Marketing
Dijamant Hope
Slavni ukleti dijamanat
Kao i "kobna lubanja",priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljutskih osjećaja.
Louis XIV.kupio je dijamant 1668.godine od francuskog trgovca Jean-Baptistea Taverniera,za kojeg se vjeruje da ga je ukrao(kao"Zeleno oko malog žutog boga"Miltona Heyesa)iz oka nekog idola u indiskom hramu.(Jedan autor spominje hram Rama-sitra,blizu Mandalaya.)
Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio za Indiju ne bi li povratio bogatstvo,ali je na putu umro.Kralj je dao oblikovati dijamanat u oblik srca,a nosila ga je Mme.de Montespan,kraljeva ljubavnica koja je bila upletena u zloglasnu "aferu s otrovima",u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa.Bila je upletena crna magija,a opet Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve;pritom je golo tijelo Mme .de Montespan služila kao oltar.Skandal je ušutkan,ali je Mme.de Montespan pala u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardnte("komori sa svijećama")te su poslije spaljene.I tako se ćini da je,poslije Taverniera,Mme.de Montespan kojoj je "francuski plavi",kako su zvali dijamanat,donio nesreću.
Stotinu godina poslije,kralj Louis XVI.dao je dijamanat svojoj ženi,kraljici Mariji Antoaneti;zbog upletenosti u skandal s dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva,pa je to bio jedan od neizravnih povoda za Francusku revoluciju,u kojoj je ostala bez glave.Princezu de Lamballe,kojoj je Marija Antoaneta posudila dijamanat,ubila je svjetina.
Dijamanat se ponovno pojavio u Londonu,ali znatno smanjen-s izvornih 112.5 karata (22,5grama) na 44,5 karata-manje od polovice prvotne težine.Kupio ga je 1830.godine londonski bankar Henry Thomas Hope,za 18 000 funti i od tad je poznat kao dijamant Hope.Koliko nam je poznato,Hopeu dijamanat nije teško naštetio,a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rukama pjevačice May Yohe,koja se udala za lorda Franciesa Hopea;njih su mučili bračni problemi i žena je porekla da će dijamanat donjeti nesreću svima koji će ga imati.Umrla je u siromaštvu i za to okrivljavala dijamanat.
Lord Francis ga je,opterećen velikim financiskim teškoćama,početkom 20 st.prodao francuskom burzovnom mešetaru Jacquesu Colotu,koji je poludio i ubio se-ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom,koji ga je posudio francuskoj glumici iz Folies Bergerea,a onda je ustrijelio iz svoje lože prve većeri kad ga je nosila.Njega su zaklali revolucionari.
Kupio ga je grčki draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliu(ili je prema drugoj verziji bio"pogurnut").Turski sultan Abdul Hamid,poznat kao "Abdul Ukleti",kupo ga je 1908.,a sljedeće je godine svrgnut;poludio je.Sljedeći vlasnik,Habib Bey,utopio se.
Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierrea Cartiera otišao u Ameriku,Edwardu Bealeu Macleaneu,vlasniku Washington Posta.Nedugo zatim je,umrla mu je majka,a zatim i dvije sluškinje.Njegov desetogodišnji sin Vison,koji je uvijek bio strogo ćuvan,jednog je dana pobjegao čuvarima,istrčao pred kuću i poginuo pod kotačima automobila.Maclean se rastao od supruge Evalyn,upleo se u poznat skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar.Evalyn je zadržala dijamanat i često ga nosila,odbacivajući priče o njegovoj zlokobnosti.Ali,kad joj se kći 1946.godine ubila tabletama za spavanje,svi su se sjetili da je na dan vjenćanja nosila dijamanat.
Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947.godine,sve je njezine dragulje kupio newjorški draguljar Harry Winston,navodno za milijun dolara.Izložio je dijamant u New Yorku,ali ga je na kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian;to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula "ukletost"dijamanata.Paket je danas izložen zajedno s dijamantom.
