Level Up

Danas me očekuje dugiiiii dan... hrpa posla i poslića...
Potočnica je uzbuđena jer danas imaju priredbu i maskembal... oh, kako je ponosna i vesela.
Žao mi je samo što radim u isto vrijeme i što ju neću moći vidjeti "na sceni".
Došlo je vrijeme i za moja putovanja, opet seminari, ovog puta pet dana... ludnica. Ne znam kako ću organizirati čuvanje Potočnice, jer Hard ima i dnevne i noćne. Pogotovo me brinu noćne smjene, moram naći nekog ko će biti tu s Potočnicom. Moram provjeriti Baka-servis.
O pranju, čišćenju i peglanju ne trebam pisati... sve me to čeka.

... ovaj post je baš bez veze.... htjela sam pisati nešto drugo, al su mi se ove misli nametnule kao važnije.


Nestali komentari:

radno kod tebe¨!! :) ja sam svoj maskembal sa djecom odradila u petak... ajde nek ti to lipo sve stigneš i potočnici središ baku servis!:) (tija 28.02.2006. 09:42)

Moja Havajka!

Eto da podijelim s vama svoj uspjeh!
Jedna i jedinstvena Potočnica Havajka.

Sastojci:
crna perika
maska
dva paketa rafije
tri buketića umjetnog cvijeća
par metara gume
par slamki u boji cvijeća
konac, škare, igla

Kopirani komentari:

ajme svjetska je!:))))) (tija 26.02.2006. 14:49)

Joj super ti je blog,a mala havajka je preslatka!pozzzz (brodwaybaby 26.02.2006. 19:13)

baš je dobra! najbolji je self made... :) (e-storm 26.02.2006. 17:07)

i ja hoću jednu takvu....baš takvu, može????Predivna je!Pusa za mamine vrijedne ruke i prelijepo dijete. (Petra23 27.02.2006. 21:31)

ajme preslatka je potocnica =) kostim je stvarno savrseno ispao =) (tamara =) 27.02.2006. 23:53)

Bok Cure! Možemo za slijedeći fašnik organizirati radionicu, pa ćemo sve biti Havajke!!! (MaSanYa 01.03.2006. 08:26)

Probudila sam se jutros. Odmorna! To je dobro. Sviranje budilice nije me razljutilo, nije me iznenadilo, nije mi smetalo.
Onako u pidžami otišla sam podgrijati mlijeko za nesicu. Probudila Potočnicu i zauzela kupaonu.
Kad odjednom začuh smijeh i veselje! «Snijeg! Snijeg! Snijeg!»
Molim?
???
Što?
Izjurila sam pogledati kroz prozor…
Uto je stigao Hard, iz noćne: «Obucite se toplo, cure. Vani pada snijeg i hladno je.» rekao nam je mućkajući nesicu u kuhinji.
Uh, kad će proljeće?

Kopirani komentari:

dobro jutro! fino jutro...nemam osječaja opće da negdi pada snjeg.kod mene je glupa južina i kiša... i relativno je toplo.... bljak ovo vrijeme, ja bi rađe snjeg...aa proljećeee.. joooaaa.. (tija 24.02.2006. 08:47)

Ujutro je bilo ružno boriti se sa snijegom i kišom do autobusa i tek sad vidim koliko mi nedostaje vožnja mog autića(a princeza je još htjela šos za školu brrr....) (Petra23 24.02.2006. 16:19)

što se mene tiče, može odmah ljeto ;)) (laprdava 24.02.2006. 17:52)

da taman sam mislila kako mogu polako početi spremati zimsku jaknu, spremila sam šal kapu i rukavice kad danas krrenem ja u skolu i...... brzo trknem natrag u stan kako bih ih uzela iz ormara =) katastrrofa je ovo vrijeme.... jedan dan kao da je proljeće a drugi već sasvim zahladni jedva cekam lijepo vrijeme =) al ono pravo =) (tamara =) 24.02.2006. 20:12)

dosta je bilo snijega hocu sunce :) (blond lady 24.02.2006. 20:24)

uskoro ce proljece, vidjet ces :) pusa :* (silent 25.02.2006. 10:16)

