Level Up

Danas me čeka još jedan cjelodnevni boravak na poslu. Toliko sam nestrpljiva da ne mogu smiriti misli i odmoriti se... naravno da se moram rano ustati... no san ne ide na oći.
I briga... kako se izvući iz minusa... sad me očekuju kupovine, poklona, klope, cuge... a gdje je još 15.4... uh... ma ne mogu spavati od svih tih misli...

Rekla sam da neću gunđati, ali tako mi je lakše…
Kad situacije i događaji počnu svoj ludi ritam, nitko i ništa ih ne može zaustaviti. Toliko mi se puta dogodilo isto ovo što mi se i sada događa. Onda kad sam najopterećenija poslovima, pojavi se još nešto, pa još nešto, pa još… i odjednom više ne znam koji je dan, kad što obaviti, kako se organizirati, kako sve stići…
A najradije bih se naspavala, odmorila, odmaknula od svega. Jedva čekam praznike.

Potočnica je uzbuđena, za par dana slavimo njen 8. rođendan! Sad joj ništa nije važnije od toga, tj. točnije od poklona. A njena soba već sada je ravna skladištu igračaka, koje se povlače po svuda. U ormarima, po policama, ispod kreveta, u kutijama, ispod stola… Sve je dobro dok krene igra, no pospremanje… pospremanje je ludnica.
Neki puta mi dođe da uzmem najveću vreću i sve igračke utrpam u nju i bacim van iz stana.

Ahhhh...
kako je to dobro!!!
Sjedim u svojoj omiljenoj jutarnoj, subotnjoj kombinaciji... piđama, kućna haljina, šalica tople nesice, otvoren prozor kroz koji ulazi svježi zrak... i net.
Od kud početi.
Gledam oko sebe, i smišljam planove, što prije, čišćenje, plac, dučan, pranje, peglanje, slaganje ormara.... ne znam... stan izgleda zapušteno, prašnjavo, stvari nabacane a meni se zapravo ništa ne da započeti, jer ako počnem, ode vikend u rintanju.
I sad je tu dvojba, odmarati se, napuniti baterije za još jedan "udarnički" tjedan ili se primiti posla. Ja bih najradije ovo prvo, ali motori navika tjeraju me da se pokrenem.
A i Potočnica traži svoje. Jučer mi je prigovorila da me nikad nema i da se s njom ne igram... uh, kako je to teško čuti. Ona je u pravu, no ona ne zna koliko meni znaći da imam posao. Izludila bih da ne radim i da sam stalno doma.

Vrijeme je za slikovne postove!

Danas je dan za pokretanje kotača... mehanizama.... uređaja... događaja... veselja... obaveza.... tuga... zadovoljstava....
Uglavnom... jaram sam si stavila... i sad još samo da upregnem kola. I sve sam si to sama složila i namjestila... Nitko mi nije kriv!!!

Ipak!

Izazov!
Jedva čekam da vidim kako ću se s njim nositi. Obećajem da ne ću gunđati i prigovarati!

Do jučer je sve bilo u redu.
Ovomjesećna plačica sjela je na račune i sve je izgledalo odlično. Pravili smo planove, što i kako potrošiti, što kupiti Potočnici za skori rođendan, koga pozvati na proslavu, što za Uskrs... itd. itd....
I onda veliki booooommmmmm dooommmmm
Ma skoro su mi suze potekle...
Auto je došao s generalke... i odoše svi naši planovi u džep automehaničara...

Današnji dan je prepun događanja, ideja, razgovora, novosti, spoznaja, znakova, šala, viceva, smijeha.
Sve sam stigla obaviti... čak i više nego što sam planirala. I još bih mogla i ovo i ono... no nešto me tjera da spustim loptu, da se malo umirim, da odmorim misli, tijelo, da odem spavati.
No onda opet, motor koji me vrti, ne dozovoljava da stanem.

