Misija "Brač"
09.08.2005., utorak
Nakon tjedan dana plandovanja, odlučili smo malo proširiti vidike. Do Brača. No, kako bismo izbjegli gužvu koja bi u splitskoj trajektnoj luci mogla vladati tijekom vikenda, plan je bio krenuti u ponedjeljak. Strpljen, spašen.
Ponedjeljak. Ustajemo u 6 ujutro kako bismo se uputili do Splita i stigli na trajekt koji isplovljava za Supetar. Imamo vremena, nikamo nam se ne žuri, krenuli smo tako rano samo zato što još nije jako vruće. Zaustavljamo se na benzinskoj postaji, a zatim nastavljamo prema Splitu. Izvrsno «prolazno vrijeme», gledam na sat, a nema gužve. Ups! Jesam li ja to upravo pomislila da nema gužve? Dobri stari Murphy... U tom se trenutku pred nama već nazire kolona automobila koji voze polako (ali sigurno), nekih 30 km/h. Sitnica! Gledam na sat... Nema šanse! 7:10. Na trajekt možemo stići jedino pomoću filmskih trikova. No, Spielberga nema na vidiku. Nema veze, ponavljam «gradivo» u sebi, nikamo nam se ne žuri.
Prolazimo pokraj automobila i ljudi koji stoje na cesti, očito prometna nezgoda. Srećom, ništa strašno. I tako nakon svega konačno stižemo u Split. D. me iskrcava iz auta neka ja idem kupiti karte, a on će stati u red za trajekt pa možda i stignemo. Nakon što sam kupila kartu i dobila upute ljubazne Jadrolinijine službenice (nije ironija, žena je stvarno bila ljubazna!), krenula sam (prema naputku) nekih 200 m niže gdje je trebao biti trajekt. Ubrzavam korak pomišljajući kako D. već vjerojatno čeka na ukrcavanje. Međutim, njega nema na vidiku. Posežem za mobitelom (hvala Bogu na malim uslugama!) i zovem. U međuvremenu sam prohujala pokraj «Petra Hektorovića» i «Tina Ujevića» pretpostavljajući da to nije «to» i da ovaj prvi očito ide na Hvar, a drugi...nemam pojma, ali pomišljam kako sam već prevalila onih 200 m i kako bi to sad stvarno već trebalo biti tu negdje.
D. se javio na mobitel i u obavijestio me da sam upravo protrčala pokraj njega ne vidjevši ga. A ja već grabim dalje...sljedećih 200 m. Kad smo se konačno uspjeli locirati, bilo je jasno da je trajekt već isplovio i da se vez s kojeg isplovljava nalazi gotovo na samom kraju luke, a to znači da je ljubazna gospođa smanjila udaljenost barem za 200 m. I da je D. skoro stao u red za Hvar ili Vis, a to su odredišta onih spomenutih «pisaca». Nema veze, opet ja utvrđujem gradivo, stignemo, to je samo prokleta navika da se uvijek žurimo jer moramo stići na vrijeme. Sljedeći trajekt polazi u 9, a kartu već imamo.
Misija je bila uspješna i ovoga puta smo se ukrcali i za nešto manje od sat vremena ugledali supetarsko pristanište.
Izvukavši se iz utrobe broda, uputili smo se cestom prema Bolu. No, nismo krenuli baš tamo, naše je odredište - pustinja Blaca.
Slijedeći putokaze, stigli smo do makadamske ceste koja vodi dalje prema samostanu, no dobro sam upućena da posljednji dio puta moramo prijeći pješice. Vozili smo se makadamom dobrih pola sata, a potom smo stigli do staze koja nizbrdo vodi do samostana. Kozja staza, vrućina već poprilična, a još se treba i natrag vratiti. No, ne napušta nas dobro raspoloženje. Miris borova, mnoštvo leptira i neumorno šuškanje cvrčaka. Spuštamo se nizbrdo i nakon nekih pola sata stigosmo podno samostanskih zidina. Podigavši pogled, vidjela sam nekoliko koza koje nas nepovjerljivo promatraju jer smo ih uznemirili dok su mirno brstile lišće navrh zida.
Prilazimo vratima na kojima stoji pločica s natpisom «Radno vrijeme» nešto krupnijim slovima, a ja sam, prilazeći bliže kako bih mogla pročitati i ono ispod, komentirala kako bi sad najbolje bilo da je i to muzej i da je, kao i svi mogući muzeji – ponedjeljkom zatvoren. Izgovorivši tu rečenicu, bila sam već dovoljno blizu da bih vidjela i ostatak teksta: «...svakim danom...osim ponedjeljka». Ha!
Drugim riječima, uzalud vam trud svirači. Tko nam je kriv...Trebali smo se najprije raspitati, a mi navalili kao ove koze na lišće.
No, to je sasvim nevažno, dojam je sjajan. Mir starih zidina glagoljaškog samostana iz 16. stoljeća svakako ćemo doći narušiti barem još jednom, kad-tad. Samo... više ne u ponedjeljak. Nema veze. Nekoliko fotografija i uspinjemo se natrag do auta, a onda povratak prašnjavim putom sve do asfaltirane ceste kojom smo se uputili prema Vidovoj gori.
Stigavši do vidikovca, ostali smo bez daha...Pred nama se pružio veličanstven pogled...Zatni rat ispod nas, kao na dlanu, pred nama pogled na Paklene otoke, Hvar...sve do Korčule i Visa, Pelješca, a kažu domaćini da se nakon dobre bure, kad se pročisti zrak, vidi sve do Italije. Oko nas je bilo stranaca koji su samo uzdisali, a ja sam «škljocala» svojim fotićem, ne znajući na koju bih stranu prije.
Zadržali smo se neko vrijeme uživajući u pogledu, a zatim smo zasjeli u hladovinu restorana jer je već bilo vrijeme za ručak, a glad neopisiva. Uvjerena da ne mogu promašiti naručim li lignje, nemalo sam se iznenadila kad sam dobila odgovor da lignje – nemaju. Osim onih koje su napisane u tvrdo ukoričenoj knjižici zvanoj «jelovnik», naravno!
No dobro, našlo se neko rješenje.
Tromi i već pomalo umorni, nakon ručka uputismo se natrag u Supetar. Plovidba do Splita trajala je ovoga puta nešto kraće, obogaćeni za jedno novo iskustvo vratili smo se na polazište.
|
- 21:57 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
