|
...koliko puta pozelis zavristat...?
...a koliko si puta vec vristala, ali nitko nije cuo...?
Munch je tocno znao... zato obozavam ovo djelo koji me uvijek iznova dirne...
Inace, on je imao slican zivotni zaplet kao i G.Mahler (kasnoromanticki skladatelj)...
Imao je zivot, obitelj, puninu... a onda su svi umrli... ali njihovi krikovi su ostali zabiljezeni... oni jos zive... predivne slike... glazba... vrijeme koje staje... i bol koja dobiva smisao...
Gledajuci, slusajuci njihov dar covjecanstvu... osjecam da nisam sama... da netko razumije... osjeti... kako je to izgubit nesto... nekoga... dio sebe... nepovratno...i onda zivjet s tom prazninom svaki dan... A oni su imali snage izrazit tu bol do savrsenstva...
Kako to zvuci... SAVRSENA BOL...
Oni su tada mozda i bili manje shvaceni... ali su ostali svoji... do kraja... u borbi... samoci... umjetnosti... ti veliki ljudi...
...ali opet mislim da ce to vidjet, prepoznat oni koji to zele... Ostali ce hodat svijetom i u zaru povrsnosti uzivat... dan za danom... bez zelje, sposobnosti, truda da uvide nesto dublje... da zaviru u sebe... stvore vlastite stavove... razmisljanja... da dopru do stvari koje ih ispunjuju... da pogledaju u izlog vlastite maste... i odaberu nacin... kreaciju... koju zele, a ne koja im je nametnuta...
...kada bi bilo tako lako... ljudi ne bi odustajali... manje bi sumnjali u ljude... vise bi riskirali... manje se bojali... strah ubija... danas nazalost korist cesto prevladava u odnosima... sto ce netko napravit za tebe bez razloga, samo zato jer si mu draga? Ljudi cesto padnu na prvu loptu i onda je veci pad razocarenja... Nekako sam uvijek vjerovala da su prijatelji uz nas onda kada je najteze... da su to pravi prijatelji... ali shvatila sam... lakse je nekog tjesit...ali pravi prijatelj ce bit uz tebe i onda kad prolazis kroz najsretnije faze... smijat ce se od srca s tobom... u tvojim zivotnim 'pobjedama'...primjetih da mnogi traze ono negativno, slabu tocku... Iskustvo je zbroj nasih razocarenja, netko rece... meni ipak ne...
...a njih dvojica, oni su primjer osoba koje nisu odustali od sebe bez obzira na masu koja je tezila za drugim stvarima, nisu se odrekli sebe ni u jednom trenutku svog zivotnog puta... i zive i danas...
Koliko nam samo moze reci jedna slika... skladba... na koliko nas rijeci mogu asocirat... i njihova znacenja... koliko osjecaja mogu izazvat i osvijestit u nama... dat nam snage... motivaciju... volju za zivotom... za vjecnom borbom... prihvacanje onog nepromjenjivog... da i dalje sanjamo... ponekad i otvorenih ociju...
| 21:28 |
...express yourself... (29) |
Print this! |
#
srijeda, 26.04.2006.
smisao
|
' To sam u zivotu vec prosao', zali se svom srcu.
' Doista, prosao si... ali nisi nadisao', odgovara mu srce...
... on tada shvati da ponovljena iskustva imaju jednu svrhu - nauciti ga onome sto ne zeli nauciti...
... kako nadici nesto bolno sto se ponavlja?
Toliko puta zamislim se koje su sve moje uloge u zivotu... Koje je njihovo znacenje... smisao...
Koji je nas pravi put? Da li zbilja mozemo biti sigurni da je ono u sto ulazemo i vjerujemo najbolje za nas? Da neki znakovi i ponovljeni neuspjesi imaju svoj cilj da nam pokazu stvari koje ne zelimo vidjeti?
Da je bol neizbjezna... da je patnja zbilja trenutak spoznaje?
Sto je ono sto me cini jedinstvenom?? To se cesto pitam... I vec duze ne nalazim odgovor...
Tko bi uopce zamijetio da odem? Vec odlazim od nekih ljudi koje sam smatrala blizima... no, oni ne primjecuju jer su zaslijepljeni vlastitom sjenom... sto sam tek sad shvatila... Ono o cemu sam vec pricala - gledaju, a ne vide... Svi mi ponekad toliko toga ne vidimo, ali bar je bitno potrudit se... dozvolit ocima srca da prepoznaju ono sto je povrsno nemoguce vidjet... da prihvate... osjete... zavole...
Tako je tuzno gledat nekoga u oci, a da ne mozes doprijet do njihove dubine... i onog sto spaja te oci sa necim puno dubljim... a tako zelis to...
Boli kad svakodnevno osjecas da zid oko tebe postaje zid u tebi...
Kad toliko zelis pomoci drugim ljudima, a onda shvatis da ne mozes sebi... kad svi stalno odlaze...
Danas je sustav vrijednosti skroz iskrivljen... a ostati svoj je moguce... No, cijena je velika... Divim se ljudima koji to uspijevaju... koji su uspjeli... koji se trude... Makar ih neki proglasili cudnima, oni su zapravo nasi Ucitelji... koji su sami sa sobom uspjeli dokucit sebe i svjesno kroce svojim zivotnim putem hraneci se duhovnom snagom koju posjeduju...
