Omnia vincit amor?
zaboravi
to je tako lako
rekao si
zato ogrnuta crnilom ove čudne
mukle Noći
ponavljam
beskonačnim cestama
slučajnim prolaznicima
kasnim noćnim vlakovima
Zbogom
Zbogom
samo se ponavljam
samo da zaboravim...
da sam te jednom voljela
DRUGAČIJEG
i da te još uvijek tako
beznadno isto
bezrazložno bolno
VOLIM
VOLIM
samo da zaboravim
ovaj neprekinut tok tišine
ovaj svakodnevni umor
od NIŠTAVILA...
samo da ne razmišljam o tebi
i o svemu što je MOGLO biti
ali nikada nije;
samo da si ne priznam
da nikada neću saznati
ZAŠTO
ZAŠTO
kako živjeti ovaj život
kad si bio moja inspiracija
kad si bio moja opsesija
kad si bio moje praštanje
(i jedno bolno, najbolnije - opraštanje?)?
samo da prebolim...
to što
NIKAD
NIKAD
više
čak ni potajice
u vrevi gradskih ulica
nećemo
ispreplesti prste
02.04.2006. u 22:44 |
11 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
travanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
angel in dark
Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)
Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?
Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?
Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.
V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana