Moj obračun s njom
31.12.2011., subota
Dosadilo mi je pisati pisma Crvenom Debeljku, njemu ionako svi pišu, tako da sam mu već rekla što sam imala. Zato sad na red dolazi Stara Dama.
Poznanstvo s njom obično počne u rukavicama. Kako god okreneš. Taman prođu sve blagdanske bakanalije tijekom kojih su svi fini i puni ljubavi, a kad završe te manifestacije i napadi ljubaznosti u rukavicama, od 1. siječnja okrene se lice boga Janusa.
Stvari postaju obrnuto proporcionalne. S padom temperature sve je veća potreba za rukavicama, a raste i broj mrzovoljnih i nezadovoljnih. Odjednom cijela vojska onih koji od ponedjeljka počinju primjenjivati velike novogodišnje odluke, a za početak su na dijeti. Malen je broj onih koji, unatoč svim ovozemaljskim tricama i kučinama, tijekom ostatka godine ipak ne prodaju dušu Grinchu nego ostaju vjerni svom srcu.
E, pa, draga moja Stara Damo, u tom smo prvom mjesecu lijepo počele. Naslutila sam da ćeš donijeti mnogo toga zanimljivoga, što se i pokazalo točnim. No zaboravila sam predvidjeti tvoj smisao za humor, ironiju i sarkazam.
Priznajem, izazivala sam. Bacila sam ti rukavicu u lice. A ti onda nisi škrtarila. I dobila sam natrag bumerang (ili je to bio leteći tanjur?).
Sad smo kvit, valjda. Lekcija naučena. Ne dao Bog većeg zla!
Lokalno i globalno, osobno i kolektivno - svašta smo proživjeli i preživjeli. I poplava, i potresa, i nuklearnu katastrofu, i sportske (ne) uspjehe, i raznovrsne uspone i padove, i političke gubitke i remetinečke dobitke.
Tako je to, kad uđeš razularen - iziđeš namagarčen.
Na kraju - za početak - više ne bacam rukavicu. Pazim što želim, naučila me Stara Dama da se to može i ostvariti. Pa se insan malo nađe u neobranom grožđu. Iziđe musav. Ali ne može reći da nije kušao. I slatko i gorko.
Zato, Stara, hvala na svim lekcijama iz teorije i prakse, stečeno znanje i iskustvo nastavljam i dalje primjenjivati. A tebi večeras širom otvaram vrata – iziđi u velikom stilu.
Svima nam želim da budemo zdravi, to je najvažnije. A onda će i sve ostalo biti sretno i berićetno, manje ćemo posrtati, više preskakati i veseliti se životu.
Virtualni zagrljaj i svako dobro u 2012.!
|
- 09:41 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Što je muškarac bez kondicije
27.12.2011., utorak
Čim vidim kakvo ozbiljno znanstveno istraživanje, dobijem neopisivu želju za upoznavanjem znanstvenih celebrityja koji se njime bave. Ako postoji veliko šarenilo sadržaja kojima nas uveseljava industrija zabave, zašto nas ne bi veselila znanstvenozabavna istraživanja? Ako postoji Modni Mačak, da se pojavi i kakav popularni Znanstveni Mačak?
Tako sam se popularnoznanstveno zabavila čitajući članak u čijem naslovu stoji da su "muškarci gluplji nakon interakcije sa ženama".
Eh, sad, na prvi pogled – malo sam se zabrinula, nije mi baš privlačan osjećaj da sam biće koje nekoga zaglupljuje. A nije da ne volim komunicirati s muškarcima. I da se onda pritom događa da njega zaglupim, a ja ostanem čitava?
Zato sam podrobnije razmotrila činjenice o spomenutom istraživanju. Shvatila sam da nekim muškarcima nije nimalo lako u toj interakciji sa ženama:
Prosječno muškarci imaju veću sposobnost seksualiziranja situacija u svakodnevnom životu. Prema biolozima, ta sposobnost tumačenja signala koje šalje neka osoba dugog spola je put koju je evolucija nametnula vrsti kako muški pripadnici ne bi propustili prigodu za parenje.
Tako, dakle. I što se onda događa? Kažu da muškarca mentalno iscrpi dok neprestano procjenjuje partnericu kako bi odredio njezinu reproduktivnu vrijednost, uz kontrolu svojih osjećaja i koncentiranja na sliku koju želi dati i nadzor partnerice da provjeri koji utisak na nju ostavlja.
A to je zbilja zamorno. Pa samo dok čitam koliko se procesa istodobno zbiva u muškom organizmu, iscrpim se, a kako li je tek njemu koji sve te aktivnosti proživljava simultano?!
Te mora paziti što će reći, te mora paziti što ću ja reći, pa me mora reproduktivno procijeniti, pa još i kontrolirati svoje osjećaje i dojam koji želi ostaviti, a onda i provjeriti kakav je to dojam ostavio. Dozlaboga komplicirano. I naporno. Za to ipak treba imati kondicije. Zato ne treba generalizirati. Nisu svi muškarci takvi. Ima ih koji se mogu i znaju nositi s tim.
