Grga, XXVII klasa MTSVŠ - Split

petak, 21.05.2010.

samo putovanje

<

Š/b "Jadran" by Slobodan Vukovic Pikaso

Moj je život, kao i tvoj – samo putovanje...

Moja je sreća da sam imao nesreću da su iza mene ostale ruševine, bosansko selo mojih djedova i roditelja je popaljeno, dva puta u dva rata, kuća u kojoj sam se rodio, u slavonskoj pustari – srušena i zaorana, davno i bez rata, moji su se selili, podstanari u nečijim tuđim kućama, kao i ja danas – i oćeš-nećeš, nazad nemoš. A ko ne bi da se vrati u sigurnost okamenjene prošlosti - nema tamo opasnog i nepoznatog života. Zidovi nude sigurnost. Te zidove imali su i prognanici – pa završili nigdje na svom, svuda dođoši. I tako zauvijek, jednom istjerani sa svojih popaljenih ognjišta, iz svojih razorenih sela i gradova - prognanici su prisiljeni tražiti neki drugi zavičaj, neki drugi dom - koji vrijeme i budale ne mogu razvaliti.

Nije to neka mudrost – utočište tražiti u nematerijalnom - jer sve ovo tvrdo i zemaljsko može nestati u trenu. Pa ćeš, baš kao i svi prognani, izbjegli, graditi svoju drugu, treću, desetu kuću, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom okruženju, gdje su neke druge vrijednosti, neki drugi ljudi, narodi, kulture. Nije to neka mudrost – kad te sila nagazi, iskočiti iz kuće koja gori ili se ruši i poželjeti kuću koja ne gori i koju nijedna svinja ili banda razbojnika ne može srušiti. Stan na koji ćeš imati neotuđivo stanarsko pravo.

Samo ta kuća ima manu-mahanu. Ne stoji na jednom mjestu. Putuje. Ponekad s tobom, a počesto udari i svojim nepredvidivim putem. Pa se čudiš, pojma nemaš, pobudališ jer moraš ostaviti sve poznato i krenuti tamo gdje te vodi – put-kuća-srce-ljubav-bog-bratstvo-ljudi-u-svemiru.

I ponekad se zatreseš iznutra – "Mili bože kud sam zašo..." – ne znaš kud bi, ni šta te čeka – šta ti preostaje – zagledaš se u vrijeme, tražiš ona dobra mjesta i vremena kad si bio jak, bistar, pitaš se nisi li možda krivo krenuo i kad, pokušavaš oživjeti u sjećanju sva ta raskršća-križanja na kojima si morao odlučiti – kud sad – lijevo-desno, naprijed, nazad – koliko li je samo bilo tih raskršća koje pamtimo i – bemti - onih malih odluka koje smo i zaboravili, a možda su nas baš te gurnule u nepoznatom smjeru - izbacile nas iz svega poznatog.

Tako stoji i moja srednja škola, to mjesto kojeg više nema – tada nisam znao koliko će se toga promijeniti i još zauvijek. Otišao sam jednog hladnog jutra. Ostavio iza sebe majku, braću, bratiće, prijatelje iz stare škole, sve poznato. Postao sam putnik, svojom voljom, ne znajući. Sjeo sam u vlak i našao se u novom svijetu. Drugačijem. Velikom. Otvorenom. Poseban je to bio svijet. Drugačiji od svega danas poznatog.

Škola je bila mornarička. Vojna. Na kraju grada. Uz ratnu luku. Lora. Pazi, Lora. Ko da je žena. Kakva Sofija Loren. Škola je bila drugačija. Ružmarini. Oleanderi. Opojni miris mediterana. Ujutro. Noću. Zimi. Ljeti. U proljeće. Zborovi. Veslanja. Pravilo službe. Krstarenja. Učenje. Samoučenje. Dežurstava. Postrojavanja. Logorovanja. Izlasci u grad. Sitne gadosti. Raporti. Sport. Snovi. Djevojke. Bahatost mladosti. Neznanje. Zbunjenost. Ponos. Strah. Suosjećanje. Vjera u dobro! Vjera u ljude! Vjera u život!

Hvala moji klasići! Hvala starješine! Hvala drugovi! Hvala kolege! Hvala Tito! Hvala živote!

- 10:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.05.2010.

Vic

Pisala djeca sastav u školi.

