|
.. toliko toga nam je dano da biramo... da zivimo... a opet nalazim prepreke u sebi za svu slobodu koja mi se nudi... za zivotom... ispunjenjem... a tako zelim zivjet... Toliko je ljudi oko mene iskrenih pogleda... ciste duse... a ja bjezim... u tisini se povlacim od svega... iako izunutra vristim... zedna ljubavi...
Volim davat drugima... bit uz njih... olaksat im trenutke kada sve stane i ostane samo bol... volim ljude... zbilja mi mogu obogatit dan... samo cinjenicom da su tu...
No osjecam da gubim sebe... da odlazim u neki svijet u kojem sam sama... gdje mi nitko nista lose ne moze... ali opet tako usamljena... u tom svijetu... gdje sam sama sebi jedina... previse je toga...
Ne vjerujem vise ljudima kao prije... jel' postoji netko... netko tko ce to razumijet... da zelim... a ne mogu...?
...sto vidis kad se pogledas u zrcalo? Kako se osjecas? Si ponosan? Jel' se prepoznajes?
...
Kazu da je lijepo bit sam, ali ne i usamljen... Mislim da je svakome od nas potrebna samoca u odredjenoj kolicini... za razmisljanje, opustanje, mir...
Al' tako je tesko smijat se zbog drugih... kad nosis toliko toga u sebi... i sutis... i udaljujes se od njih... sebe...
...zelim se vratit i pocet ispocetka... zelim biti dijete koje iskreno oprasta... koje se raduje sitnicama koje u biti cine zivot...
...sada trenutno samo zelim otici sto dalje od svega i jednostavno nestat... u svijet u kojem nema vremena... onda bi to bila prica o djevojci, meni, koja zivi tamo gdje vrijeme ne postoji... gdje nema okova... lazi... nesigurnosti... boli...
Ne sazaljevam se... ne trazim nemoguce... samo svjetlo... putokaz zivota...
...zasad je to bijeg...
pozdrav
|