Blogerska introspekcija
27.08.2011., subota
Kad me nedavno netko pitao pišem li štogod, prvo sam bila pomalo iznenađena jer me već jako dugo nitko nije pitao takvo što. Kad mi i postave takvo pitanje, uglavnom sve završi na nekom usputnom odgovoru i bez dodatnih pitanja. Što sad? Prvo sam oklijevala jer sam nekako tijekom svih ovih godina (a davno je bila 2005.) uspjela sačuvati svoj blogerski kutak za virtualnu komunikaciju i ostao je nepoznat osobama iz moje svakodnevne životne okoline. Jedna jedina osoba u mom gradu zna da imam blog. No ne čita jer i ne navraća u blogosferu. Ne bi se ništa spektakularno dogodilo da i čita, sasvim me dobro me poznaje i razumije.
No nije jednostavno objasniti zašto se bolje osjećam ovako s odmakom od okoline koja me poznaje. Nekad nas ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo znaju i uglavnom poistovjećuju s onim ulogama u kojima su nas navikli gledati. Nekome sam samo kolegica, suradnica, nekome prijateljica, poznanica, susjeda... Poznaju me manje ili više, neki dobro, neki površno. Ne znaju uvijek kako se osjećam, zašto, o čemu razmišljam, što me zabrinjava, što me veseli, što me nasmijava, što me rastužuje, o čemu sanjarim...
Naravno, po prirodi stvari i međuljudskih odnosa, u svakodnevnom je životu nemoguće s tim većim brojem ljudi iz svog okruženja podijeliti baš sve to i zbližiti se s njima na takav način. A da ne govorim o tome kako to s nekima jednostavno i ne želim. Ima dana i situacija kad je nešto lakše podijeliti s potpunim strancima ma koliko to nekome (možda) čudno zvučalo. Odmaknuti se od okoline koja katkad samo misli da nas poznaje ako se znamo po imenu i prezimenu.
Imena su ovdje nebitna, imam samo svoj nadimak, a i dalje sam prisutna sa svim svojim osobinama, vrlinama, manama, sličnostima i razlikama u odnosu na druge. I ono što poželim pretvoriti u riječi lakše je, slobodnije i mnogo puta jednostavnije otkriti na ovaj način. Znam da me neće dočekati začuđeni ili iznenađeni pogledi ako ispišem nešto što se nastanilo u nekom skrivenom zakutku mog uma ili srca, kako god to napisala, bila shvaćena ili neshvaćena. Znam da će se naći netko tko će razumjeti. Netko će samo ostaviti pristojan komentar, netko će ukazati na drukčiji pogled... i neće imati oči pune čuđenja i pitanja što je to sa mnom. (Dobro, možda i hoće, ali to neću vidjeti.)
Potaknuta nekom vrstom blogerske introspekcije, prošvrljala sam malo po nekim svojim prijašnjim tekstovima. Pamtim situacije u kojima su nastali, pamtim osjećaje, pamtim poticaje, a pamtim i neke pouke...
A onda mi je palo na pamet kako bi bilo da se s nekima od tih pitanja ili rečenica pojavim pred znancima.
Kako bi bilo da ih pitam, npr. znaju li:
Što znači približiti se leptiru?
Pa im kažem ovako:
Kad se u nama nastani dovoljno strpljenja, nježnosti, kad osjetimo krhkost drugog bića i zadrhtimo od strepnje da kakvim nesmotrenim pokretom ne srušimo njegov mali svijet, tek tada možemo ugledati svu raskoš leptirovih krila.
Ili da objasnim što mi se nekad događa s riječima:
Znate, kolega... Riječi mi se otimaju. I tako odbjegle i nenapisane nastavljaju živjeti neki svoj život.
Ili im pokušam predočiti tko je Neznanka? Na blogu je jednostavno izišla iz moje glave. I tako... našlo bi se još toga iz arhiva. Što ne bih svakome rekla.
Ne bih svakome rekla ni za blog. Samo da uđe u zapisnik. Iako znam da neće čitati...
|
- 19:14 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Albert je bio u pravu
23.08.2011., utorak
Raste li zarada novca s porastom ljudske gluposti? Što više gluposti, to su veće šanse da se zgrne lova? Mora biti nešto u tome. Od svih poreza, prireza, nameta, izmeta koje moramo platiti, uvijek najskuplja ispadne kakva glupost na koju se i nehotice opečemo. Nikako ne mogu sebi objasniti što to onda navodi neke ljude da svjesno i namjerno plaćaju budalaštine.
Uvijek se tome čudim gledajući CMC. Budući da je televizijski program u svako doba prebogat kojekakvim sapuničastim serijalima (uskoro će vjerojatno osvanuti i neki na svahiliju) od kojih mi već ide pjena na uši, prebacim program na glazbeni kanal (kroejšn mjuzik čenl, kako bi se lijepo po rvacki reklo) pa neka svira dok štogod radim.
Nađe se tamo svakojakih glazbenih žanrova i izvođača, ali postoji i jedna nevjerojatna igra za bedake. Na dnu ekrana ispisan je telefonski broj na koji se mogu slati poruke. Pošalje se SMS koji sadrži određenu riječ i iza nje imena dviju osoba. Nakon nekog vremena na ekranu se pojavljuju ta imena, pokraj toga s jedne strane izračunat "postotak zaljubljenosti" ili čega već, a s druge kratak komentar o tome koliko su kompatibilni.
To što se sve može pročitati u tim komentarima upravo je tragikomično. Od "ona ne skida čarape u krevetu" do "on hrče kao konj". Između toga može se doznati koliko Ana voli Marka ili Tito Jovanku, tko je prištav, tko ima lijepu kosu, koliko će neki par uživati u seksu i mogu li uopće o(p)stati zajedno.
Ne znam o čemu ovisi količina gluposti koja se može pročitati, a još mi je veća zagonetka što to tjera ljude da šalju takve poruke i plaćaju ih više od tri kune (3,66). Zamislite što bi bilo da svatko od tih pametnjakovića uplati te tri kune u neke dobrotvorne svrhe. Da se umjesto na glupave poruke i još gluplje odgovore taj novac usmjeri npr. za pomoć djeci. Kad bi se zbrojile sve te poslane poruke, mislim da bi se vrlo brzo skupila zanimljiva svota novca.
Ovako i dalje vrijedi ona Einsteinova – da su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, ali da za svemir nije siguran. Albert je zbilja u pravu.
|
- 08:47 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
