da tragedija i neugodni događaji mogu ostaviti svoj "otisak"na mjestima na kojima su se dogodili;tu je teoriu prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20 st.On je smatrao da se neka takozvana proganjanja mogu protumačiti kao"snimke".Takve je on snimke nazvao ghoul(lešinar ili demon)-pod njim je podrazumjevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.Kad mu je bilo 18 godina,šetao se s majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada oboje obuzela duboka tjeskoba.Poslije se doznalo da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovijeka koji se ubio;Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba toga čovijeka nekako "snimljena"u okolini.Četrdeset godina poslije,on i njegova supruga Mina otišli su skupljati morsku travu na obližnjoj plaži u Ladreamu u Devonu.Dok su prilazili plaži,Lethbridge je opet osjetio "plašt"tjeskobe,kao da je zakoračio u maglu.Ubrzo je Mina rekla:"Ne mogu više podnjeti ovo mjesto",pa su otišli.Sljedećeg su vikenda ponovili izlet.Ponovno je osjetio isti "plašt"tjeskobe.Ovaj put Mina otišla na vrh neke stijene kako bi crtala.a onda je iznenada osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči.Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac doista nedugo prije skočio s te stijene i ubio se.Zaključio je da je oped razlog tjeskobi;jad tog čovijeka nekako je"snimljen"na električnom polju vode.(Oba su dana bila topla i vlažna,a primjetio je i da se na mjestu gdje je "tjeskoba"bila najača u more uljeva riječica.)Minu na skok nije poticao "duh"samouboice,nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči.Taj pojam "snimke" temelj je teorije psihometrije,sposobnosti nekih ljudi da "očitaju"povijest nekog predmeta tako što ga drže u rukama.
Vidovnjaci vjeruju da kristali imaju veliku sposobnost upijanja-odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline(prema istom načelu prema kojem kasete ne treba držati na suncu ili na radijatoru).
Postoji opsežna dokumentacija o "prokletstvima",po čemu bi se dalo zaključiti da neki predmeti mogu nositi"zlu sreču".Primjerice,cijela je knjiga posvećena brodu The Great Eastern koji je u 19.st.sagradio brodograditelj Isambard Brunel.Tijekom gradnje nestali su zakivač i njegov pomočnik;nitko nije primjetio da su zakovani u trup broda.Taj u to vrijeme najveći ikad izgrađen brod zapeo je tijekom porinuća i uzelo je tri mjeseca da se oslobodi.Zatim se Brunel srušio na palubi i umro tjedan poslije.Nakon toga je priča o brodu dugi niz katastrofa.Na njemu je poginulo još pet vatrogasaca.Dok je bio u luci na popravku,oštetila ga je oluja.Kapetan se utopio u čamcu zajedno s par sobara.Nekog je mornara zdrobilo kormilo.Drugi je čovijek pao preko palube.Katastrofe i štete nastavljale su se sve dok brod nije napušten,samo petnaest godina nakon porinuća.Kada su ga rasjekli,otkrili su trupla zakivača i njegova pomočnika.

Da se vratimo na kraju našem dijamantu Hope,zaključak bi bio:da su najvjerojatnije svećenici hrama Rama-sitra možda poduzeli mjeru kao i Egipćani uvezi svojih grobnica da ih zaštite od krađa,a to je bacanje uroka ili prokletstva na svete stvari.

blog layouts

Zima 1855.godine bila je osobiti oštra,čak i u jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage.U jutro 8.veljače,Albert Brailsford,ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu,izišao je iz kuće i vidio da je noću snježilo.Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala-točnije,kopita-niz ulicu.Na prvi pogled izgledali su kao obični otisci potkovanog konja;ali kad je bolje pogledao,vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu,a nisu išli jedan ispred drugoga.Ako je to bio konj,morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj.A ako je stvorenje imalo dvije noge,moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu,kao da hoda na špagi.Što je još čudnije,između otisaka,koji su bili dugi desetak centimetara,bilo je samo dvadesetak centimetara razmaka.Svaki je otisak bio vrlo jasan,kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo sljedili tragove kroz snijeg prema jugu.U čudu su zastali kada su otisci kopita prestali pred zidom od opeke.Bili su još zbunjeniji kada je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida,a da je snijeg na zidu netaknut.Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko teško stvorenje prešlo preko njega.Tragovi su prolazili ispod grmova ogrozda,viđeni su čak i na krovovima kuća.Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija odlučio zapanjiti selo.
