|
Visoka građevina bez katova. Ogromne LEDice osvjetljavaju joj unutrašnjost. Na vrhu veliki ventilator bruji. Stvara buku, a struja toplog zraka gotovo me ruši s nogu. Ispred mene niz manjih ploča i dijelova na jednoj velikoj. Raznih veličina i oblika (tko li tu stanuje?). Malo naprijed vise kablovi, raznobojni. Povezuju objekte u građevini. A objekti? Čudni oblici, izbočine, utori, sve četvrtasto, neravno, niže ili više. Oko svega moram zaobilaziti i tražiti put. Hm? Pa gdje sam ja to?
Shvaćam. Ušla sam u unutrašnjost računala.
Odjednom do mene dopire nova buka, mumljanje, cerekanje, vriska i cika. Pogled mi krene prema izvoru zvukova. Još jedan četvrtasti objekt, lagano vibrira, pulsira… čuje se i tiho brujanje. Da, od tuda dolaze glasovi. Možda tu ima još nekog. Odlučim provjeriti.
Primam se za prvi kabel koji vodi do kutije i penjem se, (hm, baš vješto) i evo me, na objektu.
Provlačim se kroz uski prolaz.
U središtu se vrte tri okrugla stola, a oko njih se vrzma čudni stvor s četiri glave. Neuredni stvor lagano kruži oko stolova a glave s velikim ustima i zločestim očima, mumljaju, cerekaju se i brbljaju. Vidim na stolovima hrpe docova, pdfova, rarova, xlsova, pptova, zipova… i gomilu gifova, jpegova, wavova. Ne stignem dalje uočavati promatrati, jer mi pažnju odvuće stvor. Njegove četiri glave pohlepno gutaju sve što se na stolu nalazi… komadići docova, pdfova, rarova… sve to nestaje u njihovim halapljivim ustima. Komadići ispadaju, rasipaju se, nestaju… a glave punih usta mumljaju i još se stignu zlobno cerekati. Vidi se da uživaju u toj gozbi.
«Što to radiš?» vičem… a stvor na trenutak zastaje i sve četiri glave okreću se k meni. Nemam straha, jer u džepu već imam spreman svoj antivirsprej. Zlobni pogled glava na trenutak se pretvara u iznenađeje, no odmah potom, glave se počnu grohotom smijati. Iz ustiju im ispadaju neprožvakani dijelovi docova, pdfova i svega što su halapljivo gutali.
«Žderem tvoje fajlove!!!!» uz cerek mi odogvaraju glave, što zvuči kao jeka.
U stilu Ramba, skačem na stvora, spricajm mu antivirsprej po glavama i vičem «Marš van! Ti odurni Viruse! Nećeš moje fajlove uništavati!» Virus cvili, glave se tresu i kolutaju očima, a antivirsprej ga počne smanjivati, razdvajati ga na dijelove, lomiti i nakon par sekundi od Virusa nije ostalo ništa.
Sa suzama u očima, okrećem se stolovima mog tvrdog diska i polako počnem sakupljati što je ostalo od hrpe docova, pdfova, rarova, xlsova, pptova, zipova… i gomile gifova, jpegova, wavova.
… i onda sam se probudila…
|