... prebrzo prolaze!!!
Ne mogu se nikako snaći. Već je kraj veljače, a ja sam još uvijek u zaostacima s poslovima i obavezama.
Ulijenila sam se. Totalno sam neorganizirana. Za sve imam vremena … i hop… prođu dani, mjeseci…
I to tako kod mene traje već godinama, ništa nisam naučila, ni u čemu se nisam popravila… grozna sam. Samu sebe kudim, sama sam na sebe ljuta… a onda opet sve po starom. Pokušavam se natjerati, «biti uzor» pogotovo radi Potočnice. Uspijem se "držati" dan-dva, no onda me ponesu stare navike, uhodane šablone… uhhhh

Ponekad se pitam kako bih živjela da mi radni ritam bude uvijek isti, da se ustajem u isto vrijeme, odlazim na posao, radim... da kad se vratim kući ne moram obavljati nikakve pripreme, planove, pisanja. Da posao ostane na poslu.
Umorna sam od svakodnevnih, tjednih, mjesećnih planiranja što ću kada raditi. Usklađivanja Hardovih, mojih i Potočničinih smjena. Planiranja i neplaniranja posjeta prijateljima i rodbini i usklađivanja datuma njihovih dolazaka nama...

Kopirani komentari:

i ja sam umorna od toga, a život mi tek počinje... al znaš što? treba jednom na dan-dva reći DOSTA i pustiti sve neka se odvija po sebi... jer sva planiranja i konačni ciljevi neće biti toliko dobri ako im u pomoć ne dođe kratki predah(odmor)... treba malo uživati u životu jer je prekratak, a toliko lijepoga ima u sebi... pozdrav :) (e-storm 24.02.2006. 00:02)

svi se kad tad nađemo u takvoj poziciji.. najbolje se sto prije izvuc it te kolotecine :) i nac smisla u necem drugom... pozz (nyana 24.02.2006. 00:20)

Hvala na komentarima E-storm i Nyana! Dalo bi se o svemu tome puno pisati, ali sam lijena. Ako malo pročitate moj blog znat ćete više o meni, pa će i ovaj post biti razumljiviji. No, svejedno, dale ste mi odlične ideje za buduće postove. Pusa (MaSanYa 24.02.2006. 08:29)

Kad me pitaju što najviše želim, obićno pomislim na zdravlje. No u svakodnevnoj strci i jurnjavi, u brigama oko sitnica i gluposti, najmanje mislim na svoje zdravlje.
Petra i Silent, potaknule su me (opet i ponovno) da promislim o tome kako malo pažnje posvećujem svojim zdravstvenim problemima. Kako ih guram u stranu, jer me trenutno ništa ne boli, ništa me ne smeta. Kako imam vremena...
... ili nemam.
Cure držite se!!!


Nestali komentari:
Nas dvije smo ti kao sestre blizanke, tako je i izgledalo naše upoznavanje....jednostavno smo se prepoznale u gomili. Hvala od srca na tvojoj brizi.Ako ništa drugo blog mi je pokazao da ima ljudi koji su mi dragi i koje volim i u mojoj blizini. Ljubni Havajku, jedva čekam slike! (Petra23 20.02.2006. 20:53)

Kad je bila mala Potočnica je, kao i sva druga djeca stalno pitala "zašto ovo, zašto ono... a zašto?".
A mi smo odgovarali, pričali, opisivali, objašnjavali.
Razdoblje tisuće pitaja nije završilo. Samo što pitanja postaju sve teža i teža, sve obimnija i obimnija... Ona sve želi znati.
Pitam se samo kako joj sve to stane u njenu malu glavu? Kako ona sve ta podatke slaže, sortira, pamti, povezuje... čudo!
Potočnica brzo pamti sve što čuje. Jučer je pjesmicu naučila na pamet u roku petnaestak minuta.
No da se vratim na temu.
Ponekad me umore sva ta pitanja, ponekad ne znam kako bih joj nešto objasnila, onda uskaće Hard. I tako iz dana u dan doba tisuću pitanja pretvara moju Potočnicu u pravu malu enciklopediju.

