Kvantna fizika
29.08.2009., subota
Razmišljam katkad koliko mi se puta dogodilo da mi onaj neki moj unutarnji osjećaj iliti intuicija signalizira što mi je činiti u određenoj situaciji i kako onda poslije svega s uzdahom olakšanja pomislim da je baš dobro što sam poslušala taj signal ili pak spočitavam sebi što sam se oglušila na nj, a više nema natrag pa ostaje samo onaj poznati uzdah: "A znala sam…"
Da stvar bude bolja, već sam mnogo puta zaključila da mi intuicija dosta dobro funkcionira, samo me u tom osluškivanju znaju zbuniti i neki drugi osjećaji i/ili okolnosti. Ne mogu uvijek točno razlučiti je li baš u pitanju intuicija ili neki drugi osjećaj koji se javlja u određenoj situaciji.
Moram reći da mi je ta tema prilično zanimljiva pa volim pročitati štogod o intuiciji, o objašnjenjima tog fenomena - a zanimljivost je upravo u tome što ima različitih objašnjenja, gledišta, opisa.
Tako sam na Wikipediji pronašla kratak članak u kojem piše: "Neki intuiciju promatraju s paranormalnog stajališta kao Dr. Hans Holzer, profesor parapsihologije, istraživač paranormalnog. Neporecive činjenice i godine i godine eksperimentiranja čvrsto su me uvjerili da postoji svijet, koji ja zovem drugom stranom. To nije ni raj niti pakao, nego svijet koji se nalazi ovdje, oko nas, ali na drugoj razini - drugoj razini vibracija, drugačijoj razini postojanja. U njemu su ljudi koji su u ovoj razini postojanja preminuli, a u drugom svijetu imaju zadaću komunicirati s nama. Način na koji nas oni savjetuju, vode i upozoravaju nas je kroz šesto čulo odnosno intuiciju."
Kad je riječ o takvim doživljajima koji već prelaze u ona područja preko ruba znanosti, moram spomenuti da mi se već dosta dugo nije dogodilo nešto slično jučerašnjem iskustvu.
Ispijajući kavu s kolegicom, u jednom sam trenutku počela osjećati neku neobjašnjivu nelagodu. I dok sam razgovarala s njom, istodobno sam imala dojam kao da sam već doživjela tu istu situaciju, razgovor, pokrete, kao da je u mojoj glavi već postojao film sa sličnim slijedom događaja. U mojim su se mislima nizali prizori iz te situacije, samo s nekim varijacijama. Osjećala sam se kao da gledam neki simultani prikaz: jedan se sastoji od stvarnih zbivanja tog trenutka, a drugi je onaj osjećaj deja vu - u mojoj glavi.
No kako ja vrlo često svoje doživljaje i osjećaje proživljavam unutar svog malog svijeta, ne verbalizirajući ih (što u posljednje vrijeme pokušavam promijeniti, no za taj proces ipak treba vremena), tako sam i u spomenutoj situaciji prešutjela zbivanja u svojoj glavi, premda znam da me kolegica ne bi blijedo gledala da sam joj i spomenula kako imam onaj osjećaj – "kao da se to već dogodilo". Ono što sam još uspjela osvijestiti u tom trenutku – to je neka vrsta zbunjenosti i malo usporen govor.
Budući da mi se već dosta dugo nije dogodio takav doživljaj, potaknulo me to da malo pogledam kakva se objašnjenja mogu pronaći na internetu. Nisam se bavila dubljim proučavanjem, ali članak koji sam pronašla vrlo je zanimljiv a objašnjenja i opisi lako su razumljivi.
U prvom ponuđenom objašnjenju piše: Neki neurolozi vjeruju da se deja vu događa kada se mozak uhvati jednog detalja – mirisa, prizora ili zvuka – koji nam je poznat, i zbog kojega u tom djeliću sekunde dolazi do zbunjenosti između prošlosti i sadašnjosti.
Ne ulazeći u neke sfere neobjašnjivog, rekla bih da mi je navedeno tumačenje dosta logično i prihvatljivo. Vjerojatno sam u trenutku dok mi se to događalo osjetila nekakav detalj koji mi je otprije poznat (samim time što sam sa spomenutom kolegicom već mnogo puta pila kavu na tom istom mjestu, a situacije su bile slične) pa su se onda te sličice u mojoj memoriji vjerojatno malo ispreplele.