Tema: "45 godina mraka pod Titom."

Mali Mujo završi za 2 minuta i krene napolje....

Učiteljica ga pita: "Kuda Mujo?"

"Ja sam završio," kaže on.

Učiteljica otvori svesku, a Mujo napisao samo jednu
rečenicu:

"Jeb'o mater ko upali svjetlo!

- 01:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 18.05.2010.

Ko izmisli proslavu mature?

273 u Kumrovcu, 1979.

Ko je izmislio proslavu mature?
Kontam, al' nikako da skontam zašto ljudi slave godišnjice svoje mature 10, 20, 30, 40 godina?
Znam, recimo, da mi je silno žao što 1990. godine nisam bio u Splitu, na proslavi 10 godina mature - zaobišao me poziv, kao i mnoge druge, nisam tada više bio u mornarici, pa sam mislio, hajde, nisu me mogli pronaći – ali, danas znam, da ni mnogi drugi nisu znali, a bili su čak u službi i još u Splitu. Nije bilo interneta, mobitela.

Nisam bio na toj proslavi. I danas žalim. A da sam bio, vidio bi neke drage ljude, kojih danas više nema. Otišli su zauvijek. Umrli, poginuli, ubijeni. Završena priča.

Nikad više, recimo, neću vidjeti Medić Radovana. A baš njega pamtim, tako jasno, da se i sam čudim. Njegovo lice sija u mom sjećanju kao lice Bude. Takav je bio Radovan, kao Buda. Dobar čovjek. Tih, nenametljiv, samo osmjeh. Onda saznam. I kako me je samo pogodilo, da je ubijen u NATO-ovom bombardiranju Srbije, na somborskom aerodromu. Zadnji put smo se vidjeli negdje u Divuljama, 80/81. Zajedno smo se poslije škole javili u Divulje, na prvi raspored, prvu službu - on je s nekoliko klasića bio raspoređen u RIB, ja u diverzante. Zajedno smo iznajmili prvu podstanarsku sobu, u Partizanskoj ulici u Splitu, pa smo svako jutro na autobus do Divulja, pa nazad do Splita. Sjećam se dobro, išli smo jednom na vikend do njegove rodbine u Zaton. Nakon par mjeseci ja sam se preselio nazad u kasarnu, a Mečka je nastavio svojim putem, a 30 godina kasnije čujem da je poginuo u bombardiranju, prije 10 godina. Nikad se više neće ponoviti prilika da mu kažem - di si klaso, kako si, kako živiš...

Iza njega ostala je bol i praznina. Kao iza brata. Najrođenijeg. I danas. Jadna je ta nemogućnost da saznaš za njegovu sudbinu. Da odžaluješ njegovu smrt kao što ljudi žaluju za svojim prijateljima. Da iskažeš sućut njegovoj porodici. Da budeš na njegovoj sahrani - kako to već doliči ljudima kojima je umro neko drag.

Poruka nama još živima. Da nam sutra ne bude žao što smo propustili priliku da se pozdravimo s ljudima s kojima smo zakoračili u ovaj predragocjeni i prekrhki život – s kojima smo maturirali. Možda će se neki i uspjet zavarat da to nije više važno, da su sada neka druga vremena, pa i mi više nismo oni mamlazi i neznalice od prije 30 godina, već kakve matore njuške koje rutinirano mlate praznu slamu u kakvoj fotelji ispred kakvog LCD TV-a s čašom piva u ruci, i koji, ma naravno, znaju najbolje što im je činiti i nečiniti.

Ja i dalje ne znam zašto ljudi slave godišnjice mature, ali znam da ću svoju dobro proslaviti, zajedno sa svojim klasićima. Itekako. Zbog živih! I zbog mrtvih!

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2010.

Mohikanci

Možda smo mi ko posljednji Mohikanci. Naše pleme je rastjerano, asimilirano u neka druga plemena – mnogi naši su i zaboravili da su završili tu našu školu - ali mi se okupljamo kao neko raseljeno pleme - s nama nestaće i našeg plemena - koje nije bilo pleme po krvi, vjeri, zavičaju - već više po mladosti i školi za more. Braća po mladosti i odrastanju. Klasići.

