Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da se gotovo sve oko nas na entu potenciju (a "n" teži u beskonačno) vrti oko seksa. Koliko god trošim riječi na priče o ljubavi, osjećajima i koječemu, ispada da su sve to same trice i kučine u odnosu na seks. Jerbo, što vrijede priče o ljubavi ako o seksu ne učimo od ranih dana; prijeti opasnost da ostanemo seksualno onesviješteni.
Pametni su ljudi zaključili da se to ne smije dogoditi. Ministarstvo znanosti i obrazovanja ulaže goleme napore kako bi djeca (na vrijeme i s voljom) bila i seksualno odgojena. No, znate da u nas Hrvata ništa nije jednostavno. Uvijek postoji neki dualizam (vidi post Mostovi koji razdvajaju ljude).
Tako i u seksu, pardon, u osmišljavanju programa seksualnog odgoja. Jedni kažu da je najbolji onaj odgoj kojim se zagovara apstinencija. To bi bila konzervativna struja. Čitam u novinama da se oni protive i masturbaciji, i kontracepciji, i mijenjanju partnera. Druga pak struja, ona liberalna, kaže da djecu treba poučavati i o kontracepciji i o spolnom životu (da ne kažem općenju) i ne protivi se masturbaciji.
Pročitavši sve to, baš sam se zamislila. Vidite, meni nije jasno kako smo mi uspjeli odrasti, a ne ostati seksualno onesviješteni. Tim više što nismo imali toliko izvora informacija, nije se raspravljalo o tome kako ćemo to naučiti, nije bilo interneta... Ipak, nekim smo čudom (manje čudom, više vlastitim zalaganjem i nastojanjima profesora) uspjeli naučiti mnogo toga. Istina, u osnovnoj smo se smijuljili na satu biologije kad se učilo o spolnosti, menstrualnom ciklusu, oplodnji; cerekali smo se i slikama iz udžbenika, ali smo ipak naučili. Osim toga, i danas se sjećam referata koji sam u vrijeme srednje škole pisala baš o kontracepciji. Ipak nismo živjeli u mraku, dakle.
Čak smo, zamislite, bili svjesni da postoje spolne bolesti, a shvatili smo i što znači mijenjanje partnera.
Osim toga, bila je tu i ekipa iz ulice, ekipa iz škole, dakle i te su skupine vršnjaka odigrale svoju ulogu u odrastanju i spoznajama o seksualnom životu. Jer, koliko god smo naučili u školi i koliko god su i roditelji ispunili svoju odgojnu zadaću, te su se "škakljive" teme nekako najlakše i najotvorenije pretresale u razgovoru s vršnjacima.
Nitko nije mlatio praznu slamu o tome hoće li nam uvesti spolni, zdravstveni ili neki treći odgoj u školu. Isto tako, nitko nije učio dečke o masturbiranju pa su ipak otkrili tu aktivnost (doduše, oni su govorili o šlajfanju...). I čvrsto sam uvjerena da je se ni dan danas ne bi odrekli samo zato što im je u školi rečeno da se to ne radi i da se treba suzdržavati.
Cijela priča o uvođenju te vrste odgoja u škole nekako mi je polusmiješna i imam dojam da se opet sve vrti oko onih drugih čarobnih riječi, a to su novac i nečiji interesi. Ne tvrdim da je takav odgoj nepotreban i besmislen, samo mi je zanimljiva cijela ta predstava oko "spornih" pitanja. Otprilike kao da se raspravlja o tome hoćemo li govoriti masturbiranje, samozadovoljavanje ili šlajfanje. A dobro znamo da će se ono događati - kako god ga nazivali.
Možda ne bi bilo loše, kad se već ima para, osnovati i jedno novo ministarstvo koje bi se bavilo samo tim pitanjima. Ministarstvo spolnosti. Ili Ministarstvo seksualnosti. A da se približimo mladima, možda bi najbolje bilo - Ministarstvo fuka.
|