I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišinu.
(Miroslav Krleža)
Zanimljivo je kako se u ovih nekoliko redaka izdvojenih iz Nemira zapravo zrcali mir.
Mir - kad u sivilu dana (kao što je ovaj današnji) ne zaboravim vidjeti boje i udahnem odjek vlastitoga glasa u kristalnim notama koje zvone glasom sunca, mora i mirisa smilja.
Volim tu vrstu samoće koja me ne čini usamljenim otokom nego ispunjava svjetlošću.
Ni jedan čovjek nije otok. Ali je otoku sličan. Otok, uronjen u more - kao u život. Njegove obale mogu biti otvorene poput topla zagrljaja bliskog prijatelja. Čak se i u bespuću strme i stjenovite obale negdje skriva prolaz do srca otoka.
Doprijeti do srca otoka znači otkriti i njegovu unutrašnjost, koračati uskim strmim stazama, upoznati ožiljke prošlosti, radovati se njegovim sunčanim danima i znati prepoznati olujne oblake.
Svaki je otok tajna. Da bi se ta tajna upoznala, nije dovoljno samo zakoračiti na njegovu obalu, dotaknuti ga ovlaš, nasmiješiti mu se usput, udahnuti njegove mirise i upiti boje zrcalom svojih očiju. Treba ga otkrivati. Zagrliti njegov mir.
Mir – kad u sivilu dana (kao što je ovaj današnji) osjetim da znam voljeti otok.
Post je objavljen 06.11.2011. u 11:30 sati.