A mi koji zelimo ponekad odustat od svega zapravo smo slabi... kukavice koje se boje zavirit u vlastitu dusu i prihvatit sebe i zivot bas takav kakav je... i naci hrabrost i vjeru da nastavimo hodati tim nepoznatim, nepredvidivim putem zvan ZIVOT... makar krocili neravnim putem... makar se spoticali... bili sami... usamljeni...
Najvise ubija kad osjecas da duboko u tebi postoji zelja za zivotom, uzivanjem u moru predivnih sitnica koje cine zivot... kad toliko zudis za iskrenoscu, za toplinom... za zivotom... a osjecas da te zaobilazi... da stojis sama u kutu i promatras kako taj zivot i sve sto obuhvaca znacenje te rijeci prolazi... mimoilazi...
...a ti ostajes zarobljena u vremenu i okovima koji su postali precvrsti da bi ih mogla sama otkloniti...
Ali... iako je ogledalo mog lica i duse razbijen, trudit cu se naci komadice... i sastavit mozaik... kakav god ispadne, to sam ja...
... i opet nisam dokucila koji je sm
isao svega ovoga...
|
nedjelja, 23.04.2006.
jednom...
|
... jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'
|
srijeda, 19.04.2006.
...
|
.. toliko toga nam je dano da biramo... da zivimo... a opet nalazim prepreke u sebi za svu slobodu koja mi se nudi... za zivotom... ispunjenjem... a tako zelim zivjet... Toliko je ljudi oko mene iskrenih pogleda... ciste duse... a ja bjezim... u tisini se povlacim od svega... iako izunutra vristim... zedna ljubavi...
Volim davat drugima... bit uz njih... olaksat im trenutke kada sve stane i ostane samo bol... volim ljude... zbilja mi mogu obogatit dan... samo cinjenicom da su tu...
No osjecam da gubim sebe... da odlazim u neki svijet u kojem sam sama... gdje mi nitko nista lose ne moze... ali opet tako usamljena... u tom svijetu... gdje sam sama sebi jedina... previse je toga...
Ne vjerujem vise ljudima kao prije... jel' postoji netko... netko tko ce to razumijet... da zelim... a ne mogu...?
...sto vidis kad se pogledas u zrcalo? Kako se osjecas? Si ponosan? Jel' se prepoznajes?
...
Kazu da je lijepo bit sam, ali ne i usamljen... Mislim da je svakome od nas potrebna samoca u odredjenoj kolicini... za razmisljanje, opustanje, mir...
Al' tako je tesko smijat se zbog drugih... kad nosis toliko toga u sebi... i sutis... i udaljujes se od njih... sebe...
...zelim se vratit i pocet ispocetka... zelim biti dijete koje iskreno oprasta... koje se raduje sitnicama koje u biti cine zivot...
...sada trenutno samo zelim otici sto dalje od svega i jednostavno nestat... u svijet u kojem nema vremena... onda bi to bila prica o djevojci, meni, koja zivi tamo gdje vrijeme ne postoji... gdje nema okova... lazi... nesigurnosti... boli...
Ne sazaljevam se... ne trazim nemoguce... samo svjetlo... putokaz zivota...
...zasad je to bijeg...
pozdrav
|
utorak, 18.04.2006.
jedna prica
|
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je
trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze
proslo. Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sjela je u VIP cekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine.
Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala,
ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu.
U sebi je pomislila: 'ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do
sada bih ga vec udarila...'
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se
ni na sta, uzimao je isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: 'Bas
me zanima sta ce sad napraviti!!!'
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previse! Pocne da uspuhuje sokirana, uzme svoje stvari, knjigu,
torbu i ode prema izlazu iz cekaonice...
Kada se osjecala malo bolje, sjela je na mjesto gdje nije blo nikoga da bi izbjegla
neke druge neprijatne dogadjaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda
paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio
od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze
ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno
suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i osjecaji.
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da
to nikad necemo ili nismo ni saznali?
...prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i nego sto se pocne
mislit lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva
kako nama izgleda nama na prvi pogled...
Ovu pricu sam negdje procitala i zelim je podijelit s vama... jednostavna je, ali skriva u sebi poruke... mislim da su rijeci suvisne... samo cu reci da je zalosno koliko puta imamo jedne kriterije za sebe, a druge za ostale ljude oko nas... poput ove djevojke... razmisli...
Btw, sretan Uskrs svima... s malim zakasnjenjem... Uskrs je pobjeda Ljubavi...
Ljubite... dajte drugima... od srca... a i samo jedan iskreni osmijeh moze uljepsati covjeku dan...
U zivotu postoji 5 stvari koje se NE mogu vratiti:
- Kamen kad je bacen
- Rijec nakon sto je recena
- Mogucnost nakon sto je izgubljena
- Vrijeme kad je proslo
- Ljubav za koju se NE BORI...
Svima nama zivoti su razliciti, a opet isti... jer svi mi trazimo nesto... sto ce nas ispunit... zbog cega cemo ici dalje, zbog cega cemo osjecat, zivjet... to 'nesto'...
...zato... SVAKOM NOVOM DANU PRUZI PRILIKU DA POSTANE NAJLJEPSIM DANOM U TVOM ZIVOTU...
|
|
