< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
kontemplacije




Arhiv




Poveznice...
alkion
annaboni
aquaria
boccaccio
brod u boci
catcher
čiovka
dinaja
ed hunter
espadrila
ely
e.p.
fanny
foto brlje
fra gavun
freestyler
greentea
gustirna
justawoman
koraljka
mela
metamorfoza
morska zvijezda
odmak
pametni zub
pegy
pjaceta
plavozeleni
plokmin
primakka
pubertetica
putopis
shadow of soul
simple minds
slavonchica
sredovječni
tražeći sebe
trill
uspomena
vacaguare
valcer
viviana
žubor vode
wall
walkingcloud
012station



Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.

Copyright © Big Blue




free hit counter javascript

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.





Glazbeni svemir Maksima Mrvice

02.12.2007., nedjelja

Jednoga dana na poslu...

Ulazim i istog trenutka ugledam na stolu veliki plakat s likom Maksima Mrvice. Neki koji znaju da često slušam Maksimov CD – već spremno upozoravaju da je to najava koncerata koje održava u hrvatskim gradovima. Poznato je da se najbolje stvari dogode spontano. Samo smo pogledali popis datuma i gradova u kojima gostuje i zaključili koji je najbliži.
Ostalo je izgledalo ovako:

Kazalište je bilo puno... Tako je počela priča u kojoj u jednom trenutku postaju sasvim nevažni podaci o vremenu, mjestu, prostoru... i svim ostalim dimenzijama.

Image Hosted by ImageShack.us
Prigušena svjetla. Na pozornici samo glasovir. Dolazi pijanist i dvoranu ispuni zvuk; ključ koji otvara samo jedna vrata - ona iza kojih sve ostalo nestaje. Svijet u koji svatko ulazi sam. Ničeg više nema. Nijedna misao ne remeti sklad. Svaki djelić prostora, svaki pokret, svaki tračak svjetlosti, čak i zrak – sve je samo glazba.

Dišem tiho i polako. Osluškujem svaki ton. Vidim samo glasovir i pognut lik pijanista. No on više ne svira sam. To su dva lika. Glasovir i on. Gledam ih... Nešto mu šapuće. Zatim ga pažljivo dodiruje. Onda ga izaziva. Osluškuje. Umiruje. Ponovno ga grli snažnim stiskom ruku. Svojim dugim prstima dodiruje svaku njegovu tipku. Svaka priča jednu priču. Pleše s njim, zaustavlja se, utišava ga, uspavljuje i iznova budi.

A glasovir? On viče. Jeca. Grmi. Tiho govori. Šapuće. Mrmori. Eksplodira. Ljuti se. Smije se. Razigran je. Uplašen. Smiren. Prepušta se spretnim rukama. Tek s vremena na vrijeme utihne, kao da sluša vlastitu jeku dok dvoranom još putuje zvuk.

Neopisivo je iskustvo doživjeti taj novi svijet, rapsodiju, dan gnjeva, passionatu, toccatu, nocturno, baladu, planinu, rijeku...
Glazbu i jeku. Čitav jedan svijet. I ne samo svijet. To je jedan cijeli novi svemir. Glazbeni svemir Maksima Mrvice.

A onaj moj CD, to je samo jedan mali planet. Koncert je pak – veliki prasak.

Dodajem ovo uz post - pogledajte i osluhnite...
- 09:30 - Komentari (39) - Isprintaj - #