No u članku su navedene još neke mogućnosti:
Liječnici ukazuju na činjenicu da mnogi pacijenti koji pate od napadaja lociranih u temporalnim režnjevima mozga češće doživljavaju deja vu iskustva, tako da je moguće da su ona uzrokovana neočekivanim poticajima u tom dijelu mozga
Neki psihoanalitičari vjeruju da je deja vu oblik "ispunjavanja želja" – u kojem želje izranjaju iz dubine naše psihe, kao što se obično događa tijekom sna, ali ovo se odvija dok smo budni
Oni koji se priklanjaju teoriji reinkarnacije vjeruju da su deja vu epizode dokaz sjećanja na prošle živote
Znanstvenici koji se bave rubnim područjima kvantne fizike predložili su da bi deja vu iskustvo moglo biti posljedica slučajnog susretanja paralelnih svemira i poremećaja u tkanju prostor-vremena.
Naravno, o svakom bi se objašnjenju moglo raspravljati, no nekako – u kontekstu onog navoda o intuiciji gdje se spominje svijet koji se nalazi ovdje, oko nas, ali na drugoj razini - drugoj razini vibracija, drugačijoj razini postojanja – objašnjenje kvantnih fizičara zvuči prilično intrigantno.
Ipak, da sad ne bih zabrazdila u neko vlastito elaboriranje svih tih zanimljivosti, a teksta ionako već ima dosta, ostavljam prostor za vaša razmišljanja o intuiciji i fenomenu deja vu. Zanima me…
|
- 09:12 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
Kako razveseliti građane
23.08.2009., nedjelja
Pišu novine kako je u Londonu jedna britanska telekomunikacijska tvrtka organizirala nesvakidašnju marketinšku akciju. Zaposlila je bivše džepare koji su - umjesto da kradu - dobili zadatak dijeliti novčanice od 5 do 20 funta, i to tako da ih neprimjetno stavljaju u džepove prolaznika, turista… Kažu da će biti podijeljeno 100 000 funta.
Ne sumnjam u to da je tvrtka jako dobro izračunala koliko će uložiti u spomenutu akciju i koliko će joj to koristiti. Zanimalo me koliki je to iznos - kad se preračuna u našu valutu, pa sam pogledala srednji tečaj HNB-a: jedna funta vrijedi 8.45 kuna. A kad sam već počela preračunavati i razmišljati kako bi stvari izgledale u hrvatskim okvirima, nekako mi se odmah mašta otela kontroli…
Pomislila sam koliko ima hrvatskih (ili bolje: "hrvatskih") tvrtki, banaka i raznih monopolista koji poput najlukavijih džepara sustavno prazne naše džepove. E, sad, rekla bih: kvragu i s njima - da već nisu u njegovim rukama. Nečastivi je odavno preuzeo telekomunikacije, zaposjeo banke, a ako slučajno negdje i nije sasvim ovlašten, onda je sigurno da barem - ima svoje ljude.
I što je najvažnije – zaista, nije to bez vraga. Kad se malo bolje pogleda, sve su to vrlo podo… poso… hoću reći – sposobni ljudi. Štoviše, multitalenti. Ljudi koji se u sve razumiju. Članovi nadzornih odbora, uprava, političkih tijela, gospodarstvenici, menadžeri…, sve to – istovremeno!
Zamislite kakva bi to kampanja bila da se sva ona lova od raznih pronevjerica kojekakvih dugoprstića podijeli hrvatskim građanima, pa i turistima - uvjerena sam da bilo bi dovoljno za sve.
Pa da - recimo - hepovci umjesto naplate skupe struje – uplaćuju taj iznos na naš račun. Ili, dođete na benzinsku postaju, a nasmiješeni Inin menadžer besplatno toči gorivo! Onda vas jednoga dana nazove neki glavonja iz T-Coma i kaže – telefonirajte besplatno.
A kako bi tek bilo zgodno da se osmisli kampanja u kojoj će oni političari o kojima se pisalo da su glavni akteri nekih afera – dijeliti novac građanima. Uđete u tramvaj, autobus ili – jednostavno koračate ulicom, a ono – prilazi vam neki član nadzornog odbora, visokopozicionirani dužnosnik i - tutne vam u džep koju pinku. Nek' se nađe.
Za početak bi se, recimo, narodu moglo podijeliti onih pet milijuna i petsto tisuća kuna od nabave kamiona. Ako je sudionicima afere možda nezgodno dijeliti novac na ulici, nema problema, mogu se i građani organizirati. Volontirat ćemo.
|
- 10:08 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
Mračna strana Mediterana
21.08.2009., petak
Katkad mi se čini da u meni čuči jedan mali diktator. Postoje razni okidači zbog kojih se on nepogrešivo aktivira bez obzira na vrijeme, mjesto, socijalne i demografske čimbenike. Premda, moram napomenuti, svjesna sam da se neke pojave u društvu ne mogu iskorijeniti i da one, prema zakonitostima po kojima društvo funkcionira, jednostavno moraju postojati.
Uvijek je bilo i bit će onih koji nisu usvojili društvene norme, uvijek postoje ljudi koji su socijalno neprilagođeni. Razne vrste prekršitelja zakona neizbježan su "sastojak" svakog društva. Pitanje je samo u kolikoj se mjeri takvo što tolerira, odnosno sankcionira.
