Vozeći se zajedno s par kolegica na seminar, nisam niti slutila da će mi povratak biti u znaku gornje rečenice.
Evo kako je to bilo.
Često se dogodi da netko ide s autom, pa onda skupi par «dobrovoljaca» i dijelimo troškove za benzin i cestarine, klaframo, smijemo se i zezamo. Ovog puta vozila sam se (po prvi put) s Xom . Kako sam visoka pripalo me mjesto suvozača.
X vozi brzo! No to je nešto na što sam se navikla uz Harda. Bit ću iskrena, volim brzu vožnju! Pogotovo kad vidim da je vozač siguran u sebe i vozilo i da ne srlja bez veze. Uživam u takvoj vožnji, a još kad nam je X pustio Zeppeline, mojem užitku nije bilo kraja.
Nisam za cijelo vrijeme vožnje niti jednom pomislila o sebi kao o suvozaču, sve do kave koju smo pili u društvu prije povratka u Zg. Zezali smo se jer jedna od kolegica nije išla natrag s nama, ali je zato druga pitala može li ona ići. Tada je X izjavio: «Nema problema, ali moraš biti suvozač kao MaSanYa. Nju ću voziti kud god bude trebalo. Ona je totalno smirena, ne vrišti i ne hvata se grčevito za sjedalo u vožnji.» (i tako nešto u tom smislu).
E sad, ne pišem ja ovo kako bih se hvalila, ali mi je bilo drago da je to rekao. Pišem ovo zato što, iako mi je bilo ugodno čuti tako nešto, put natrag mi je bio puno teži. Naime, nisam se mogla opustiti, jer sam stalno mislila kako trebam biti opuštena. Imala sam osjećaj da me svi u tom autu promatraju i gledaju kako se ponašam. I kako nakon Xove izjave nikako ne smijem pokazati nervozu. A naravno …. «mislila sam na malog, bijelog medu» i u sebi sam bila totalno živčana.
|