Ali,ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir.Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometrom kroz krajolik.Kao da su nasumice prolazili kroz neke gradiće i sela-Lympstone,Exmouth,Teignmouth,Dawlish,sve do Tontnesa,na pola puta do Plymoutha.Da je bila riječ o šaljivdžiji,bio bi morao prevaliti put od 60 km,velikim dijelom kroz dubok snijeg.Osim toga,šaljivdžija bi se sigurno žurio da pređe što veću udaljenost,a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili,kao da su se predomislili.Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe-čini se da između Lympstonea i Powderhama.Ali,bilo je tragova i u Exmouthu,niže južno,kao da se okrenulo i vratilo.U toj krivudvoj putanji nije bilo nikakve logike.Na nekim je mjestima izgledao kao da "potkovica" ima razrez,što bi ukazivalo na raskoljeni papak.Bilo je to usred viktorijanskog razdoblja i malo je tko u selu dvojio o postojanju vraga.Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama;kad bi pala noć,ljudi su zaključavali vrata i držali nabijene sačmarice u ruci.Priča je dospjela u novine tek nakon tjedan dana ;16.veljače 1855.londonski Times prenio je priču,dodajuči da se u većini vrtova u Lympstoneu vide tragovi čudnog posjetitelja.Sljedečeg dana objavljena je reportaža u Plymouthu Gazetteu,koja je spomenula teoriju nekog svećenika kako je to mogao biti klokan (LoL)-svećenik oćigledno nije znao da klokani imaju pandže.Reportaža u exeterskom Flying Postu iznjela je malo vjerojatniju tezu da je riječ o ptici.Ali,novinar Illustrated London Newsa odbacio je tu zamisao ističući da ni jedna ptica ne ostavlja trag u obliku potkove.Dodao je da je proveo pet mjeseci zimi u kanadskoj zabiti i da nikad nije vidio jasnije tragove.
U Illustrated London Newsu od 3.ožujka,veliki prirodoslovac i anatom Richard Owen dogmatički je tvrdio da je riječ o tragovima stražnjih nogu jazavaca i rekao da su se te noći mnogi jazavci probudili iz zimskog sna tražeći hranu.Nije objasnio zašto bi svi ti jazavci probudili iz zimskog sna tražeći hranu.Nije objasnio zašto bi svi ti jazavci skakutali na jednoj stražnoj nozi.(Pet godina poslije bit će jednako dogmatičan-i jednako u krivu-glede Charlesa Darwina i porijekla vrsta.)Neki je liječnik opisao kako su on i jedan kolega"uložili znatnu količinu vremena trudeći se da otkriju osobitost te izvanredno neobične pojave"(Viktorijanci su se voljeli pompozno istraživati.)Tvrdio je da su "podrobnijim pregledom mogli jasno vidjeti otiske prstiju i tabana neke životinje".Njegov kandidat bil je vidra.Drugi dopisnik,koji se potpisao kao "Ornither",bio je uvjeren da su to otisci velike droplje čiji su vanjski prsti,tvrdio je,zaobljeni.Neki gospodin iz Sudburyja rekao je da je nedavno vidio tragove štakora oko nasada krumpira i da su izgledali točno kao crteži "vražjih otisaka".Mislio je da su štakori skakali po snijegu i spuštali se punom težinom te tako stvarali otiske slične potkovi.Neki Škot smatrao je da je krivac zec ili tvor koji su skakali po snijegu.Te su ideje manje apsurdne nego što zvuče.Svakako bi objasnili najneobičniju osobinu tragova-to da su slijedili jedan za drugim kao da ih je ostavila jednonoga životinja.No ipak ne objašnjavaju zašto se tragovi nastavljaju kakvih šezdeset kilometara.
Možda je najvjerojatnija hipoteza onu koju je postavio Geoffrey Household,koji je bio urednik knjižnice u kojoj je obuhvaćena sva prepiska o toj temi.U pismu autoru,on kaže:
Mislim da je iz brodogradilišta u Devonportu slučajno pušten nekakvi pokusni balon.Oslobodio se i vukao dva utega na konopcima.Trag koji su utezi ostavljali penjao se preko zidova,stogova sijena itd...Satnik Carter,koji je iz tog područja,kaže mi da je njegov djed radio u Devonportu u to vrijeme i da je cijela priča zataškana jer je balon uništio nekoliko staklenika,prozora itd.Kaže da je balon na kraju pao kod Honitana.