Jučer sam si priuštila dvosatnu solo pauzu u životu. Prošetala ulicama, pogledala izloge, ušla u par trgovina, šetala između polica i zatim odlučila otići na kavu. Kafić je bio pust (prerano za ljude koji idu s posla. Za školarce koji su već stigli kući, vrijeme prerano za izlazak. A oni drugi školarci još na nastavi.) – prava milina, za sjest, naručit kavu sa šlagom, u miru prelistati novine i opustiti se. Zaboravit na sve brige, strke, misli i biti solo. Guštala sam u svakom trenu, u svakom gutljaju kave.
No, onda mi je prišao.
Uredna bijela košulja, kravata. Sako i hlače, tamno sive ili crne boje. Uglačane cipele. Uredno podrezani nokti, počešljana kosa, izbrijano lice s velikim osmjehom i otvorenim pogledom. A pod rukom poveća, pomalo istrošena, kartonska kutija.
Sve sam to uspjela uočiti dok mi je lik opisivao prednosti i svu moju sreću, koju ću doživjeti kupim li od njega nekakav «čarobni» upaljač ili tako već nešto…
Prepoznajete scenarij?
Odbila sam ga i on je krenuo prema drugom stolu. S istim osmjehom i pogledom. S istim zadatkom da proda to što nosi u kutiji. Pratila sam ga pogledom. Ništa nije prodao za tih par stolova, ljudima koji su tamo sjedili i opuštali se uz svoja pića, novine, cigarete. S osmjehom je izašao iz kafića.
I sad mi nije jasno kako ima snage, obilaziti kafiće, smiješiti se svakome, govoriti, prodavati predmete koje nitko ne treba. Nadam se da je ipak nešto prodao i ispunio svoju dnevnu normu.

Potočnica je poželjela za maskembal biti Havajka. I tako sam se primila posla i izradila kostim.
Nedostaje mi još malo cvijeća i triko u boji kože. Nadam se da ću to pronaći do fešte. Već sad Potočnica skakuće od sreće i svaki čas oblači kostim.
Jedino još nisam smislila za sebe.

Umorna sam!
Iscrpljena!
Odradila sam danas i više nego što bih trebala. Rješavala probleme koji možda i nisu moja briga. Dobila neke nove zadatke...
Poslije posla hodala gradom, nabavljala opremu za maskembal.
Čekala više od pola sata u banci...
Prošla grad od busnog kolodvora, Trga, Trešnjevačkog placa i Černomerca do doma.
I sad na kraju dana, kad bih se trebala odmoriti, natežem se s Potočnicom oko večere i odlaska na spavanje.
Jedva čekam da ona zaspe, onda ću na miru dovršiti još neke kućne obaveze i odoh leć... jer me do kraja tjedna čekaju slični dani.
Laku noć.

DOZVOLA ZA POGREŠKE

Ja, dolje potpisani roditelj, izdajem ovu dozvolu svom djetetu

POTOČNICI

I tako mu dajem pravo na neograničeni broj pogrešaka. Dozvola uključuje pogreške u prosudbama i razumijevanju, slobodu postavljanja glupih pitanja i sve vrste nespretnosti.
Iako dozvola uključuje, u razumnoj mjeri, i pogreške u usmenom i pismenom izražavanju – imatelj se obvezuje ispraviti ih odmah po otkrivanju.
Dozvola vrijedi od dana izdavanja, pa sve do dana kad njezin imatelj prestane griještiti.
U slučaju gubitka dokumenta, štetu odmah prijaviti potpisniku kako bi mogao, hitno i bez posebne naplate, izdati novu dozvolu.

Roditelj

Tekst smo dobili na prošlom roditeljskom sastanku. Vrijeme je da ga priredim za Potočnicu.
Ne mogu je više gledati kako si je nabila visoka očekivanja i kako pati zbog svake ispravke koju joj učiteljica upiše u bilježnice...