U restoranu nas je 15 – i više nego preglasni ko po pravilu, i nezainteresirani za druge goste. Nemaš tu potrebe za raspravama i uvjeravanjima. Tu vrijeme drugačije teče. Leti. Prošlo je 30 godina. Nema više te škole. Ostali smo mi – baš kao Pitomci-Mohikanci – stršimo neprilagođeni u novim nacionalističkim državama. Tražimo druge iz tog našeg plemena – gdje sve nisu zalutali.

Vidim, nisu se ljudi puno promijenili – karakteri su isti kao i prije 30 godina – nešto je dodalo, a nešto i oduzelo životno iskustvo, ali manje-više karakterom smo tu gdje smo i bili i onda, prije 3 desetljeća. S kosom ili bez kose. S kilom više ili manje. Kad smo se zadnji put vidjeli nismo puno pametovali. Ni sad ne pametujemo. Ništa jednostavnije nego biti ovdje i jesti i piti i pjevati sa svojim školskim kolegama.

Pitam se što to slavimo. Ne školu koje nema. Ne vojsku koje nema. Ne državu za čiju obranu smo se školovali. Tako ne možemo i da hoćemo slaviti ono što ljudi obično slave, prazne vanjske stvari, kao zgrade, grbove, zastave, uniforme, činove - nas je vrijeme lišilo svega toga - pa sad mirno možemo slaviti mladost koju smo zajedno proživjeli.

Mladost! E, da slavim tu svoju mladost sam sa sobom, mora da bi umro od dosade ili sebičnosti. Da je slavim sa svojim najbližima, familijom, susjedima i komšijama - ne bi išlo – moja mladost nije i njihova mladost. Ali kad slavim to vrijeme sa svojim klasićima – to je onda MLADOST koja se množi i snaži i pjeva i oslobađa i krijepi i pršti od života. I danas, 30 godina kasnije. Živili klasići!

- 00:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 11.05.2010.

Gdje su se izgubili Hrvati - pita Hrvat

Pogled na dunavski most s Pukijeve bele ladje, Novi Sad, 09.05.2010.

Kad ti je stan premali ideš van – da se ne ugušiš. Kad ti je zemlja premala – putuješ. Putuješ i kad ti je zemlja velika, ako već nisi zadnje pare ostavio na preveliki auto, koji služi samo za parkiranje.

Mi smo odabrali putovanja. Pa ti se desi da se nadješ u nekom dijelu svijeta iz kojeg se stvari vide malo drugačije. Kao gledaš, pa ako hoćeš možeš i da vidiš.

I vidim ja da sam jedini "potegao" (pazi potegao, ko da sam pješačio, a ono autom po autocesti) iz zemlje Hrvatske u zemlju Srbiju u Novi Sad u "Davna vremena" da popijem koju sa svojim klasićima - da nazdravim životu koji nas je spojio jednom u Mornaričkoj srednjoj vojnoj školi - još i tehničkoj.

Kako to? Gdje su ostali ostali? Nije baš Novi Sad na kraj svijeta. Prije nasred Dunava!
Ali nije problem u Novom Sadu.

Gdje su moji kolege Hrvati? Što ih priječi da otputuju na susret sa svojim klasićima, recimo u Novi Sad?

Gdje ste ljudi? Što vas nema?

Možda zbog rata?
Možda zbog zamjeranja?
Možda zbog toga jer ste prekrižili to da ste nekad bili pitomci MTSVŠ JRM?
Možda zbog nelagode?
Možda zato jer vam nije palo na pamet da bi mogli uzet putovnicu-pasoš pa put Srbije?
Možda zato jer mislite da još nije vrijeme?
Možda i zbog novca?

Ajte molim vas, ako je zbog rata, nije ono bio ni prvi ni posljednji rat, ako je uopće i bio rat, ako je zbog zamjeranja, sjetite se da vam žena ili žene i djeca zamjeraju i previše toga, pa opet žive s vama i još svakodnevno, ako ste prekrižili svoje pitomačke dane, pazite da ne prekrižite i dobar dio svoje duše, ako je zbog nelagode, vjerujte mi, srpska gostoljubivost je čuvena i dokazana, ako je zbog navike da ne putujute na istok - mijenjajte naviku prije nego se okamenite, a ako mislite da još nije vrijeme - Grga kaže SADA je jedino pravo vrijeme!

U Novom Sadu pjesma o Fati koju je Mujo zamandalio