< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.

Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.





Dubi(n)oza

21.11.2011., ponedjeljak

Imam sindrom dubinoze. Nisam sigurna kad se pojavio ili, bolje rečeno, kad sam točno postala svjesna da postoji, ali to je sastavni dio moje osobnosti, danas to znam.

Prati me u gotovo svakoj situaciji. Kažem gotovo svakoj samo zato što možda ne uspijevam uvijek dovoljno osvijestiti i uočiti na koji način djeluje ili u kojem se obliku javlja.

Zamjećujem koliko doživljaja, sadržaja, iskustava pluta površinom života. Pojavljuju se i okružuju me maleni bljeskovi koji nestaju bez jasnijeg odraza i traga. Prolaze valovi, mreškaju se i pružaju, nježno ljuljaju i omamljuju, površina stvara osjećaj ugode, zarobi pogled, ostavlja dojam...

Tijelo se opušta, ono na trenutak ostaje predano površini, bljesku, omami, ugodi. Osjeća dodir. Sve dok odjednom u oku ne zatreperi slutnja, dok ne zasja unutarnje svjetlo koje poznaje jeku dubine. Ono ne želi površinu.

Tada nastupa dubinoza.

Ne uspijevam ostati na površini. Zbog toga se klonim kratkih zasljepljujućih bljeskova, ne usudim se prepustiti varkama površine jer znam da će u meni zatreperiti slutnja dubine.

Umorim se katkad od uzaludnih pokušaja da se odmaknem od površnih.
Jedino u dubini prepoznajem sebe. Na površini ostajem samo pogrešno shvaćena poput riječi koje ne dopiru do srca. Ostavljam to čitačima koji ne vole dubinu. Ili se samo boje nepoznatog?

Dubinoza je možda samo neka stara kletva zaboravljenih plemena o kojima sam čitala, ali ostaje neizbrisiva sve dok ne pronađem nekoga tko poznaje čaroliju...

P.S. Stavila sam ovo u kategoriju "Paranormalno". zubo
- 20:35 - Komentari (25) - Isprintaj - #