Visoka građevina bez katova. Ogromne LEDice osvjetljavaju joj unutrašnjost. Na vrhu veliki ventilator bruji. Stvara buku, a struja toplog zraka gotovo me ruši s nogu. Ispred mene niz manjih ploča i dijelova na jednoj velikoj. Raznih veličina i oblika (tko li tu stanuje?). Malo naprijed vise kablovi, raznobojni. Povezuju objekte u građevini. A objekti? Čudni oblici, izbočine, utori, sve četvrtasto, neravno, niže ili više. Oko svega moram zaobilaziti i tražiti put. Hm? Pa gdje sam ja to?
Shvaćam. Ušla sam u unutrašnjost računala.
Odjednom do mene dopire nova buka, mumljanje, cerekanje, vriska i cika. Pogled mi krene prema izvoru zvukova. Još jedan četvrtasti objekt, lagano vibrira, pulsira… čuje se i tiho brujanje. Da, od tuda dolaze glasovi. Možda tu ima još nekog. Odlučim provjeriti.
Primam se za prvi kabel koji vodi do kutije i penjem se, (hm, baš vješto) i evo me, na objektu.
Provlačim se kroz uski prolaz.
U središtu se vrte tri okrugla stola, a oko njih se vrzma čudni stvor s četiri glave. Neuredni stvor lagano kruži oko stolova a glave s velikim ustima i zločestim očima, mumljaju, cerekaju se i brbljaju. Vidim na stolovima hrpe docova, pdfova, rarova, xlsova, pptova, zipova… i gomilu gifova, jpegova, wavova. Ne stignem dalje uočavati promatrati, jer mi pažnju odvuće stvor. Njegove četiri glave pohlepno gutaju sve što se na stolu nalazi… komadići docova, pdfova, rarova… sve to nestaje u njihovim halapljivim ustima. Komadići ispadaju, rasipaju se, nestaju… a glave punih usta mumljaju i još se stignu zlobno cerekati. Vidi se da uživaju u toj gozbi.
«Što to radiš?» vičem… a stvor na trenutak zastaje i sve četiri glave okreću se k meni. Nemam straha, jer u džepu već imam spreman svoj antivirsprej. Zlobni pogled glava na trenutak se pretvara u iznenađeje, no odmah potom, glave se počnu grohotom smijati. Iz ustiju im ispadaju neprožvakani dijelovi docova, pdfova i svega što su halapljivo gutali.
«Žderem tvoje fajlove!!!!» uz cerek mi odogvaraju glave, što zvuči kao jeka.
U stilu Ramba, skačem na stvora, spricajm mu antivirsprej po glavama i vičem «Marš van! Ti odurni Viruse! Nećeš moje fajlove uništavati!» Virus cvili, glave se tresu i kolutaju očima, a antivirsprej ga počne smanjivati, razdvajati ga na dijelove, lomiti i nakon par sekundi od Virusa nije ostalo ništa.
Sa suzama u očima, okrećem se stolovima mog tvrdog diska i polako počnem sakupljati što je ostalo od hrpe docova, pdfova, rarova, xlsova, pptova, zipova… i gomile gifova, jpegova, wavova.

… i onda sam se probudila…

Mladi su veseli, bučni, nametljivi. Imaju veliku potrebu biti viđeni, uočeni, važni. Oni se tek dokazuju i sebi i svojoj okolini.
Svjesni su svoje okoline, odraslih ljudi koji ih «guše». Mi smo za njih nazadni, glupi, nesavršeni, dosadni, mi smo im smetnja, ali nas trebaju.
Mladi pred sobom imaju cijeli svijet i kane ga prilagoditi sebi, nametnuti mu svoje načine. To je njihov način, način na koji odrastaju i sazrijevaju. Naravno, da kako godine prolaze i oni uviđaju da se moraju prilagoditi svijetu i da stvari nisu baš onakve kakve su im se ranije činile. Život ih oblikuje i oni će jednog dana postati odrasli i kao i večina odraslih, zaboraviti kakvi su bili kao teenageri.

I tako su mladi otkrili Blog! I na blogu se ponašaju isto onako kako se ponašaju u RL. Bučni su, žele na sebe skrenuti pažnju, a na blogu to mogu ostvariti jedino ostavljanjem komentara. Možda i ne znaju što je to blog. Oni žele biti «in». Oni žele biti «cool». Njih nije briga o čemu piše bloger na čijem su blogu ostavili svoj pozdravni komentar. Oni žele biti uočeni.

Meni ne smetaju njihovi komentari, njihove upadice, njihov način (pod uvjetom da ne sadrži vrijeđanje) i niti jedan takav komentar nisam obrisala, niti neću. Ponekad odem pogledati njihove blogove, ponekad im i ostavim komentar.
I zašto sad uvoditi zabrane/ograničenja u načinu pisanja i ostavljanja komentara. Bilo bi više koristi da se na naslovnici objave pravila ponašanja na blogu, upute s objašnjenjima da blog nije isti kao chat ili forum. Naputci o načinu pisanja bloga, o načinima komunikacije. Možda oni niti neznaju što je spamanje. Treba ih naučiti. Sigurna sam da bi to bilo prirodnije i ljepše nego uvođenje zabrana.
Zabrane!
Kakav uzor pokazujemo mladima uvođenjem zabrana i ograničenja?
I na kraju, mogućnost prijavljivanja spamera može se i zloupotrijebiti!