Kada je 1965.godine testiran ultraljubičastim svijetlom u Labaratoriju De Beers u Johannesburgu,nastavio je žariti poput užarena ugljena nekoliko minuta nakon testiranja,što je jedinstveno fenomen među dijamantima.
Skeptici prokletstvo dijamanta Hope,kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice,smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća.I dok je o ovom slučaju skeptičnost možda opravdana,bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao i praznovjernicu.Pokojni T.C Lethbridge bio je uvjeren da tragedija i neugodni događaji mogu ostaviti svoj "otisak"na mjestima na kojima su se dogodili;tu je teoriu prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20 st.On je smatrao da se neka takozvana proganjanja mogu protumačiti kao"snimke".Takve je on snimke nazvao ghoul(lešinar ili demon)-pod njim je podrazumjevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.Kad mu je bilo 18 godina,šetao se s majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada oboje obuzela duboka tjeskoba.Poslije se doznalo da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovijeka koji se ubio;Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba toga čovijeka nekako "snimljena"u okolini.Četrdeset godina poslije,on i njegova supruga Mina otišli su skupljati morsku travu na obližnjoj plaži u Ladreamu u Devonu.Dok su prilazili plaži,Lethbridge je opet osjetio "plašt"tjeskobe,kao da je zakoračio u maglu.Ubrzo je Mina rekla:"Ne mogu više podnjeti ovo mjesto",pa su otišli.Sljedećeg su vikenda ponovili izlet.Ponovno je osjetio isti "plašt"tjeskobe.Ovaj put Mina otišla na vrh neke stijene kako bi crtala.a onda je iznenada osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči.Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac doista nedugo prije skočio s te stijene i ubio se.Zaključio je da je oped razlog tjeskobi;jad tog čovijeka nekako je"snimljen"na električnom polju vode.(Oba su dana bila topla i vlažna,a primjetio je i da se na mjestu gdje je "tjeskoba"bila najača u more uljeva riječica.)Minu na skok nije poticao "duh"samouboice,nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči.Taj pojam "snimke" temelj je teorije psihometrije,sposobnosti nekih ljudi da "očitaju"povijest nekog predmeta tako što ga drže u rukama.
Vidovnjaci vjeruju da kristali imaju veliku sposobnost upijanja-odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline(prema istom načelu prema kojem kasete ne treba držati na suncu ili na radijatoru).
Postoji opsežna dokumentacija o "prokletstvima",po čemu bi se dalo zaključiti da neki predmeti mogu nositi"zlu sreču".Primjerice,cijela je knjiga posvećena brodu The Great Eastern koji je u 19.st.sagradio brodograditelj Isambard Brunel.Tijekom gradnje nestali su zakivač i njegov pomočnik;nitko nije primjetio da su zakovani u trup broda.Taj u to vrijeme najveći ikad izgrađen brod zapeo je tijekom porinuća i uzelo je tri mjeseca da se oslobodi.Zatim se Brunel srušio na palubi i umro tjedan poslije.Nakon toga je priča o brodu dugi niz katastrofa.Na njemu je poginulo još pet vatrogasaca.Dok je bio u luci na popravku,oštetila ga je oluja.Kapetan se utopio u čamcu zajedno s par sobara.Nekog je mornara zdrobilo kormilo.Drugi je čovijek pao preko palube.Katastrofe i štete nastavljale su se sve dok brod nije napušten,samo petnaest godina nakon porinuća.Kada su ga rasjekli,otkrili su trupla zakivača i njegova pomočnika.
Da se vratimo na kraju našem dijamantu Hope,zaključak bi bio:da su najvjerojatnije svećenici hrama Rama-sitra možda poduzeli mjeru kao i Egipćani uvezi svojih grobnica da ih zaštite od krađa,a to je bacanje uroka ili prokletstva na svete stvari.
Post je objavljen 19.05.2006. u 15:26 sati.