I tako, dok sve ure i urice odbrojavaju posljednje sate ove godine, brojim i ja, samo što više ne računam godine. To neka čine kalendari i kroničari, meni je draže pamtiti ljude, dane, trenutke, one trenutke koji oduzimaju dah i daju posebnu draž životu.
U svakom slučaju, bila je to godina dobrih trenutaka. Napokon sam zatvorila važno poglavlje koje je predstavljalo jedan veliki izazov. Poslove koje počnem ne volim ostavljati nedovršenima, a u nedostatku entuzijazma, motivacije i inspiracije, činilo mi se da će ostati upravo takvi – nedovršeni. Ipak, uz malo vjetra u leđa – krug je zatvoren. Pobijedila je volja da stvari ipak budu dovršene.
U toj sam godini putovala i na mjesta gdje dosad nisam bila, naučila mnogo toga novog, susrela neke nove ljude i provela vrijeme s već znanim dragim ljudima.
Pročitala sam neke knjige koje dosad nisam, a neke već pročitane čitala sam ponovno – s istim žarom kao i prvi put, što je sjajno gotovo poput zaljubljivanja, uvijek iznova.
Da ne bi sve izgledalo idealno, oh, bilo je tu i onih manje lijepih trenutaka, ali njima namjerno ne želim davati važnost. Lekcije koje sam iz njih naučila - ušle su u zapisnik. No postoje i one bezazlenije situacije - u kojima se manifestirala moja urođena smotanost.
Jedne večeri gotovo sam se izgubila u ulicama vlastitoga (malog) grada u naselju čije su mi se ulice učinile poput labirinta. Na svu sreću, ključno je bilo to što su mi se samo "učinile poput labirinta" pa sam našla izlaz.
Ljetos, dok je sunce nemilice pržilo i stvaralo odsjaj na zaslonu mog mobitela (bio je to jedan od onih malobrojnih ovogodišnjih sunčanih dana), dogodilo mi se da sam nehotice poslala poruku kome nije bila namijenjena. Srećom, sadržaj je bio vrlo prozaičan pa sam se na kraju smijala sama sebi, a odgovor je bio u istom stilu jer je s druge strane bila osoba s dobrim smislom za humor. Sva sreća da je sadržaj bio potpuno bezazlen.
Jesenas sam, u onoj sivoj izmaglici, usred bijela dana upala u dućan i rekla: "Dobra večer!" Naravno da su me čudno gledali, a onda sam se nekako izvukla rekavši da se meni već smrklo od te kišurine.
U istom tom tonu - i za finale ove godine na izmaku, "preuredila" sam malo jedan kućanski aparat pa će mi – za početak - u novoj godini trebati i majstor.
Naravno da sve to nije nikakav ozbiljan rezime na temelju kojeg bi trebalo donositi neke velevažne zaključke, ali to je ionako samo djelić mozaika od 365 dana. Samo nekoliko kratkih odbljesaka koji su mi se tako - slijedom asocijacija - nizali tijekom tipkanja. Da baš ne bude sve ozbiljno.
U svakom slučaju, to je vrijeme u kojem sam i dalje učila (i naučila) štogod i o sebi i o drugima, o tome što je važno, što manje važno, a na što se jednostavno ne treba obazirati. Voljeti (najprije) sebe sa svim nijansama koje nas čine upravo takvima kakvi jesmo, raširiti krila, otvoriti um, oči i srce, napuniti dušu ljepotom trenutaka koji su nam dani.
Na kraju, postoje i zagonetke koje tek treba odgonetnuti. Svoju ću pospremiti i ostaviti dok ne dođe trenutak da se ona otvori u novoj godini. Ili ću barem spoznati kada treba staviti točku umjesto upitnika na njezinu završetku.
Pred nama je novih 365. Kao što netko lijepo reče – nije važno koji vjetar puše, nego kako ćemo okrenuti svoja jedra.
Želim vam da uvijek prepoznate najbolji smjer! Zdravi, sretni i veseli bili!
|
