Čim vidim kakvo ozbiljno znanstveno istraživanje, dobijem neopisivu želju za upoznavanjem znanstvenih celebrityja koji se njime bave. Ako postoji veliko šarenilo sadržaja kojima nas uveseljava industrija zabave, zašto nas ne bi veselila znanstvenozabavna istraživanja? Ako postoji Modni Mačak, da se pojavi i kakav popularni Znanstveni Mačak?
Tako sam se popularnoznanstveno zabavila čitajući članak u čijem naslovu stoji da su "muškarci gluplji nakon interakcije sa ženama".
Eh, sad, na prvi pogled – malo sam se zabrinula, nije mi baš privlačan osjećaj da sam biće koje nekoga zaglupljuje. A nije da ne volim komunicirati s muškarcima. I da se onda pritom događa da njega zaglupim, a ja ostanem čitava?
Zato sam podrobnije razmotrila činjenice o spomenutom istraživanju. Shvatila sam da nekim muškarcima nije nimalo lako u toj interakciji sa ženama:
Prosječno muškarci imaju veću sposobnost seksualiziranja situacija u svakodnevnom životu. Prema biolozima, ta sposobnost tumačenja signala koje šalje neka osoba dugog spola je put koju je evolucija nametnula vrsti kako muški pripadnici ne bi propustili prigodu za parenje.
Tako, dakle. I što se onda događa? Kažu da muškarca mentalno iscrpi dok neprestano procjenjuje partnericu kako bi odredio njezinu reproduktivnu vrijednost, uz kontrolu svojih osjećaja i koncentiranja na sliku koju želi dati i nadzor partnerice da provjeri koji utisak na nju ostavlja.
A to je zbilja zamorno. Pa samo dok čitam koliko se procesa istodobno zbiva u muškom organizmu, iscrpim se, a kako li je tek njemu koji sve te aktivnosti proživljava simultano?!
Te mora paziti što će reći, te mora paziti što ću ja reći, pa me mora reproduktivno procijeniti, pa još i kontrolirati svoje osjećaje i dojam koji želi ostaviti, a onda i provjeriti kakav je to dojam ostavio. Dozlaboga komplicirano. I naporno. Za to ipak treba imati kondicije. Zato ne treba generalizirati. Nisu svi muškarci takvi. Ima ih koji se mogu i znaju nositi s tim.
Ako pak ne mogu, i onda, recimo, uletim još i ja ovako zahtjevna i sklona kompliciranju pa ustvrdim da mi nije samo do povremenog parenja, nego da povezanost, kakva god ona bila (neovisno o formi, važniji je sadržaj), ipak treba biti cjelovita. Da se sadržaj odnosa ispunjava ne samo povremenim konkre(ve)tnim aktivnostima, nego i emocionalnom pažnjom prema drugoj osobi.
Što bi se tada dogodilo? Ako su točni pokazatelji istraživanja, iscrpljeni muškarac - nakon svega što je proživio slijedom procesa u svom softveru - i još čuo moju dodatnu komplikaciju - pobjegao bi glavom bez obzira. Logično. Ipak je važna kondicija. Ne samo fizička, nego i emocionalna. A one su u mom svijetu nerazdruživo povezane.
|