Level Up

Jučer sam si priuštila dvosatnu solo pauzu u životu. Prošetala ulicama, pogledala izloge, ušla u par trgovina, šetala između polica i zatim odlučila otići na kavu. Kafić je bio pust (prerano za ljude koji idu s posla. Za školarce koji su već stigli kući, vrijeme prerano za izlazak. A oni drugi školarci još na nastavi.) – prava milina, za sjest, naručit kavu sa šlagom, u miru prelistati novine i opustiti se. Zaboravit na sve brige, strke, misli i biti solo. Guštala sam u svakom trenu, u svakom gutljaju kave.
No, onda mi je prišao.
Uredna bijela košulja, kravata. Sako i hlače, tamno sive ili crne boje. Uglačane cipele. Uredno podrezani nokti, počešljana kosa, izbrijano lice s velikim osmjehom i otvorenim pogledom. A pod rukom poveća, pomalo istrošena, kartonska kutija.
Sve sam to uspjela uočiti dok mi je lik opisivao prednosti i svu moju sreću, koju ću doživjeti kupim li od njega nekakav «čarobni» upaljač ili tako već nešto…
Prepoznajete scenarij?
Odbila sam ga i on je krenuo prema drugom stolu. S istim osmjehom i pogledom. S istim zadatkom da proda to što nosi u kutiji. Pratila sam ga pogledom. Ništa nije prodao za tih par stolova, ljudima koji su tamo sjedili i opuštali se uz svoja pića, novine, cigarete. S osmjehom je izašao iz kafića.
I sad mi nije jasno kako ima snage, obilaziti kafiće, smiješiti se svakome, govoriti, prodavati predmete koje nitko ne treba. Nadam se da je ipak nešto prodao i ispunio svoju dnevnu normu.