Zemljovid ljudskog srca

02.12.2011., petak

Sjetivši se filma iz naslova, potražila sam podatke i pronašla godinu 1993. Iako je davno snimljen i davno sam ga gledala, znam da je bio vrlo dirljiv, unatoč tomu što se uopće ne mogu sjetiti priče, samo ono što sam ukratko našla na netu: "ljubavno-pustolovni film o velikoj ljubavi koju godine, udaljenost i okolnosti ne mogu poništiti".

Potom sam se sjetila i one izreke da će ljudi zaboraviti što ste rekli, zaboravit će i što ste učinili, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas. Tako se, eto, od svega navedenog o spomenutom filmu, sjećam svog osjećaja.

A osjećajima se osobito posvećujemo upravo u ovom razdoblju. Početak je prosinca, za vjernike vrijeme došašća, iščekivanje Božića, za sve - završetak još jedne godine, promišljanje o tome kakva je bila i kakvi smo mi bili. Vrijeme je to kad se bavimo retrospektivom, ali i perspektivom.

Isto tako, pozvani smo na sudjelovanje u raznim humanitarnim akcijama. Istina, one traju cijele godine, no u mjesecu darivanja, kad su ljudi nekako naglašeno osjetljivi (ili bi barem trebali biti) osobito se ističe poziv da učinimo nešto dobro, humano, da pomognemo onima kojima je to potrebno. Katkad je to simboličan novčani iznos, katkad neki dar ili kakvo djelo kojim iskazujemo potporu; jednostavan čin dobrote.

Postoje trenuci i postoje ljudi koji dokazuju da na zemljovidu ljudskog srca uistinu postoje mjesta koja sjaje i osvjetljavaju život iskricama ljubavi, dobrote, ljubaznosti, razumijevanja, potpore...

Rastuže me trenuci u kojima shvatim koliko je onih čija humanost ne prelazi deklarativnu razinu. U stanju su raspravljati o belosveckim problemima i kritizirati nepravdu, neravnopravnost i sve ono što je suprotno dobrom, poželjnom i pozitivnom, a istovremeno ne obraćaju pozornost na to koliko i kako mogu pomoći nekome iz svoje najbliže okoline. Učiniti nešto dobro ljudima koji ih okružuju.

Često za to nije potreban nikakav novac, samo dobra volja, samo simboličan čin koji će nekome pokazati da nije sam, zaboravljen, neshvaćen. Katkad je dovoljan samo osmijeh, stisak ruke, zagrljaj ili najobičniji "like" ili "share" na Facebooku.

Da, Mreža nas je umrežila, no pitam se što je učinila s ljudskim srcima? Je li ih uistinu povezala ili – otuđila, učinila neosjetljivima, hladnima i skrivenima iza monitora, svela ih na veličinu računalne tipke, na bezosjećajne nule i jedinice?

Znam da još uvijek postoje ona svijetla mjesta na zemljovidu ljudskog srca i ljudi koji to dokazuju. I nepopravljivo sam optimistična u nadi da će se energijom ljubavi i dobrote zaraziti i oni koji još nisu prešli s riječi na djela... Jer, dovoljna je sitnica...

- 18:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Zemljovid ljudskog srca

02.12.2011., petak