Ti su podaci vrlo zanimljivi i lako bi mogli biti rješenje zagonetke.Ali,ako je tako,još uvijek valja objasniti jednu anomaliju.Pogledamo li kartu "otisaka stopala"vidjet ćemo da su krivudali ukrug između Thopshama i Exmoutha.Bi li odbjegli balon tako lutao naokolo?Zacijelo bi njegova putanja bila manje-više ravna crta,u smijeru vjetra,koji je,uzgred,puhao s istoka.
Činjenica da je trebalo tjedan dana da se prva vijest pojavi u novinama znači da su se neki bitni tragovi nepovratno izgubili.Bili bi zanimljivo znati,primjerice,jeli snijeg koji je pao te noći bio prvi snijeg u veljači 1855.Bila je to oštra zima i mnoge sitne životinje,uključujuća štakore,zečeve i jazavce,bile su zacijelo izgladnjele te su u veljači mogle potražiti hranu.

Sve u svemo nema dovoljno dokaza da je ijedna prirodna pojava mogla prouzročiti takve tragove,jedino je sigurno da je zagonetka sada nerješiva.

Sedamdesetogodišnja gospđa Mary Reeser izgledala je deprimirano kada je u nedelju navečer 1.srpnja 1951.sjedila u svojem dubokom mekanom naslonjaču i pušila cigaretu.Oko devet sati navratila je njezina gazdarica da je pozdravi.Gospođi Reeser još uvijek nije bilo do spavanja;bilo je vruće te večeri u St Petersburgu u Floridi.
U pet ujutro gospođu Carpenter probudio je miris dima;pretpostavivši kako je došlo do pregrijavanja crpke za vodu,otišla je u garažu i isključila je.U osam sati ju je probudio dostavljač brzojava koji je donio brzojav za gospođu Reeser.na njezino iznanađenje kvaka na vratima bila je vruća.Zazvala je upomoć,te su se pojavila dva lićioca koja su radila na drugoj strani ulice.Jedan od njih otvorijo je vrata uz pomoć tkanine;kada su se vrata otvorila zapuhnuo ga je vrući zrak.No unatoć tome soba se ćinila praznom te isprva nisu vidjeli nikakav znak vatre.Zatim su opazili crni krug na sagu i to na mjestu gdje je stajao naslonjač.Od njega je samo ostalo nekoliko opruga.U sredini se nalazila ljudska lubanja,"koju je vatra zacrnila i smanjila na veličinu loptice ta tenis",te djelić jetre pričvršćen za kralježnicu.



Sedamdesetogodišnja Marry Reeser


Bilo je tui stopalo u satenskoj papuči;izgorjelo do gležnja.Gospođa Reeser bila je žrtva zbunjujućeg fenomena koji se zove ljutsko samozapaljivanje;zabilježene su stotine takvih slučajeva.Pa ipak,u svojem standarnom udžbeniku sudske medicine dr.S.A.Smith i F.S Fides nedvosmisleno tvrde:"Do samozapaljenja ljudskog tijela ne može doći te nema svrhe o tome ni raspravljati".To je tipičan primjer samozavaravanja kojemu su znanstvenici skloni kada se suoče s činjenicom koja se ne uklapa u njihovo iskustvo.Na isti je način veliki kemičar Lavoisier odbacio mogućnost postojanja meteorita.Slučaj gospođe Reeser vrijedan je spomena zato što ga spominje profesor John Taylor u svojoj knjizi Znanost i nadnaravno,knjizi čiji je glavni cilj razobličiti čitavu ideju"paranormalnog"koja je,prema riječima profesora Taylora,sklono"pretvoriti se u ništa"kada ga se podvrgne znanstvenoj ocjeni.U daljnem tekstu,međutim,on priznaje kako postoje slučajevi koji su"relativno dobro potvrđeni"te navodi i slučaj gospođe Reeser.
-Dvadeset devet godina poslije,u listopadu 1980.,Leslie Scott iz bliza je promatrala slučaj samozapaljenja kada se s prijteljicom Jeanom Winchester,mornaričkom pilotom,vozila Avenjom Seaboard u Jacksonvilleu.Jennu je odjednom zahvatio žuti plamen,a ona je povikala:"Izvuci me odavde".Njezina je prijateljica rukama pokušala ugasiti plamen te se auto zabio u telegrafski stup.Pri pregledu Jeanne Winchester ustanovljeno je da je 20% njezinog tijela pokriveno opekotinama.No Jeanna Winchster je preživljela.U knjizi Michaela Hrrisona Vatra s nebesa (1976) koja govori o samozapaljenju navedeno je desetak slučajeva;iz njih jasno proizlazi da najveću zagonetku predstavlja činjenica što vatra rijetko zahvati išta drugo osim te osobe.
