Level Up

Ahhhh...
kako je to dobro!!!
Sjedim u svojoj omiljenoj jutarnoj, subotnjoj kombinaciji... piđama, kućna haljina, šalica tople nesice, otvoren prozor kroz koji ulazi svježi zrak... i net.
Od kud početi.
Gledam oko sebe, i smišljam planove, što prije, čišćenje, plac, dučan, pranje, peglanje, slaganje ormara.... ne znam... stan izgleda zapušteno, prašnjavo, stvari nabacane a meni se zapravo ništa ne da započeti, jer ako počnem, ode vikend u rintanju.
I sad je tu dvojba, odmarati se, napuniti baterije za još jedan "udarnički" tjedan ili se primiti posla. Ja bih najradije ovo prvo, ali motori navika tjeraju me da se pokrenem.
A i Potočnica traži svoje. Jučer mi je prigovorila da me nikad nema i da se s njom ne igram... uh, kako je to teško čuti. Ona je u pravu, no ona ne zna koliko meni znaći da imam posao. Izludila bih da ne radim i da sam stalno doma.