Ako pak ne mogu, i onda, recimo, uletim još i ja ovako zahtjevna i sklona kompliciranju pa ustvrdim da mi nije samo do povremenog parenja, nego da povezanost, kakva god ona bila (neovisno o formi, važniji je sadržaj), ipak treba biti cjelovita. Da se sadržaj odnosa ispunjava ne samo povremenim konkre(ve)tnim aktivnostima, nego i emocionalnom pažnjom prema drugoj osobi.
Što bi se tada dogodilo? Ako su točni pokazatelji istraživanja, iscrpljeni muškarac - nakon svega što je proživio slijedom procesa u svom softveru - i još čuo moju dodatnu komplikaciju - pobjegao bi glavom bez obzira. Logično. Ipak je važna kondicija. Ne samo fizička, nego i emocionalna. A one su u mom svijetu nerazdruživo povezane.
|
- 11:57 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Božićno svjetlo
24.12.2011., subota
Dok se u ovaj kasni sat približava svjetlost Božića, razmišljam... Prisjećam se jednog svog posta o svjetlu i tami prosinca. Tada sam zapisala:
U tom bi zimskom mraku svi tragovi blještavih svjetiljki i njihovi zvjezdani odsjaji ostali uzaludni da ne postoji još jedno zadivljujuće svjetlo do čijeg se izvora dolazi ljubavlju, razumijevanjem, radošću, toplinom, nadom. Kad se tim darovima ispuni srce, takvo se svjetlo umnožava.
Osvjetljava nas milijunima toplih iskrica. Rasplamsati ga - to je istovremeno i najlakši i najteži zadatak. Svatko će najlakše shvatiti da su darovi tog svjetla ono što nam treba, a najteže je - osloboditi se goruće želje da baš nama budu dani. Tek kad ih odlučimo nesebično darivati, bit ćemo ih spremni primiti. Tada ćemo biti sigurni da smo pronašli svoje unutarnje svjetlo. Ono je jače od svakog mraka.
Dragi moji, znani i neznani - neka vam je sretan Božić!
|
- 23:57 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
Zemljovid ljudskog srca
02.12.2011., petak
Sjetivši se filma iz naslova, potražila sam podatke i pronašla godinu 1993. Iako je davno snimljen i davno sam ga gledala, znam da je bio vrlo dirljiv, unatoč tomu što se uopće ne mogu sjetiti priče, samo ono što sam ukratko našla na netu: "ljubavno-pustolovni film o velikoj ljubavi koju godine, udaljenost i okolnosti ne mogu poništiti".
Potom sam se sjetila i one izreke da će ljudi zaboraviti što ste rekli, zaboravit će i što ste učinili, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas. Tako se, eto, od svega navedenog o spomenutom filmu, sjećam svog osjećaja.
A osjećajima se osobito posvećujemo upravo u ovom razdoblju. Početak je prosinca, za vjernike vrijeme došašća, iščekivanje Božića, za sve - završetak još jedne godine, promišljanje o tome kakva je bila i kakvi smo mi bili. Vrijeme je to kad se bavimo retrospektivom, ali i perspektivom.
Isto tako, pozvani smo na sudjelovanje u raznim humanitarnim akcijama. Istina, one traju cijele godine, no u mjesecu darivanja, kad su ljudi nekako naglašeno osjetljivi (ili bi barem trebali biti) osobito se ističe poziv da učinimo nešto dobro, humano, da pomognemo onima kojima je to potrebno. Katkad je to simboličan novčani iznos, katkad neki dar ili kakvo djelo kojim iskazujemo potporu; jednostavan čin dobrote.
Postoje trenuci i postoje ljudi koji dokazuju da na zemljovidu ljudskog srca uistinu postoje mjesta koja sjaje i osvjetljavaju život iskricama ljubavi, dobrote, ljubaznosti, razumijevanja, potpore...
Rastuže me trenuci u kojima shvatim koliko je onih čija humanost ne prelazi deklarativnu razinu. U stanju su raspravljati o belosveckim problemima i kritizirati nepravdu, neravnopravnost i sve ono što je suprotno dobrom, poželjnom i pozitivnom, a istovremeno ne obraćaju pozornost na to koliko i kako mogu pomoći nekome iz svoje najbliže okoline. Učiniti nešto dobro ljudima koji ih okružuju.
Često za to nije potreban nikakav novac, samo dobra volja, samo simboličan čin koji će nekome pokazati da nije sam, zaboravljen, neshvaćen. Katkad je dovoljan samo osmijeh, stisak ruke, zagrljaj ili najobičniji "like" ili "share" na Facebooku.
Da, Mreža nas je umrežila, no pitam se što je učinila s ljudskim srcima? Je li ih uistinu povezala ili – otuđila, učinila neosjetljivima, hladnima i skrivenima iza monitora, svela ih na veličinu računalne tipke, na bezosjećajne nule i jedinice?
Znam da još uvijek postoje ona svijetla mjesta na zemljovidu ljudskog srca i ljudi koji to dokazuju. I nepopravljivo sam optimistična u nadi da će se energijom ljubavi i dobrote zaraziti i oni koji još nisu prešli s riječi na djela... Jer, dovoljna je sitnica...
|
- 18:02 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