-U ponedeljak nakon Duhova 1725.u Rheimsu,Nicole Millet žena vlasnika Liona d Or,nađena je izgorena u neizgorenom naslonjaču,a njezin muž je optužen za ubojstvo.Mladi policiski liječnik Claude-Nicholas Le Cat,uspio je,međutim,uvjeriti sud da do ljutskog samozapaljenja dolazi te je Millet oslobođen-u presudi je stajalo da je njegovu suprugu pogodila "Božja kazna".Slučaj je nadahnuo Francuza Jonasa Duponta da prikupi sve što je mogao naći o samozapaljenju,a što je zatim objavio u knjizi De Incendiis Corporis Humani Spontanies,tiskanoj 1763. u Leydenu.
-Drugi poznati slučaj iz tog doba slučaj je grofice Cornelije di Bandi("valjda nije iz one serije "Bračne vode?")iz Cesene koju je u dobi od šezdeset dvije godine na podu spavaonice pronašla njezina služavka.Njezine noge u čarapama bile su nedirnute, a između njih je ležala napola izgorijela glava.Ostatak tijela bio je pretvoren u pepeo,a zrak je ispunjavala čađa.Krevet je bio neoštečen,a posteljina rastvorena kao da je izišla iz kreveta -možda da otvori prozor-no kada se uspravila,vatra ju je toliko brzo progutala da joj je glava pala između nogu.Za razliku od supruge krčmara Milleta grofica nije bila pijanica.(U to je vrijeme bila teorija velike količine alkohola u tijelu.)
Dva su romanopisca devetnaestog stoljeća iskoristili samozapaljenje da se riješe neželjenih likova.Kapetan Marryat posudio je 1832.pojedinosti iz Timesovog izvještaja kako bi opisao smrt majke svojeg junaka Jacoba Faithfula (u romanu istoimenog naslova) koja u krevetu pronađena "svedena na masni smolasti leš".Dvadeset godina poslije,1852.,Dickens je samozapaljenjem dokrajčio prodavača Krooka iz Sumorne kuće-njegov je leš"pougljenjem i nalik izgorijenoj cjepanici".G.H.Lewes,ljubavnik George Eliot,upustio se u raspru s Dickensom i izjavio da je samozapaljenje nemoguće što Dickens u predgovoru Sumornoj kući pobija navodeći trideset primjera iz novinskih izvještaja.Pa ipak,na kraju članka o Krooku u Dickensovoj enciklopediji (1924.) Arthur L.Hayward dogmatski tvrdi:"Mogućnost da se ljudi samozapale napokon je odbačena".On međutim ne objašnjava koji su je pokusi napokon odbacili.
Harrisonova knjiga koja je zbir rezultata mnogih studija,ne ostavlja sumnje u postojanje fenomena samozapaljivanja.No što dovodi do njega?Moramo priznati da u ovom trenutku taj slučaj zbunjuje medicinu.Hrrison,međutim,nudi nekoliko zanimljivih smjernica.On govori o istraživanjima američkog lječnika Maynea R. Coea,mlađega koji se zanimao za telekinezu-materiju u vlasti uma.Coe je mogao pomicati uske komade aluminija fiksirane na vrhovima igala tako da bi rukama prolazio iznad njih-razlog je očitio bio neka vrsta fizičkog "magnetizma".Pokušajuči razviti svoj bioelektricitet počeo je izvoditi razne joga vježbe;kada je jednog dana sjedio u naslonjaču osjetio je kako mu,počevši od glave,kroz tijelo struji snažna struja.O strop je na komadu konopca objesio kartonsku kutiju i otkrijo da ju može pokretati s udaljnosti-kada je zrak bio suh čak dva i pol metra.Koristeći električnu struju napunio je tijelos 35000 volta istosmjerne struje i otkrio da na isti način može pomaknuti tu kutiju.Činilo se da to dokazuje kako je svojim duhovnim vježbama proizveo zapravo struju visokog napona.Osim toga,popeo se sa zrakoplovom na visinu od 6400 m na kojoj je zrak bio izuzetno suh te je,nakon što je tijelo napunio s 3500 volta,proizveo električne iskre .Coe je iznio teoriju koja objašnjava fenomen levitacije-kada se tijelo jogija lebdeći podigne s tla-time što pozitivno nabijeno ljutsko tijelo odbija negativno nabijenu zemlju.(Evo sad smo malo skrenuli s teme samozapaljenja.)
