Nakon što sam tri dana provela u karanteni, malo-pomalo vraćam se u prvobitno stanje. Samo bez žurbe jer sam primijetila da spomenuti virus u kombinaciji s utjecajem televizije čudno djeluje na misaone procese i verbalne izričaje. Pokazalo se to nakon što sam počela čitati postove i pisati kojekakve komentare.
Bolje rečeno, počela sam stvari nazivati čudnim imenima, i to one stvari za koje svi znaju da postoji mnogo jednostavnih i vrlo zvučnih izraza – dovoljno je spomenuti da je riječ o aktivnostima omiljenim kako građanima, tako i stanovnicima seoskih sredina, zaselaka, brdsko-planinskih krajeva, područja od posebne državne skrbi i šire, u domovini i izvan nje. Bez obzira na bračni status. Toliko o građanskim dužnostima.
Zaključila sam da ipak moram izići u prirodu, udahnuti svježeg zraka. Poslijepodne sam provela u šetnji šumom koju sam vam pokazala i u zimskom izdanju. U lipnju je jako lijepa i mirisna (iako ja danas nisam uspjela dobro osjetiti te mirise), ali oni su zimski prizori, moram to reći, nekako ipak – čarobniji.
Fotić sam ponijela da bih zabilježila te trenutke pa onda nemojte očekivati umjetničku fotografiju, to su samo moji pokušaji da vam prenesem malo boja i dojmova.
Put u zelenilo
Most prema šumi
Zbližavanje
Gužva u šesnaeste...na lipinu cvijetu!
Ljubistača
Njezino Veličanstvo
Leptir obavlja svoju....dužnost!
Pogled u daljinu
|