Dubi(n)oza
21.11.2011., ponedjeljak
Imam sindrom dubinoze. Nisam sigurna kad se pojavio ili, bolje rečeno, kad sam točno postala svjesna da postoji, ali to je sastavni dio moje osobnosti, danas to znam.
Prati me u gotovo svakoj situaciji. Kažem gotovo svakoj samo zato što možda ne uspijevam uvijek dovoljno osvijestiti i uočiti na koji način djeluje ili u kojem se obliku javlja.
Zamjećujem koliko doživljaja, sadržaja, iskustava pluta površinom života. Pojavljuju se i okružuju me maleni bljeskovi koji nestaju bez jasnijeg odraza i traga. Prolaze valovi, mreškaju se i pružaju, nježno ljuljaju i omamljuju, površina stvara osjećaj ugode, zarobi pogled, ostavlja dojam...
Tijelo se opušta, ono na trenutak ostaje predano površini, bljesku, omami, ugodi. Osjeća dodir. Sve dok odjednom u oku ne zatreperi slutnja, dok ne zasja unutarnje svjetlo koje poznaje jeku dubine. Ono ne želi površinu.
Tada nastupa dubinoza.
Ne uspijevam ostati na površini. Zbog toga se klonim kratkih zasljepljujućih bljeskova, ne usudim se prepustiti varkama površine jer znam da će u meni zatreperiti slutnja dubine.
Umorim se katkad od uzaludnih pokušaja da se odmaknem od površnih.
Jedino u dubini prepoznajem sebe. Na površini ostajem samo pogrešno shvaćena poput riječi koje ne dopiru do srca. Ostavljam to čitačima koji ne vole dubinu. Ili se samo boje nepoznatog?
Dubinoza je možda samo neka stara kletva zaboravljenih plemena o kojima sam čitala, ali ostaje neizbrisiva sve dok ne pronađem nekoga tko poznaje čaroliju...
P.S. Stavila sam ovo u kategoriju "Paranormalno". 
|
- 20:35 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
Srce otoka
06.11.2011., nedjelja
I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišinu.
(Miroslav Krleža)
Zanimljivo je kako se u ovih nekoliko redaka izdvojenih iz Nemira zapravo zrcali mir.
Mir - kad u sivilu dana (kao što je ovaj današnji) ne zaboravim vidjeti boje i udahnem odjek vlastitoga glasa u kristalnim notama koje zvone glasom sunca, mora i mirisa smilja.
Volim tu vrstu samoće koja me ne čini usamljenim otokom nego ispunjava svjetlošću.
Ni jedan čovjek nije otok. Ali je otoku sličan. Otok, uronjen u more - kao u život. Njegove obale mogu biti otvorene poput topla zagrljaja bliskog prijatelja. Čak se i u bespuću strme i stjenovite obale negdje skriva prolaz do srca otoka.
Doprijeti do srca otoka znači otkriti i njegovu unutrašnjost, koračati uskim strmim stazama, upoznati ožiljke prošlosti, radovati se njegovim sunčanim danima i znati prepoznati olujne oblake.
Svaki je otok tajna. Da bi se ta tajna upoznala, nije dovoljno samo zakoračiti na njegovu obalu, dotaknuti ga ovlaš, nasmiješiti mu se usput, udahnuti njegove mirise i upiti boje zrcalom svojih očiju. Treba ga otkrivati. Zagrliti njegov mir.
Mir – kad u sivilu dana (kao što je ovaj današnji) osjetim da znam voljeti otok.
|
- 11:30 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Sanader-Big Brother
03.11.2011., četvrtak
Baš nešto razmišljam - kako bi bilo da u Remetincu postave jedan televizijski studio pa da nam naša nacionalna dalekovidnica omogući prijenos svih zbivanja iz tamošnjih zatvorskih prostorija?
Najme, kaj, sad kad imamo mnoštvo političkih, gospodarskih i inih subjekata u tom objektu, bilo bi vrlo zanimljivo pratiti čime se sve bave, što rade, kako žive. A remetinečka zatvorska populacija ionako ima tendenciju povećanja svoje brojnosti pa ondak možemo pratiti i širenje zatvorskih kapaciteta.
Ionako smo mi porezni obveznici iz čijeg se džepa izdvaja za sva ta bajbučenja. Pa, i naša je lova pokradena. Tako bismo barem dobili dio zadovoljštine – da vidimo u što smo "uložili". Lovu ionako nećemo vidjeti. Eventualno da nam omoguće kakve zatvorske dionice? Da pretvore Remetinec u dioničko društvo.
Dođe mi da napišem jedan emajl nekoj službi za gledatelje i da zamolim da nam svakako omoguće jedan takav šou. No čini se da me netko preduhitrio. Jerbo, baš su najavili da će nam od 9 sati uživo prenositi suđenje bivšem premijeru. Ne znam je li to neki uglađeni običaj europskih zemalja ili samo uvjet za ulazak u EU? Pitam se jer sam neuka i ne znam jesu li takve emisije uobičajene i u drugim zemljama? Ako nisu, da mi to brže-bolje licenciramo pa da možemo prodavati drugima? Kako je krenulo, mogla bi biti dobra zarada. Bit će toga još.
Ako već gledamo otkupljene šou-programe poput "Zvijezde plešu" ili "Zvijezde pjevaju", zašto ne bismo imali i svoju "Zvijezde u zatvoru" ili "Zvijezde na suđenju"? Mislim, kad nam već omogućuju da gledamo. Valjalo bi to i unovčiti.
Budući da upravo počinje izravni prijenos, odoh gledati jer ne želim ništa propustiti.
Još samo odjavna špica za koju sam odabrala Đoletove stihove:
Ne volem
izbore, televizor, plakate
dosta, ako Boga znate
Ludnica je, kanda, otključana širom ostala
(provert'e, molim vas)
|
- 09:02 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
