kako si ti velika…
kako si dobra…
baš si pametna…
kako si snažna…
kako si spretna…
baš si to dobro učinila…
baš si lijepa…
kako si to dobro nacrtala …. sastavila… pospremila… odigrala… itd itd
Bravo!
Super!
Odlično!
klap klap klap
I tako iz dana u dan, sluša moja Potočnica (a vjerujem i hrpa druge djece) pohvale moje i Hardove. Pohvale od Baki i Dede, rodbine, prijatelja, poznanika i susjeda.
Moderna pedagogija «govori» da je djecu potrebno što više pohvaljivati. Kako na taj način podižemo njihovo samopouzdanje, samosvijest i slično.
Svi mi odrasli dobro znamo skrivati prave osjećaje, pa često pohvaljujemo djecu i kad čujemo da je izvalilo neku glupost, kad je napravilo nepodopštinu, kad vidimo da još nije sasvim spretno u nekoj aktivnosti i tako iz dana u dan… izgovaramo pohvale i pohvale i pohvale… a dijete je sve hrabrije, smionije i sve je manje spremno suočiti se sa svojim nesavršenostima.
Svi mi nosimo u sebi tu potrebu da budemo pohvaljivani, prihvaćeni, omiljeni, dragi, voljeni.
Neke osobe tu potrebu pokazuju svima i u raznim situacijama i prihvaćaju u svojoj okolini samo one koji će im pljeskati i vikati Bravo!. Oni će glasno negodovati ako nisu pohvaljeni ili ako nisu «u centru pažnje». Ovakve osobe nikad neće naučiti prihvatiti sebe, sa svim svojim vrlinama ili manama. Nikad neće biti sposobni prihvatiti kritiku. (nisam)
Neke osobe nikad neće pokazati da im je pohvala potrebna, a u sebi će se stalno pitati «što to sa mnom ne valja». Oni će se prikloniti ovim prvima u želji da i do njih padne koji odsjaj pohvale upućene drugom, jer se eto s tom «fantastičnom» osobom slažu. Stalno će druge hvaliti ne bi li tako izmamili pokoju pohvalu i za sebe. (iskreno… ponekad da)
Neka osobe će postati samokritične, preozbiljne, i svaku će pohvalu doživjeti kao pokušaj da se njome od njih izvuče neka korist. Ove će osobe biti jako krute i zatvorene i nikad zapravo neće znati uživati u pohvali pa čak niti onda kada su je zaslužili. (nikako nisam)
Neke će osobe naučiti živjeti i raditi sa ili bez pohvala. Bit će im drago da pohvalu čuju, znat će pokazati da im pohvala treba ali će znati i prepoznati kada pohvalu nisu zaslužili. Ove osobe su realne, grade svoju osobnost učeći na vlastitim greškama i stalno se usavršavaju. Ove osobe stalno ulažu u sebe ali i u ljude koji ih okružuju, iskreno i bez «računa» zašto su takvi. (pokušavam biti)
I zašto sav ovaj tekst?
Jer smo s Potočnicom upravo u fazi njenog spoznavanja sebe. Suočavanja s vlastitim greškama i krivnjama, u borbi s bezrazložnim plačem, durenjima i svađama i svim onim što muči dijete njene dobi.
A vi, dragi moji, volite li biti pohvaljeni?
|
