ibis, redibis(?)


ne znam odakle ova ljubav
što traje i traje
ne znam
još ne znam
krenuti dalje
možda čak ni ne želim, priznajem
navikla sam voljeti ga
navikla sam voljeti
tu svoju naviku
da ga volim
"po ležaju svome u noćima
tražila sam
onoga koga ljubi duša moja
tražila sam ga, ali ga nisam našla
ustat ću dakle i optrčati grad
po ulicama i trgovima tražit ću
onoga koga ljubi duša moja:
tražila sam ga, ali ga nisam našla"
jer ne znam, više ne znam
gdje je
kamo je zamaknuo
utihnuo
nestao
ne znam, više ne znam
tko je
što je to od njega postalo
ali ga... volim
iako uvijek samo odlazi
zaustavite ga, ljiljani!
prišapnite mu riječi ljubavi
sve one što sam ih pokopala
duboko u sebi
zaplašena njegovim odlukama
njegovim nečitljivim očima
kažem da ga volim,
a nisam mu to doviknula
glasno i prkosno
dok je odlazio tisuću i prvi put
spuštene glave(po prvi put)
prema nekoj dalekoj budućnosti
meni nepoznatoj
"ostala sam bez daha kad je otišao
tražila sam ga, ali ga nisam našla
zvala sam ga, ali nije se odazvao."
nekad sam i ja bila cvijet šaronski,
ljliljan u dolu...
sada cvjetaju drugi
koje zaklinjem:
ako vide dragoga mog
nek mu prišapnu samo
da sam bolna od ljubavi

21.08.2006. u 19:29 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2006 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

angel in dark

Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)

Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)

Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)


Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?

Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?

Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.

V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana