ponedjeljak, 26.11.2007.

Prošo još jedan vikend!!!Vikend na Rabu ;)

Evo ovako sve ove dane nije bilo nešto pa nisam pisala puno znate škola pa doma malo lutanja po gradu i šoping !
A evo napokon nešto vrijedno pisanja...bila sam napokon na Rabu...nakon jako jako dugo vremena...i ovako...večer sam provela sa Sarom, Tinom i naravno da sam zvala Denija a kakva bi bila a da ga ne zovem...i tako malo smo pili, malo se smijeali igrali sve igre koje se mogu zamislit od "Nikad nisam" do "Boce istine" itd itd....i tako bilo je zakon napokon san mogla vidjet i naravno zagrlit Denija ipak ga nisam vidjela skoro 2 mjeseca možda manje tko zna meni se uvjek čini više...na žalost je na početku bio utučen zbog prekida sa curom ali ajde ipak su bili 5 mjeseci zajedno pa mora ga se razumjet...reko je da mu fali i...tu stajem i da zato nemože ništa sa menom dok se ne smiri i ne pokuša je zaboravit...naravno to me malo utuklo ali ga razumijem jer nikad nije lako...neznam kako je ta cura zadobila toliku njegovu pažnju i srce ali se puno promjenio i to me straši...
Ovo je bio prvi put da sam ga vidjela od kad je njegova veza moglo bi se reć propala...sjećan se njegovog pogleda prije uvjek topao kao sa nekakvom iskrom uvjek zamišljen kao da vidi u tebe i kroz tebe...ali sad nekako hladan, usamljen, tužan...kao da dio njega fali kao da se zatvorio u sebe i ne pušta nikoga u nutra...iako se smijao iako se šalio iako je sve bilo kao obično znala sam da nije tako...ona mu fali i to previše...sjećam se zadnji put kad je imao taj takav pogled...nadam se da će usjpjet i po drugi put opet zaboraviti...prvi put sam mu mogla pomoć ali za oavj neznam ako ću uspjet...naravno ja sam napravila i jednu glupost...poljubila sam ga...doduše se brzo odmaknuo tu mi je bila i pogreška...nisam to smjela...a poslje kad su Sara i Tina otišle na spavanje...sam istu pogrešku napravila još jednom...nemogu vjerovat koliko sam glupa!
Sad mi fali još samo više...reko mi je da me razumije ali da ja moram razumit i njega...zašto je on toliko drukčiji...drugi bi to iskoristili...a ono šta me dotuklo je bilo kad je odlazio poljubio me u čelo baš onako kako sam ja njega prije par godina...
Sad sam barem sigurna da ću češće na Rab i preko tjedna, dogovorila sam se sa tatom naravno! pa iako ne mogu ja imati, baraem ću mu pomoć u tome što proživljava, barem provoditi vrijeme s njim jedva čekam...uvjek ima nade

ponedjeljak, 05.11.2007.

Nova stranica....moš mislit...ali vrijedi probat!!!

Znam da bez određene osobe u svom životu nebi došla do ovuda i bez njega ne mogu...trudim se u svemu šta radim da suzdržim svoje osjećaje...jer toliko mi fali!!!!!
Zašto???....neznam....stalno se to pitam ali do odgovora nikako da dođem....stalno mi se mota po mislima...a najgore je što ga vidim svako neznam dva tri tjedna i to ako sam od sreće....
Jesam možda postala opsjednuta?!?....možda...neznam....to me i muči....nije da ne mogu bez njega da živim...ali toliko mi fali....svaki puta kad na njega pomisli...obuzme me čudan osjećaj...a kad se sjetim da nije s menom dođe mi da se rasplačem..tratim vrijeme na sve moguće načine samo da nanjega ne pomislim a opet....
Možda zato jer smo toliko slični?.....i jesmo....ali zašto....neznam...i to je jedna od stvari kojih me muči....možda ga zato i....moram to reć....nikad nikome nisam rekla....cjeli život čekam taj trenutak kad ću nekome priznat... i priznala sam mu....nije znao što reći...ostao je bez riječi...znam i zašto....to nije bitno sad...ja večno kasnim kod njega....a to jest volim ga....jesi čuo volim te!!!
Iskreno i čisto po prvi put sam sigurn i priznajem da nekoga volim...zašto sad...zašto ne prije dok sam bila s njim.....a i tad mi je bio poseban...njegove oči...zašto...ahhhh
Do sad dok sam govorila volim vas volim te bilo je onako prijatelima ali ovj put je to sasvim drukčije.....čak ni u postu prije nisam mislila totalno ozbiljno to sam htjela pokazat da mi je jako stalo....ali zašto sad????
Do sad ni jednom dečku nisam u lice rekla volim te...osim njemu....i od sad više nikada neću krivo upotrebljavat te dvije riječi osim za onu osobu koja zauzima prvo mjesto u mom životu!
Ah...želite iskreno...on mi je najbolje što mi se uživotu dogodilo....da mogu dala bi sve da je kraj mene....
Molim vas ljudi dajte mi savjet....jer ovako ne mogu!
Ali sam odlučila uzeti stvari u svoje ruke dok ne shvatim šta ću sa sobom!!! Kad već mogu plakat i patit zbog njega zašto nebi se smijala i i bila sretna za njega....jer ne znači da ako mi fali da svaka pomisao mora bit tužna nego od sad baš suprotno bit će sretna...a sad ovisi koliko dugo ću izdržat =)
Sad barem imam prave prijatelje kraj mene i znam da se na njih mogu oslonit(barem me nisu vrjeđali na blogu nego su mi rekli nasamo-i počeli me grlit lol a za to sam im zahvalna)i zato neću pokleknut.
Ima još togašta bih htjela reć ali neka to bude za drugi post...kiss