Level Up

OH, joj, joj, joj...
tako me nerviraju ove reklame za "muške" časopise. Znam da se blog mora nekak financirati i da su reklami banneri najzgodniji način za to. Al ova ženska kaj se isprsila na naslovnici bloga mi strašno ide na živce. Postoje lijepe slike žena, njihovih tijela i poprsja, manje vulgarne, manje napadne, više estetske a manje pornografske.
Nadam se da će uskoro tu reklamu maknuti!

Zašto ljudi otvaraju po dva, tri, četiri bloga? Nije mi to baš jasno.
Razumijem da otovoriš jedan, pa ga zbog nekog razloga prestaneš pisati, zatvoriš butigu i odeš na novo mjesto. No, otvaranje i pisanje postova na po nekoliko blogova je nešto što ne bih mogla činiti.
Nekih dana jedva stignem pisati i na ovom jednom.
***
Odradila sam još jedan godišnji posao, županijsko natjecanje. Bilo je lijepo, naporno i veselo. Zadovoljni smo s rezultatitma, u dva područja osvojili smo 8 mjesto! Odlično. I sad smišljam što ću mojim malim "vitezovima znanja" pokloniti. Moram smisliti neku dobru foru, da im uz priznanje koje će dobiti, poklonim i neku sitnicu. Hm... moram dobro promisliti.
***
Ponos!
Jučer me "dotaknuo" kolega s riječima o ponosu! Rekao mi je "Morat ćeš poniziti svoj ponos i prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Nemoj biti blesava, ovdje se radi o dobroj lovi. Spusti svoj ponos i prihvati činjenicu da možeš biti kupljena." Neću opisivati što je bio razlog razgovora, no samo sam se nasmijala. NIsam mu ništa odgovorila, jer on to ne bi razumio, a u sebi sam mislila: draži mi je moj ponos i moj stav od bilo kakvih novaca, radije ih nemam, nego da me netko poslije ucjenjuje.

Umorna sam, spavala bih... ali mi moje misli ne daju mira. I tako to traje već sat vremena, vrtim se, namještam jastuk, biram najudobnji položaj za spavanje, al sna nema... i što drugo, nego spojiti se na net i pokušati misli usmjeriti na nešto drugo.

Iznenadili ste me svojim komentarima na prošli post. Nisam pripremila nikakve nagrade za jubilarce, nikakva iznenađenja, ništ posebno... samo me iznenadilo kad sam pročitala brojeve, jer imam dojam da nisam redovita u pisanju bloga i da prođe po nekoliko dana da ništa ne napišem.
Statistike su zanimljiva matematička grana, jednom daaaavvnoooo u srednjoj, učila sam statistiku. Sad mi je žao što više ne znam gdje su završile moje bilješke i udžbenik. Rado bih se prisjetila detalja.

I što još napisati...
jedva čekam slijedeći, produženi vikend.

Započinjem s odbrojavanjem!
Ovo je 344 post!

Nisam mogla vjerovati da je to tako, dva puta sam otvarala statistiku. Brojim do jubilarnog 350etog!

Odbrojavanje broj 2!
Uskoro očekujem 10000 čitanje mog bloga.
Opet sam pratila statistiku, najveći broj otvaranja dolazi s tražilica slika. Baš zanimljivo, jer malo više od pola postova su bez slika!

I opet... i ponovno... i opet... i opet... i opet...
Tako je dobro čuti glazbu stvorenu prije više od 20 godina... koja dopire do kostiju, izaziva uzbuđenje, trnce u koži i radost u srcu.
Slušalice na ušima i glasnoća do daske!!!
Dame i gospodo: U2!!!


Bad
If you twist and turn away.
It you tear yourself in two again.
If I could, yes I would
If I could, I would let it go.
Surrender, dislocate.

If I could throw this lifeless life-line to the wind.
Leave this heart of clay, see you walk, walk away
Into the night, and through the rain
Into the half light and through the flame.

If I could, through myself, set your spirit free
I'd lead your heart away, see you break, break away
Into the light and to the day.

To let it go and so to find away.
To let it go and so find away.
I'm wide awake.
I'm wide awake, wide awake.
I'm not sleeping.

If you should ask, then maybe
They'd tell you what I would say
True colours fly in blue and black
Blue silken sky and burning flag.
Colours crash, collide in blood-shot eyes.

If I could, you know I would
If I could, I would let it go.

This desperation, dislocation
Separation, condemnation
Revelation, in temptation
Isolation, desolation
Let it go and so to find away
To let it go and so to find away
To let it go and so to find away

I'm wide awake, I'm wide awake, wide awake
I'm not sleeping
Oh no, no, no.

Od utorka do danas non stop sam/smo nekud odlazila/i, družili se, putovali, smijali se i zabavljali.
Ostaje mi samo ova nedjelja da se malo odmorim, no prvo moram obaviti sve kućne posliće, kojih ima poprilična hrpa, jer sam sve zapustila ovih par dana. No, nadam se da ću ipak pronaći vremena za odmor.
Što se sve događalo, gdje sam sve bila, možda i napišem u nekom budućem postu, no sada mi se neda.
Pregledala sam e-poštu, obišla par web stranica, pročitala par blogova... Idem sad na spavanje, jer mi se oći sklapaju od umora!

Blagdan je prošao i sve se pomalo smiruje i vraća u neki normalni tok. Uzbuđenja je bilo i previše, radosti i veselja. Drago mi je da je bilo tako. Uspjela sam se opustiti, zaboraviti na brige na tren i zabaviti.
A sad slijedi novi speed!
Već je preda mnom hrpa obaveza. No, lijepo vrijeme, plavo nebo, sunčeko i rascvjetano bilje mi daje polet i veselje da idem dalje.