I puno sam govorila, i sad razmišljam, da li je baš sve što sam rekla bilo mudro... jesam li trebala šutjeti, ne komentirati... vrijeme će pokazati. Stvaram neke svoje nove pozicije, podižem se, idem dalje... i važno je da ne žurim.
Ne žuri! Promisli! Ne žuri! Promisli! Ne žuri.....
al ja ipak hrlim, naprijed, naprijed i uživam u činjenici da sad ljudi trebaju mene, dolaze k meni, ja sam im izvor...
Ne žuri! Kud srljaš? Promisli!
...
a negdje u podsvjesti zvoncaju tako poznate riječi "kolo sreće, vrteći se nikada ne prestaje"... i one druge "tko visoko leti, nisko pada"... al kad ne mogu sada stati, ne mogu prestati osjećati zadovoljstvo - danas, sada, ovog trena... a sutra... sutra ću valjda biti pametnija i mudrija... nadam se

Čudno!!!
Tekst kojeg ste čitali i komentirali nisam ja napisala. Moj tekst odnosio se na nešto posve drugo i kad sam ga uploadala sve je bilo u redu. Danas vidim da umjesto mojih stoje neke nove riječi, koje nisu moje. Što se dogodilo, nemam poima?
Tekst neću brisati, no nešto se čudno dešava s blogom.
... idem promijeniti lozinku...

Gotovo sam sve kopirala.
Ovo je već peto ili šesto kopiranje od kada sam na ovom blogu.
Dogodi li se to još jednom... odlazim!!!

Na Blogu - gotovo ništa novo!
No u RL, sve prepuno događaja!
Bila sam na moru... opet bura, snijeg, hladnoća... no to mi nije smetalo. Ovog puta bili smo smješteni u hotelu... gdje je grijanje radilo.
Bilo je zabavno.
Bilo je korisno.
Bilo je izazovno.
Bilo je to petodnevno radno druženje.
I eto me natrag...

Koma... ne mogu vjerovati... pa nedostaje mi pola postova iz veljače??????

Vjetar je rastjerao sive oblake.
Ne pada snijeg.
Nebo plavo i vedro.
Sunce!
...
ali
hladni vjetar
razbacuje smeće po ulici
njiše grane drveća
puše ispod vrata
hladi me po nogama
...
Proljeće!!!


Nestali komentari:

bar je sunce, lako ćemo za vjetar... kod mene isto malo sunca.... dobro je , nakon 2 tjedna da vidim sunce... sad već ti želim dobar dan !:) (tija 04.03.2006. 12:10)

Čemu sve to???
pitam se ...
Čemu strka, ljutnje, nervoze, stresovi?
Zašto jednostavno ne mogu zatvoriti oči, pokriti uši, zatvoriti usta?
Ljuta sam, nezadovoljna... tužna.

U proteklih tri dana slušala sam suze triju mojih najdražih cura: Sestrine, Mamine (zbog glupog nesporazuma) i moje Potočnice (zbog Hardove strogosti, zbog osjećaja neuspjeha).
A Hard se pretvorio u zombija... non stop visi za računalom, igra beskonačno neke igrice, poremetio si je ritam spavanja, po noći ili radi ili se igra, a po danu spava. U zadnje vrijeme ne mogu na njega računati. Sve moram sama.

A ja? Guram naprijed, pokušavam sve to dovesti u red, što baš i ne ide. Dođe mi - kao danas - da bih negdje otišla, da se maknem od svih tih situacija, da se odmorim od obaveza...
i opet ponovno spoznajem da to ne mogu učiniti.

I tako, popit ću ovu jutarnju kavu, oboružati se smiješkom i strpljenjem, potisnuti sva svoja nezadovoljstva u stranu i gurati dalje - dok ne puknem.


Nestali komentari:

gledaj, i Bog se sedmi dan odmarao... prema tome:)))) (suzette 01.03.2006. 09:47)

jučer sam negativnu energiju istresla na steperu, jako razbjesni kad te osoba od koje bi trebala dobiti najviše podrške stalno jebe u zdrav mozak na razne načine i onda poželiš da joj razbiješ glavu,ali ipak izabereš steper jer nije kažnjivo a i dobro je za mišiće ;))) drži se (laprdava 02.03.2006. 09:54)

Uglavnom se oglušim na kuknjavu meni nebitnih ljudi koji me okružuju. No oni koji su mi bliski, njima najčešće pomognem i nađem način kako da se izvuku iz ponora, bilo jednodnevnog ili duljeg. Bitno je sve to ne držati u sebi! Dobro ti laprdava kaže, ako ništa drugo nabavi si lutku i sve joj u facu strusi, pikaj je iglama, ;-))) trgaj ruke i noge, samo nemoj u sebi gušiti. To nikako! (http://pegaz.blog.hr/ 02.03.2006. 12:52)

kompjukteri su zlo :) (anspik 02.03.2006. 23:42)

ipak imaš u zadnjoj rečenici neku nadu za bolje:))) sretno:) (D.S.O. 03.03.2006. 22:13)