samo putovanje
<
Š/b "Jadran" by Slobodan Vukovic Pikaso
Moj je život, kao i tvoj – samo putovanje...
Moja je sreća da sam imao nesreću da su iza mene ostale ruševine, bosansko selo mojih djedova i roditelja je popaljeno, dva puta u dva rata, kuća u kojoj sam se rodio, u slavonskoj pustari – srušena i zaorana, davno i bez rata, moji su se selili, podstanari u nečijim tuđim kućama, kao i ja danas – i oćeš-nećeš, nazad nemoš. A ko ne bi da se vrati u sigurnost okamenjene prošlosti - nema tamo opasnog i nepoznatog života. Zidovi nude sigurnost. Te zidove imali su i prognanici – pa završili nigdje na svom, svuda dođoši. I tako zauvijek, jednom istjerani sa svojih popaljenih ognjišta, iz svojih razorenih sela i gradova - prognanici su prisiljeni tražiti neki drugi zavičaj, neki drugi dom - koji vrijeme i budale ne mogu razvaliti.
Nije to neka mudrost – utočište tražiti u nematerijalnom - jer sve ovo tvrdo i zemaljsko može nestati u trenu. Pa ćeš, baš kao i svi prognani, izbjegli, graditi svoju drugu, treću, desetu kuću, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom okruženju, gdje su neke druge vrijednosti, neki drugi ljudi, narodi, kulture. Nije to neka mudrost – kad te sila nagazi, iskočiti iz kuće koja gori ili se ruši i poželjeti kuću koja ne gori i koju nijedna svinja ili banda razbojnika ne može srušiti. Stan na koji ćeš imati neotuđivo stanarsko pravo.
Samo ta kuća ima manu-mahanu. Ne stoji na jednom mjestu. Putuje. Ponekad s tobom, a počesto udari i svojim nepredvidivim putem. Pa se čudiš, pojma nemaš, pobudališ jer moraš ostaviti sve poznato i krenuti tamo gdje te vodi – put-kuća-srce-ljubav-bog-bratstvo-ljudi-u-svemiru.
I ponekad se zatreseš iznutra – "Mili bože kud sam zašo..." – ne znaš kud bi, ni šta te čeka – šta ti preostaje – zagledaš se u vrijeme, tražiš ona dobra mjesta i vremena kad si bio jak, bistar, pitaš se nisi li možda krivo krenuo i kad, pokušavaš oživjeti u sjećanju sva ta raskršća-križanja na kojima si morao odlučiti – kud sad – lijevo-desno, naprijed, nazad – koliko li je samo bilo tih raskršća koje pamtimo i – bemti - onih malih odluka koje smo i zaboravili, a možda su nas baš te gurnule u nepoznatom smjeru - izbacile nas iz svega poznatog.
Tako stoji i moja srednja škola, to mjesto kojeg više nema – tada nisam znao koliko će se toga promijeniti i još zauvijek. Otišao sam jednog hladnog jutra. Ostavio iza sebe majku, braću, bratiće, prijatelje iz stare škole, sve poznato. Postao sam putnik, svojom voljom, ne znajući. Sjeo sam u vlak i našao se u novom svijetu. Drugačijem. Velikom. Otvorenom. Poseban je to bio svijet. Drugačiji od svega danas poznatog.
Škola je bila mornarička. Vojna. Na kraju grada. Uz ratnu luku. Lora. Pazi, Lora. Ko da je žena. Kakva Sofija Loren. Škola je bila drugačija. Ružmarini. Oleanderi. Opojni miris mediterana. Ujutro. Noću. Zimi. Ljeti. U proljeće. Zborovi. Veslanja. Pravilo službe. Krstarenja. Učenje. Samoučenje. Dežurstava. Postrojavanja. Logorovanja. Izlasci u grad. Sitne gadosti. Raporti. Sport. Snovi. Djevojke. Bahatost mladosti. Neznanje. Zbunjenost. Ponos. Strah. Suosjećanje. Vjera u dobro! Vjera u ljude! Vjera u život!
Hvala moji klasići! Hvala starješine! Hvala drugovi! Hvala kolege! Hvala Tito! Hvala živote!
|