Uskrs je skoro tu... a ja ništa nisam pripremila... niti sam čistila, niti ispekla kolače (no dobro, danas stignem), niti pripremila pisanice, ništa... samo mi dani prolaze.
Imam pred sobom još pisanje priprema za predavanja, materijala za natjecanja, sređivanja izvješća i popisa... a ništa nije gotovo, sve sam započela i ostavila.
Pa gdje mi onda ode moje vrijeme. Čitam, igram se, izležavam, pijem kavu, motam se po kući... ma bez veze... a dani prolaze. I uživam u tom neradu, dok ne pogledam na kalendar.
Uz sve to ubija me ova situacija s kreditima i dugovima i minusima.
Lova koja je došla je gotovo kompletno otišla na pokrivanje minusa, kad smo kupili osnovne sitnice bez kojih se ne može, nije ostalo gotovo ništa... bah
Htjela bih što prije vratiti se na 0, al to ne ide.

Jučer je Potočnica bila jako tužna. Odradili su nastavu i počeli su praznici, a ona je bila tužna i nezadovoljna sa mnom.
Zašto?
Ovako je rekla: "Svi su u razredu donijeli Učiteljici neki poklon za Uskrs, samo ja nisam. Zašto mi nisi spremila nešto za Učiteljicu?"
Ostala sam bez riječi... poklon za Učiteljicu... za Uskrs...
Misli su mi se kovitlale. Ljutnja me grizla. I nevjerica. Pa zar moram Učiteljicu darivati za svaki praznik, blagdan, imendan? Zar nije primjerenije donijeti cvijetak, bombonjeru i sličnu sitnicu na kraju godine. Ovo mi se čini besmisleno.
Pokušala sam objasniti Potočnici da će ona svoj poklon odnijeti na kraju godine, no to i nije išlo. Ona se osjećala izdvojenom iz grupe, jer svi su činili nešto što ona nije.
I sad ne znam jesam li pogriješila što nisam o tome vodila računa? Da li je Učiteljica očekivala poklon od svih, da li im je (na fini način) rekla da nešto trebaju donijeti. Ili su to učinili roditelji, koji tim malim darovima zahvaljuju Učiteljici (ne bih rekla, jer u razgovoru s nekim mamama čula sam da baš i nisu zadovoljni), a s druge strane obavezuju ju na pojačanu pažnju prema njihovom djetetu. Svi bi oni rekli, ma ne… to je samo znak pažnje. No ja znam da to nije tako… ipak smo Učiteljica i ja iste struke.
Nama nije potrebna posebna pažnja dobivena na osnovu darova. Neka ona radi svoj posao kako treba, neka ga radi jednako prema svima. No ipak, što ako je Učiteljica takav lik, koji to pamti i stvara sliku o nama na osnovu poklona? Uh, sad sam opet ljuta.

Ljuta sam zbog činjenice da je R. Hrvatska ocjenjena kao zemlja s vrlo povišenim postotkom korupcije i mita… evo, od kuda to dolazi. Od malih nogu roditelji djecu navikavaju da «sitnim» darovima plaćaju dodatnu brigu i pažnju. Da će darom dobiti ono što bi mogli riješiti normalnim putem, uz malo više truda i zalaganja i vlastitog rada.
Možda pretjerujem, možda griješim, možda Učiteljici i nije važno tko je dar donio a tko ne. No, teško mi je vjerovati da ona neće djelovati pod utjecajem darova.

A da radim nešto, zato što svi to rade, e pa ne može.

Eto, već treći puta danas otvaram ovaj editor u nadi da ću uspjeti svoje misli pretoćiti u neki suvisli sadržaj.
Prva puta sam morala prekinuti jer su me trebali moji dragi... a drugi puta sam pisala i pisala... i u brzini kliknula krivo... pa je moja umotvorina, zavaršila negdje nigdje.
A i ovo što sad pišem nije nešt jako pametno i mudro.
vikend
odmor
odmor
odmor

Potočnica je presretna i vesela!!!
Rođendan je protekao u igri, smijehu, veselju i zabavi. Cure su se igrale, a mi odrasli klafrali. No svi smo se smijali i zabavili, tako da sam zaboravila na brige i uživala.

Danas je predivan dan!
Radim poslijepodne i uspjela sam malo dulje odspavati. Potočnica je došla iz škole i priča o radovima ljudi u proljeće...
Baš si nešto razmišljam da bih mogla kupit još koju teglicu, zemlje i malo cvijeća pa da zajedno sadimo i igramo se.
E to je baš dobra ideja!!!

Danas je taj dan!
Prije 8 godina, nakon dvanaestak sati teškog poroda, mućenja, bolova i stresa, rodila sam jednu preslatku djevojčicu.
To malo dijele bilo je duuugooo očekivano i željeno. Kao dar s neba, zatrudnjela sam kad smo se Hard i ja pomirili s činjenicom da možda nećemo moći imati svoje dijete. Kad smo nakon xy pokušaja odlučili još jednom pokušati umjetnom oplodnjom, kad smo razmišljali i tražili kako usvojiti dijete.
Zatrudnila sam prirodno, no slijedilo je 8 mjeseci strogog mirovanja i naša Potočica je odlučila biti naša prvoaprilska šala.
Kad sam ju prvi puta privila k sebi, suze su mi curile niz lice, a smijeh mi nije silazio s usana. Babice su me pitale "Pa zar nećete poljubiti dijete?" a ja sam govorila "Ljubit ću je cijeli život." Tada u tom trenutku, divila sam se njenoj maloj glavici, okicama koje su me pokušavale vidjeti, ručicama s malim noktičima, rijetkoj kosici i smijala se faci kojom me gledala. Bila je tako smiješna, a mene je ispunjavala neizreciva sreća.

Osam je godina prošlo kao dah, brzo, prebrzo!