-Žrtve samozapaljenja stare su i mlade.27.kolovoza 1938.dvadesetdvogodišnja Phyllis Newcombe živahno je plesala u Chelmsfordu u Essexu kada je njezino tijelo obavila plava svjetlost koja se pretvorila u plamen;umrla je u roku od nekoliko minuta.
-U listopadu iste godine djevojka po imenu Maybelle Andrews plesala je sa svojim mladićem Billyjem Cliffordom u noćnom klubu u Sohou kada je iz njezinih leđa,prsiju i ramena izbio plamen.njezin mladić,koji je u pokušaju gašenja zadobio ozbiljne opekotine,rekao je da u prostoriji nije bilo vatre-činilo se da plamen dolazi iz same djevojke.Umrla je na putu za bolnicu.Iz tih se slučajeva može zaključiti da je ples stvorio neku vrstu elektriciteta.Michael Harison čak ističe da "ritualni ples" u primitivnim plemenima služi za nagomilavanje emocijonalne napetosti u religiskim ceremonijama i predstavlja da se to i dogodilo i u gore navedenim slučajevima.
Michael Harrison ističe i neke zanimljive zemljopisne poveznice.13.ožujka 1966.tri su muškarca izgorjela nakon samozapaljenja u isto vrijeme.John Greeley,kormilar SS Ulricha,posve je izgorio nekoliko milja zapadno od Lands Enda;George Turner,vozač kamiona,pronađen je izgoren za upravljačemsvojeg kamiona u Upton-by-Chesteru-kamion se prevrnuo u jarak;u Nijmegenu u Nizuzemskj osamnaestogodišnji Willem ten Bruik umro je za upravljačem svojeg automobila.Kao i inače u takvim slučajevima okolina nije pretrpjela nikakvu štetu.Harrison ističe kako su se trojca muškaraca nalazila na vrhovima istostraničnog trokuta čije su stranice bile dugačke 447 km.Jeli moguće da je zemlja otpustila energiju u trokutastom obrascu?
Jedan drugi istraživač,Larry Arnold,1982.je u siječanjskom izdanju časopisa Frontiers of Science (Granica znanosti)izložio teoriju prema kojoj i zemljine energetske silnice možda igraju neko ulogu.Alfred Watkins koji je otkrio silnice zamjetio je koliko se često na njima nalaze mjesta pod imenom "Brent" (što je staroengleski oblik riječi"izgorjeo".)Ostali tragači za silnicama rekli su da se krugovi od magalitskog kamenja nalaze na ključnim točkama-često na sječištu nekoliko silnica.I oped je zanimljivo primjetiti koliko je kamenih krugova povezano s plesom-primjerice Merry Maidnes u Cronwallu ;i sam je Stonehange bio poznat kao "Ples divova".Pojavila se i hipoteza prema kojoj su se ritualni plesovi zbivali na tim mjestima zato što su plesači na neki način mogli stupiti u vezu s zemljinom energijom (ili"telurskom silom").
Larry Arnold nacrtao je na zemljovidu Engleske nekoliko glavnih silnica, a zatim pokušao otkriti jesu li povezane s tajanstvenim vatrama.On tvrdi da je šesto pedeset kilometara duga "vatrena silnica" (kako ih on naziva) prolazi kroz pet gradova u kojima je u istoj vremenskoj točki došlo do pojave deset zagonetnih vatri.Zabilježio je i nekoliko slučajeva samozapaljenja koji su se dogodili na istoj toj silnici.On navodi četri slučajeva koja su se zbila između 1852. i 1908.
Harrison vjeruje da je samozapaljenje u osnovi "neobičnost duha",kada duh na neki način "nagovori" tijelo da nakupi golemi napon.
Odgovor bi mogao biti u oboje teorije ili u njihovoj kombinaciji.

(Zaključak: nemojte prakticirati nikakve plesove da nebi nakupili pre velik napon i naposlijetku samo od sebe izgorjeli!!! ja sam siguran od samozapaljenja jer ja nikad ne plešem.lol)