subota, 31.01.2009.
Pogled s terase
Bijelo na početku
|
'Tutte le storie hanno una loro musica. Questa ha una musica bianca.' ('Sve priče imaju jednu svoju muziku. Ova ima bijelu muziku.'), predgovor knjige 'Seta' (Svila) Alessandra Baricca. I jedan dio ove priče se zbiva u Japanu, daleki istok, preko Kine... S obzirom da sve više i više radim ono za što sam mislila da nikada neću raditi - putujem - zaželila sam podijeliti moja iskustva s ljudima čiji život teče drugim tokovima, kao i s onima koji također putuju i vjerojatno me mogu bolje shvatiti kad me uhvati bolest čežnje za domovinom, ili kad se suočavam s nekim neobičnim problemima... Trenutno sam u Kini. Krajnji jug Kine - provincija Hainan. Cijela provincija je jedan istoimeni otok: Hainan. Po mome je velik otprilike kao dvije Istre. Mi smo u SanYa gradu. Moj muž i ja tu provodimo otprilike 3 mjeseca godišnje. Klima je monsunska: tokom naše (hrvatske) zime ovdije je suhi monsun (temperature su cijelo vrijeme oko 20 st. C, kiša pada u prosjeku jednom tjedno), tokom našeg ljeta ovdije je vlažni monsun i temperature su vrlo visoke (kiša pada skoro svaki dan). Tu smo kupili mali stan u jednoj vrsti hotela tipa 'rezidens'. Naš stan ima jedan dnevni boravak s kuhinjom, jednu kupaonu, dvije male sobice na jednoj vrsti lože (stan je podijeljen vertikalno u dva dijela, sobe su na katu), i najvažnije: direktan ulaz s naše terase u bazen. Ono što sam cijeli život sanjala da imam! Nepotrebno reći: sad kad sve to imam - u bazen se bacim 3 puta tokom svih ovih tri mjeseca! I to ne zato što je hladno - nego nešto zbog posla (mi cijelo vrijeme radimo svoj posao preko interneta), nešto iz lijenosti, a nešto od straha da me sunce ne isprži. |