Kad se susretnem s pojavama koje ukazuju na to da neki nisu sposobni usvojiti čak ni osnovna pravila kulturnog ponašanja (treba li se onda čuditi što stvari ne funkcioniraju na nekim višim razinama?), onaj diktator s početka priče uvijek se uzvrpolji i poželi prozivati, na red pozivati i strogo kažnjavati...
Stalno se pjevčimo raznolikošću prirodnih ljepota, kukuričemo o tome kako je Lijepa Naša turistima privlačna i zanimljiva, a mi tako jedinstveni i neponovljivi. No pitanje je kako se odnosimo prema tim prirodnim ljepotama i svemu ostalom što nas okružuje.
U vrijeme turističke sezone neizbježna je popratna pojava - povećana količina smeća kao posljedica naglog porasta broja ljudi koji borave na jednome mjestu. Ne bi u tome bilo ništa neobično i neshvatljivo da se to smeće odlaže na ona mjesta koja su za to i predviđena.
U skladu s tim, zamišljeno je da se smeće odlaže u kontejnere koji su, da bi sve izgledalo urednije, malo zaklonjeni iza zida:
A zid je, naravno, već poslužio i za lijepljenje plakata.
Ipak, jasno je da uvijek vrijedi promotriti situaciju s raznih strana. Gledano s druge strane, isto mjesto izgleda ovako:
Uočite i onaj izvaljeni hladnjak…
A pokraj svega toga stoji upozorenje, pa čak i telefonski broj službe za prikupljanje glomaznog otpada.
Nadalje, uvijek me zgrozi nevjerojatna količina opušaka koju neki pušači "posiju" po plaži. Teško je opisati sve osjetilne senzacije kojima obiluje jedan takav doživljaj kad najprije moram razmaknuti ostatke cigareta da bih mogla prostrijeti ručnik, a pritom osjećati smrad i gledati tragove koji su ostali nakon gašenja opušaka po kamenju, posvuda. I ostat će mi vječna zagonetka – što ih sprečava da to pokupe i bace u smeće?
Jednako mi je intrigantna i pojava kad za nekim ljudima na plaži ostaje smeće raznih vrsta i veličina. I nije ih briga što će na to isto mjesto doći sutra, što će to isto smeće biti razbacano oko njih ili će pak plutati u moru.
Nakon svega nisam mogla a da se ne zapitam – koji sve čimbenici (osim nedostatka odgoja) djeluju na ljude da se tako ponašaju? Sjetih se stare izreke: Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Očito neki stranci koji dođu u Hrvatsku poprime obrazac ponašanja kakav im se nudi u našoj okolini.
Naravno, ne želim uopćavati, ne tvrdim da se svi u Hrvatskoj tako nekulturno ponašaju niti da su svi stranci jednako nekulturni i bezobzirni kao neki koje sam primijetila, ali uvijek postoji ta "kritična masa" u svakoj populaciji.
Nedavno se u medijima spominjalo kako je, zahvaljujući akciji Lučke kapetanije Šibenik, državni proračun obogaćen za 31. 500 kuna. Naime, kažnjavali su ploveće ljubitelje nedopuštenih brzina. Isto su učinile i neke druge lučke kapetanije, napravile reda, kaznile prekrišitelje pravila. Odlično.
A neki ljudi očito najbolje pamte kad ih se – opali po džepu. Pa, zašto to ne primijeniti i na drugim područjima? Mnogo bi posla imali komunalni redari, policija, lučke kapetanije i svi ostali održavatelji reda i zakona. Po svemu sudeći, bila bi to lijepa suma za državni proračun. I ne samo to. Pojačana kontrola, sigurnost, prevencija... Naravno, kad bi se sve obavljalo po pravilima.
Ipak, čini mi se da nešto nedostaje. Pitam se zašto mi to ne možemo ili kako se ono kaže: What's wrong with this picture?
I da, nadasve sam "sigurna" da će ova moja donkihotovska bitka potaknuti svekolike promjene. No, što mogu, onaj moj osobni diktator nije mi dao mira dok nisam napisala.
|
- 09:08 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Cjelov leptirovih krila
18.08.2009., utorak
U suton,
kad slutnja noći odškrine vrata sna,
i gasne drhtava svjetlost
na umornim vjeđama dana,
jedan leptir
tiho
spušta cjelov svojih krila
na moj dlan.
Smjelo, kao ljubav
na ruci mi ostavlja
dodir nježnosti
treptaj srca
koje vjeruje
da na dlanu pružam
dar slobode,
dok cvijeće se zatvara.
A onda
i ja poželim
kao leptir:
na trenutak,
bez strepnje
da će biti slomljeno,
nasloniti srce na nečiji dlan.
|
- 13:08 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
